Datum objave; 20. travnja 2015., Piše; Dragan Hazler
U travnju je poveći broj imendana, a među njima je nekoliko vrlo istaknutih imena svetaca i biblijskih osoba, od kojih spomenimo ovdje samo: Ezekijela, Svetog Jurja, Svetog Marka – apostola i evenđelistu i zaslužnicu Ozanu Kotorsku…
Imendan po sv. Jurju pada 23. travnja svake godine
Ovdje ćemo se posvetiti samo Svetom Jurju, odnosno znamenitim osobama iz naše prošlosti koje nose ime Juraj.
Naime, u starini je izbor imena Juraj imao svoj simbolički značaj. Smatralo se da je čovjek pod imenom Svetog Jurja zaštičeniji od svih napada i hrabriji, da im se odhrva.
Sveti Juraj je pobjednik nad zmajem – nemani zastrašujućih i opasnih svojstava. Hrvatski narod zaziva Svetog Jurja u pomoć u raznim opasnostima. Ima i običaja vezanih uz Jurjevo, koji su u Hrvata zadobili plemenitije oblike. Ima i poslovica kao na primjer: “O Jurjevu se ovce broje” – u značenju koliko ih je prezimilo.
U Hrvata je omiljeno ime Juraj, valjda za to jer smo se uvijek morali braniti i štititi od raznih neprijatelja opasnih svojstava. Slavimo Svetog Jurja u brojnim crkvama toga imena, samo primjerice: (U Zagrebu – Maksimir kapelica Svetog Jurja, u Lađevcu – grad Slunj Crkva Sv. Jurja). U Senju je bio Samostan Svetog Jurja (templari), od 1312. pretvoren u ivanovce…
Česta su imena Juraj u naših povijesnih velikana vjere, nauke i obrane Domovine. U Hrvata ime Juraj nalazimo u izvedenica kao Jure, Juro, Jurko, Juran, Jurica, Jurina, Đuro, Đuka, Đorđe, Georg i latinski Georgius…
Također mnoge svjetske ličnosti nose ime Juraj, a za spomen i opis potrebna je enciklopedija pa se u ovome članku ne će na njih osvrtati.
Evo u daljnjem približno kronološki spomena nekolicine najistaknutijih hrvatskih Jurja sa svih polja ljudske djelatnosti:
Juraj Korica (Hermolais de Georgius) rabski biskup (1292-1313), napisao je oko 1308. Povijest sv. Kristofora zaštitnika Raba. To je sastavio po starim knjigama i po pričanju starih građana. “Miracula s. Christophori” pričaju o čudesima, kojima je Sv. Kristofor u tri maha (1075-1105) spasio grad i otok Rab.
Juraj Šubić – knez Bribirski, rođen oko 1290. i oženjen Elizabetom, kneginjom Krčkom (Frankopanskom). Umro je 1346. Sin iz ovog braka zove se također
Juraj Šubić (Zrinski) – knez Bribirski, koji je još bio dječak, kad mu je otac umro. Odgojila ga je majka kod svog brata, njegova ujaka Dujma kneza Krčkoga. Oko njega i Ostrovice vodile su se velike prepirke između hrvatsko-ugarskog kralja Ljudevita i Venecije jer je Ostrovica bila važan punkt za Zadar. Naredili su se tako, da je Juraj dobio grad Zrin i čitavu bušku župu. Tako je knez Juraj postao prvi Zrinski od slavnog plemena Šubića. Umro je oko 1361. godine.
Juraj od Slavonije (oko 1355 – 1416), napisao oko 1390. Abecedarij kršćanskog nauka. Hrvatsko pismo glagoljicu naziva Alphabetum charwaticum.
Juraj Dubrovčanin (Georgius Ragusaeus) profesor na Svučilištu u Padovi, osnovanom 1222.
Juraj Kružić (druga polovica 15. st) – biskup Trebinjsko-mrkanski.
Juraj Šižgorić (1420-1509) ili Georgius Sisgoreus Sibenicensis ubraja se među najistaknutije dalmatinske kroničare svoga vremena. Njegov spis De situ Illyriae et civitatus Sibenici (o smještaju Hrvatske i grada Šibenika) prikazuje zemljopisne i povijesne prilike Hrvatske i svoga rodnog grada Šibenika.
Juraj Čulinović Gradojević (Slavonius, Dalmaticus, Georgio Schiavone), slikar svjetskog glasa. Rodio se 1434. u Skradinu od oca Tome, koji se doskora nastanio u Šibeniku. Učio je slikarstvo u Šibeniku, Padovi i u Veneciji kod Squartiona. Godine 1459. nastanio se je već kao majstor u Šibeniku i oženio se Jelenom, kćeri arhitekta šibenske katedrale Đure Orsinia. Umro je 6.XII. 1504. Njegovi se vrsni radovi nalaze po galerijama cijelog svijeta. Tako u londonskoj National-Gallery je njegov poliptih, u berlinskom Friedruch-Museum-u: “Gospa s djetetom”. Taj slavni slikar renesanse nije se stidio svoga naroda pak je uz svoje madone znao stavljati glagoljske napise.
Juraj (Mathaei) Matejević, sin Matejev, graditelj i kipar XV. stoljeća. Rodom je iz Zadra. Prvi se put spominje u Šibeniku 1441., onda u Zadru 1449. pa kasnije opet u Šibeniku (1470-1486), gdje je bio građanin i plaćeni graditelj Šibenika i vodio je gradnju šibenske prvostolnice. Gradio je i po drugim dalmatinskim gradovima od Paga do Dubrovnika, gdje je obnavljao knežev dvor. Ogledao se je sa svojim majstorskim radovima u Rimu, Ankoni i drugim taklijanskim gradovima. Umro je oko 1475. zacijelo u Šibeniku. Spada među najslavnije hrvatske graditelje i kipare.
Đuro Utješenović Martinušević (Utjesenovich-Martinuzzi) sin Grgura Utješenovića i Ane Martinušević, rodio se oko god. 1482. u gradu Kamičcu na Krki u Dalmaciji. Stupio je u red Pavlina i postigao visoku karijeru do stupnja kardinala. Njegov život je vezan uz dvorske spletke između kralja Ferdinanda Habsburga i Ivana Zapolje i to ga je stajalo života, 17.XII.1551. Tijelo mu je sahranjeno u grobnici uz Ivana Hunjada u Đula Fehervaru.
Juraj rodom iz Baga, svećenik. Bio je javni notar u Bagu oko 1495. godine. Pisao je hrvatskim jezikom i pismom glagoljicom.
Juraj Dalmatin, izučio za tiskara u Veneciji (1482) s Blažom Baromićem iz Vrbnika, čija je zasluga, što su se poslije istakli u hrvatskim glagoljskim tiskarama.
Juraj Dragišić (Georgius Benignus Argentinensis de Salviatis – 1450-1520) bio je uz najistaknutije ličnosti svoga doba (na pr. Pico de Mirandola) članom fiorentinske akademije – Accademia Plethonica in Firenze.
Đuro Polesnički (od Polesnika), postao je 1516. godine biskup bosanski. Slave ga kao vrlo učena čovjeka od čelik značaja. Poginuo je u Mohačkoj bitci 29.VIII.1526.
Juraj Daničić, rodio se u Senju 1521. od uskočkih roditelja. Kao 18-godišnji mladić pođe s ocem u vojnu na Turke, u kojoj je otac tragično poginuo. Kad se mladi Daničić povratio u Senj izabraše ga uskoci svojim glavnim vojvodom na mjesto njegova pokojnog oca. U toj ga časti potvrdi i kralj Ferdinand I. Otad se Daničić proslavi kao junak i vojvoda udarajući na Turke i Mlečane. Bio je strah i trepet Turaka. Godine 1580. skoro je pao u tursko robstvo, i to ga sklone, da je pošao u Rim pokloniti se papi Grguru XIII. koji ga nadari s 2500 škuda. Kao junaka nagradi ga 1570. nadvojvoda Karlo II. viteštvom, a 1583. darova mu car dragu Žrnovicu pod Ledenicama. Godine 1587. dobije i plemstvo. Zadnje junaštvo izvede 1595. godine, kad je u senjskim planinama potukao zvorničkog bega Safera i oteo mu golemi plijen i veliki broj zarobljenih kršćana. Umro je u Senju 1599. i pokopan u crkvi Svetog Franje.
Juraj Drašković (1525-1587) – biskup zagrebački, kardinal Rimske crkve i ban hrvatski, vlada zajedno s Franjom Frankopanom Slunjskim. Juraj Drašković ima za Hrvatsku brojne zasluge, a jedna od njih za koju se znade, ali ju se premalo vrednuje jest osnutak sjemeništa s humanističkom školom u Zagrebu (1578), u čemu je klica Isusovačkog kolegija – akademije (1633), kojoj car Leopold I. – Poveljom od 23. rujna 1669. pripisuje prava sveučilišta, iz kojeg se “per aspera ad astra” stvara 1874. moderno Sveučilište u Zagrebu, kojemu također kumuje jedan imenjak – Juraj:
Josip – Juraj Strossmayer, koji ima kao biskup đakovački brojnih zasluga za ekumenu kršćana, za kulturu, umjetnost i znanost u Hrvata. Utemeljitelj je Akademije znanosti i umjetnosti i moderne galerije u Zagrebu. Vodio je važnu ulogu na I. Vatikanskom koncilu 1869-1870.
Vratimo se natrag na približno kronološki redoslijed:
Juraj Frankopan II – Slunjski (oko 1500 – 1553). Bio je domaćin i suorganizator Cetinskog sabora (1.1.1527), koji je imao zadatak priznati Habsburge svojim vladarima i učvrstiti obranu Hrvatske i njenog zaleđa od turskog osvajanja. Cetinski sabor je pojačanje hrvatskog opredjeljenja za Europu. Hrvatska je stoljećima branila Europu, u čemu joj nema ravne europske nacije i države. Mi ne znamo tu ulogu dovoljno povijesno valorizirati u svoju čast, slavu i korist.
Đuro Husti – Huszti. Bio je rodom iz Rasinja. O njegovoj mladosti i nauku znamo samo, da je učio u Pečuhu i da je bio visoko klasički obrazovan. Kad se Turci vraćahu od bezuspješne posade grada Kisega godine 1532. te pljačkahu po Hrvatskoj zarobiše ga negdje i odvedoše u Carigrad. Najprije je bio sužanj i uspije mu pobjeći do Smedereva, gdje ga Turci odkriju i vrate natrag pod još stroži režim. Zatim ga dodijele pod pazku jednom Arapu, s kojime je proputovao gotovo čitavo Tursko carstvo na Istoku i Jugu. U Egiptu je razgledao svih 6 piramida. Preko Kiosa dođe u Mesinu i Napulj pa dalje u Genovu i Rim, gdje je bio gostom Pavla Zondina. Preko Ankone stigne u Rijeku i odtuda preko Metlike u Zagreb. Iz Zagreba je otišao u Požun. Napisao je “Putopis” 1566. godine, kojeg je priposlao kralju i protonatoru hrvatskog kraljevstva Mihajlu Ravenskomu. Dalje mu se gubi svaki trag. Njegov je Putopis izvrsno vrelo za proučavanje krajeva, kojima je prolazio.
Juraj Lenković od Podbrežja, rodio se u Otočcu na Krki. Posvetio se vojničkoj službi. Već 1578. postao je kapetan Senjskih uskoka., gdje je ostao do 1593. Od tada do svoje smrti 6.VI.1601. bio je general Karlovačke i Primorske krajine. Istakao se je ratobornošću protiv Turaka na raznim hrvatskim bojišnicama. Bio je oženjen sa Suzanom, kćeri kneza Jurja Zrinskoga.
Juraj Cvečić, rodom iz Pazina.Učio je godine 1552. u Wittenbergu na sveučilištu teologiju. Postao je svećenikom u Istri. Kao pristalica protestantizma napustio 1561. Istru te pođe u Urach za slovoslagara i prevoditelja na hrvatski glagoljicom. Tamo je ostao do 1562. Surađivao je kod “Drugog dijela novog testamenta” (glagoljicom) te je kod prijevoda cijele biblije ispoređivao prijevod s talijanskim tekstom. Godine 1563. povratio se je Cvečić po poslu hrvatske tiskare u Istru, ali je i dalje za nju radio i prevodio sve do 1565. godine, kad se je upisao u Padovi na sveučilište, a poslije nauka postao je propovjednikom u Senožeću na Krasu. Posljednji put spominje se 1581. u Idriji.
Juraj Lukšić, hrvatski plemić iz Bruvna. Poginuo je slavno uz Nikolu Zrinskoga u Sigetu 1566. godine.
Juraj Juričić, rodio se u Vinodolu, gdje je bio svećenik te rano prešao na protestantizam. Godine 1547. propovijedao je u Kamniku i u Ljubljani novu vjeru, dok nije 1561. otuda protjeran. Odlazi u Urach u hrvatsku protestantsku tiskaru kao prevoditelj. Tu je radio do jeseni 1563. te je sudjelovao kod prijevoda “Prodike od tuče”, “Drugog dijela Novog testamenta” (glagoljicom i ćirilicom) i “Crikvenog ordinalca”. Znao je slovenski pa je izdao “Ene duhovne peisnni”. Vrativši se u Kamnik (1565) bio je u Ljubljani propovjednikom do svoje smrti 26. X. 1578. Kad se je radilo o izdavanju cijele biblije na hrvatskom jeziku uz pomoć ispoređivanja s raznojezičnim prijevodima biblija, bude određeno da će Juručić ispoređivati prijevod s češkim i poljskim tekstom
Juraj Badovinić – bio je 1567. svećenik u Bermu u Istri, a 1559. nalazimo ga kao svećenika i javnog notara u istarskom Humu.
Juraj Zrinski, sin sigetskog junaka Nikole Zrinskoga, osnovao je tiskaru u Nedelišću, koju 1586. premješta u Varaždin, gdje je među ostalima tiskano djelo Postila zagrebačkog kanonika Antuna Vramca.
Đuro grof Zrinski sin Jurja i druge njegove supruge Sofije. Rodio se zacijelo u Čakovcu 1598. Poput svojih pređa posvetio se i on vojničkom životu i vojevao je na Turke oko Zrina i Kaniže. 1622. postao je ban Hrvatske. 1626. vojevao je s 1200 Hrvata u Tridesetgodišnjem ratu. Nije se slagao s Wallensteinom, kritizirajući njegove slabosti i navodno ga je ovaj iz osvete otrovao. Bolestan se je sklonuo u Požun, gdje je umro 18.XII.1626. Tijelo mu je sahranjeno u obiteljskoj grobnici u Čakovcu.
Juraj pl. Vrenić, rodio se oko 1597. u Zagrebu, gdje je svršio početne nauke, filozofiju u Grazu, a zatim bio notar kod Ugarsko-hrvatske komore u Požunu. Obavljao je razne visoke dužnosti u hrvatsko-ugarskim odnosima. Dobio je naslov kraljevskog dvorjanika. Godine 1657. je sudac zagrebački i rektor bratovštine “Tijela gospodnjeva”. Još 1636. sačinio je oporuku, kojom svoju imovinu stavlja u Zakladu za svrhu naobrazbe Hrvata, koji će polaziti više škole. Umro je 15.I.1658. i pokopan u Crkvi sv. Marka u Zagrebu.
Juraj Malčin, svećenik. Javni notar u Novom Vinodolu oko godine 1598. Svoje notarske knjige i isprave pisao je hrvatskim jezikom – glagoljskim pismom.
Juraj Jurinčić – svećenik. Bio je javni notar i župnik u Dolini u Istri početkom XVII. stoljeća. Od njega potječu glagoljski pisane matice krštenih iz Doline (1605-1617). Svoje notarske knjige i isprave pisao je hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom.
Juraj Habdelić (1609-1675) Tridentski koncil (1545-1563) označio je veliko razdoblje unutarnjeg premišljanja u Katoličkoj crkvi trežeći “reformatio in capite et in membris”. Njegovi zaključci su posebno oživjeli među Hrvatima kao posljednjoj brani prema Istoku u osmanlijskoj najezdi, koja se sručila na Zapad. U tom se razdoblju osobito razvija misionarska djelatnost isusovačkog reda. Ovdje se zadržavamo samo na Jurju Habdeliću jer je riječ o značajnim Jurjima u hrvatskoj povijesti. Uz brojne njemu slične u zagrebačkoj, sjevernohrvatskoj sredini napose se isticao Juraj Habdelić, inače rektor Isusovačkog kolegija u Zagrebu i pisac nekoliko zapaženih moralno-filozofskih djela. Evo naslova od dva njegova djela: Pervi otcza naszega Adama greh… i Zerczalo Marianszko. Zrcalo Mariansko je crkvena moralka i još više svjetovna knjiga, koja govori o svetosti, o potrebi moralnog vladanja po razumu i pameti, o bogatima i siromasima, o tjelesnom i duhovnom zdravlju, o ljepoti, o jakosti, o pogibelji od oholosti i opačine kao i o dobrom i o poštenom glasu…Spomen zaslužuje Habdelićev hrvatski rječnik naslovljen kao Dictionar ili Rechi Szlovenszke svexega ukup zebrane…
Juraj Križanić, rođen je u Obrhu blizu Karlovca 1618. Nakon svih školovanja u Zagrebu (isusovačka gimnazija), u Grazu (filozofija) i u Bologni (teologija) i doktorata (1642) uputio je Kongregaciji De propaganda fide svoju Promemoriju, u kojoj zagovara nastojanje oko unije Rimske crkve i Ruske pravoslavne crkve. S tom idejom odlazi u Rusiju, ali ne nalazi razumijevanje za to ekumensko djelo za zbližavanje istočnih i zapadnih kršćana i biva zatočen u Sibiru. Križanić je bio svećenik i svestrano izobražen učenjak. Napisao je brojna djela, od kojih evo barem dva: Politika ili razgovori ob vladatelstvu. To je prvi spomenik ruske povijesne misli, koji daje ključ za proučavanje društvenih i gospodarskih problema u Rusiji toga doba. Na povratku iz Sibira 1677. zadržao se u Wilni u dominikanskom samostanu i napisao djelo Historia de Sibiria. Poginuo je 1683. u borbi s Turcima, koji su obsjedali Beč.
Juraj Frankopan – knez krčki, modruški i tržački. Rodio se oko 1620. (možda u Bosiljevu) od oca kneza Vuka Frankopana. Kao kapetan slunjski i tounjski te žu,berački bio je vrhovni kapetan karlovačkih konjanika. Vojevao je u tridesetgodišnjem ratu uz svoga šurjaka Petra Zrinskoga po Češkoj i Njemačkoj. Godine 1654. potuče Turke kod Popovca, a 1656. kod Križanić Turnja, gdje je zarobio više turskih poglavica, ali i sam bude ranjen. Kako Đuro Ratkaj piše, knez Juraj Frankopan se bavio slikarstvom, kiparstvom, glazbom i graditeljstvom, napose vojnim. Umro je 17. II. 1661. u Karlovcu, a pokopan je u Crkvi svete Katarine u Zagrebu.
Juraj Plemić od Otoka (Mekušje – Karlovac), odvjetnik modruške porodice Oštriharića, koja se već u XV. stoljeću spominje u službi knezova Frankopana te se pod imenom Plemića naselila u Otok (danas Mekušje u Karlovcu). Već 1682. bio je protonator Kraljevstva hrvatskoga, a kasnije i “exactor” Kraljevine. Istakao se je svojim znatnim i oštroumnim radom oko uređenja pragmatične sankcije (1712). Umro je početkom 1713.
Juraj – Đuro Baglivi iz Dubrovnika (1668-1707) – slovi kao najznamenitiji liječnik svjetskog glasa rođen na hrvatskom tlu. Juraj je učio medicinu u Napulju, a dovršio u Padovi i Bologni, gdje je postigao i čast doktora. Nastanio se 1692. u Rimu, gdje je postao profesor anatomije, a godine 1701. profesor teoretske medicine na rimskom arhiliceju (papinskoj visokoj školi, tadašnjem sveučilištu) poznatom pod imenom “Sapienza”. Kao izvrstan liječnik, liječio je među ostalima papu Inocenta XII. i Klementa XII. Proslavio se u prvom redu kao kliničar, praktični liječnik, ali je bio i izvrstan teoretičar i eksperimentator. Napisao je brojna medicinska djela, od kojih pojedina ni danas nisu zastarjela. Bio je član mnogih znanstvenih akademija. U Akedemiji “Arcadia” u rimu nosio je ime Epidauro Pirzense kako bi se naglasilo njegovo podrijetlo iz Dubrovnika.
Juraj – Đuro Branjug (1677-1748) Školovan u Zagrebu, u Beču (filozofiju) i u Bologni (teologiju). Bio je župnik u Zlataru, kanonik u Zagrebu i 1728. postao biskup zagrebački. Za biskupiju ima velike zasluge. Utemeljio je dvije nove župe, sagradio više novih crkava i oltara, brinuo se za svećenstvo i red u crkvi…
Juraj Mulih – Isusovac, književnik. Rodio se 30.IV.1694. u Hrašću (Turopolje). Umro je na glasu svetosti u Zagrebu 31.XII.1753. Misionario je po hrvatskim krajevima u Ugarskoj. U zimi je pisao asketska djela. On je najplodniji hrvatski kajkavski pisac XVIII. stoljeća. Uspješno je obraćao heretike na kršćanstvo. Bio je blag i ponizan. Napisao je svu silu djela, a među njima: “Pobožnost za vse hasnovita k svetom Ferencu X.” (Zagreb 1739), “Zrcalo pravedno” (Zagreb 1742), “Posel apostolski” (Zagreb 1742), “Škola Kristuševa” (Zagreb 1744), “Pobožne i navučene popevke” (Zagreb 1764), “Zakon bratimstva i zavjetak čudnoga žitka dveh bobožnih hižnih tovarušev sv. Izidora i Marice” (Zagreb 1746), “Hrana nebeska” (Zagreb 1784), “Duhovne jačke” (Đur 1750).
Juraj – Đuro Marcelović, rodio se 7.IV. 1701. u Zagrebu. Starinom iz Dubičke krajine. Pitomac zagrebačkog sjemeništa te je 1716. primljen u Bečki kolegij, a 1720. završio teologiju.. Bio je župnik i kanonik u Hrvatskoj i rektor Bolonjskog zavoda. Vrativši se u Zagreb obnaša razne kaptolske časti i službe. Godine 1737. bio je dekan. Sastavio je “Synopsis diplomatum” do godine 1500. Umro je u Beču na liječenju 1741.
Juraj Ožegović, rodio se ispod Kalnika 1737. Školovanjem u Zagrebu i u Beću postao je svećenik. Službovao je kao vicearhiđakon u Gradecu kraj Križevaca. Umro je kao plješivički župnik 20.XI.1829. Napisao je “Praecibus misericordiae opera 3Francisci Thauszi”.
Juraj Antun Hiđa dr. – liječnik. Rodio se 7.II. 1752. u Dubrovniku. Školovan u Dubrovniku i u Bologni (filozofiju i medicinu). Služovao po bolnicama u Firenzi, Rimu i Napulju te stekavši mnogo znanja vratio se u Dubrovnik, gdje je slovio kao izvrstan liječnik. Glasoviti je prevoditelj s latinskog i grčkog i pisao je vlastite pjesme – poslanice: “Ivanu Salatiću”, “Gospodinu Pyerku Sorgu” te “Pjesan Minčeti” tvrđavi dubrovačkoj. U toj pjesmi, ispjevanoj 1808. uzdiše za starom slobodom (pjesma naperena protiv Napoleona I). Preveo je elegije Katula, Tibula, Propercija te Vergilovu Aeneidu.
Juraj Jures – svećenik Zagrebačke biskupije. Napisao je “Pet kamenov praće Davidove” (Zagreb 1764).
Jure Milčetić – javni notar u Dubašnici na Krku oko 1782-1797. Svoje notarske knjige i isprave pisao je hrvatskim jezikom i pismom glagoljicom.
Juraj Antun Belić-Ligatić, župnik u Cvitoviću, Brinju, napokon u miru u Bribiru. Bio je vojni kapelan koncem 18. stoljeća. Napisao je Dva razgovora: I. Od štimi i uzvišenosti stališa vojničkoga”, i II. “Od osobite virnosti, koju vojnik svojemu kralju dužan je izkazati” (Alexandria 1795). Još je napisao veliko djelo: “Kratko ispisanje pomamne i krvoločne Francuzov smutnje…” (Rukopis 1824). Prema Rudolfu Strohalu, srednjoškolskom ravnatelju u Zagrebu.
Juraj Drašković, grof trakošćanski, brat “ilirskog” prvaka Janka. Rodio se u Petrinji 4.VIII. 1773. i školovao se u Varaždinu, Grazu i Beču, a 1790. oprobao je 5 godina vojnički život i nakon toga se posvetio gospodarstvu. Imao je brojnu obitelj. Od sinova najpoznatiji su mu Aleksandar, prvak unionističke stranke u Hrvatskoj i Ivan Nepomuk, svećenik i narodni mecena. Juraj prožet slobodoumnim, demokratsko-revolucionarnim idejama, ozlovoljen Meternichovom politikom ostavlja 1836. godine zauvijek domovinu i preseli se u Švicarsku, gdje je živio u kupljenom dvorcu Schrofen, općina Kurzrickenbach kod Kreuzlingena na Bodenskom jezeru. Juraj je naslijedio u novoj domovini dva imanja, kojima je gosdpodario dugi niz godina. Govorio je više jezika i bio literarno i politički nadaren čovjek. Družio se s naprednim ljudima svoga doba i izdaje tečajem 8 godina po jedan svezak svoje publikacije “Freimütige Gedanken aus der Schweiz”. Umro je 1849.
Prigodom dolaska u Švicarsku posvetio joj je ove stihove (prijevod iz njemačkoga):
Pozdrav tebi zemljo slobode Ti mi možeš sve opet dati,
U svoje me krilo uzmi, Što mi tiran je oteo,
Da ja svoje zaboravim muke Moje nade i radosti,
I svojih milih udes tmurni. U koj’ sam nekoć vjerovao.
Godine 1876. su njegovi potomci preselili u Zürich. Posljednji potomak, Jurjev praunuk Ivan (1876-1971) umro je u Zürichu i bio sam mu na pogrebu.
Iako je Juraj pripadao povlaštenoj plemićkoj klasi, zastupao je društvene promjene i pisao: “Slobodno misliti, slobodno djelovati – to je bio u svako doba glavni cilj ljudi i naroda, koji su sami sebe spoznavali, pa će to i ostati. U slobodnom mišljenju čovjek doživljava svoje dostojanstvo… Slobodno djelovanje je uvjet svakog napretka u životu. Ova težnja ljudska poprima od vremena do vremena druge oblike, kako se sve pomlađuje u vječnoj mijeni. Narodi žele svoj život sami uređivati i njime vladati. Narodi su spoznali da su oni, koji su sebi dosada prisvajali pravo da vode i uređuju stvari svijeta, te stvari loše uređivali i upravljali. Oni odsada ne će da to bude po hirovima pojedinaca, nego upravlja i ne sudi u isključivom interesu stanovitih klasa, nego u interesu cjeline, da se radosti života uživaju po zasluzi, da budu rad i vrlina nagrađivani.”
Juraj – Đuro Ban, rodio se u Perastu, bio je svećenik. Umro je 1776. Za života pisao je pjesme u prosvjetiteljskom duhu. Preveo je s talijanskoga Metastasijevog “Temistokla”.
Đuro Rukavina Vidovgradski, rodio se u Trnovcu u Lici 20.III.1777. Ratovao je uspješno i hrabro po svima europskim bojišnicama za Austriju. Po završetku ratova protiv Francuza vratio se u Hrvatsku. Kod Kladuše porazio je 1835. tursku vojsku od 12.000 momaka. Zapovijednik je Temišvarske tvrđave u vrijeme Jelačićevih ratova protiv Mađara. Tu je i umro 9.IX.1849.
Juraj Haulik – kardinal, prvi nadbiskup zagrebački. Rodio se 20.IV.1788. u Trnavi (Slovačka) Umro 11.V.1869. u Zagrebu. Gimnaziju i filozofiju učio u Trnavi i Ostrogonum, teologiju u bečkom Pazmaneumu, doktor teologije u Pešti 1820. Nakon službovanja po raznim mjetima i ulogama postaje 1831. dvorski savjetnik ugarsko-hrvatske dvorske kancelarije u Beču, a godine 1832. veliki prepošt zagrebačkog Kaptola i prior vranski. 8.V.1837. postaje zagrebački biskup, u kojoj ulozi je 7.I.1838. svečano ustoličen u Zagrebu. Bulom “Ubi primum placuit” dignuta je zagrebačka biskupija na nadbiskupiju, a Juraj Haulik 8.V.1853. po nunciju ustoličen kao prvi hrvatski metropolit u Zagrebu. Ubrzo (19.III.1857) postao je kardinal. Bio je veliki mecena naroda, podupiratelj znanosti i umjetnosti. Uz brojne zasluge za Crkvu i narod, istaknuta je zasluga, što je u Zagreb i u Hrvatsku doveo milosrdne sestre i sagradio im samostan i crkvu. Godine 1841. utemeljio je “Hrvatsko gospodarsko društvo”, kojem je bio predsjednik. Pomagao je sve hrvatske institucije: Maticu hrvatsku, Akademiju, Sveučilište, Jeronimsko društvo… U Maksimiru je izgradio kapelicu Svetog Jurja i kupio kip Svetog Jurja od bečkog umjetnika Fernkorna, koji je izgradio i kip bana Josipa Jelačića. Napisao je 7 svezaka propovijedi. Tiskao je anonimno brošure “Zur italienischen Frage” i “Oesterreich der Konkordaten Staat.”
Đuro pl. Križanić – prelat i kanonik. Rodio se 19.IX.1792. u Mekušju – Karlovac. Umro 8.XI.1885. u Zagrebu. Školovao se u Zagrebu, zaređen 1815. Službovao po raznim župama u okolici Zagreba. Utemeljio je dvije Zaklade za đake i udovice. i oporučno zaklade za podporu crkve i klera gornjeg Zagorja.
Đuro Jelačić – grof bužimski, brat hrvatskog bana Josipa Jelačića. Rodio se 25.V.1805. u Zagrebu. Završio vojne nauke u bečkom “Teresianumu” i službovao najviše na Hrvatskoj krajini. Kao vrstan časnik postao je 1848. pukovnik u Glini, gdje je zamijenio svoga brata Josipa, kad je ovaj postao ban. Sudjeluje u mnogim ratovima. Najviše se proslavio, kad je u Italiji na juriš zauzeo Peschieru i Bresciu. Kroz vojne uspjehe dostigao je čast podmaršala i za bana Josipa Šokčevića Đuro Jelačić postaje podkapetan sve hrvatske vojske, dakle prvi do bana, koji je u ulozi kapetana. Punih 40 bio je Đuro Jelačić predsjednik Hrvatsko-Slavonskog gospodarskog društva.
Đuro Pavelić – vitez, podmaršal, rodio se 1811. u Trnovcu u Lici. Istakao se hrabrošću u mnogim bitkama braneći Hrvatsku i drugdje. Umro je u Beću 1888.
Juraj Tordinac, svećenik, pisac. Rodio se 17.IV.1813. u Đakovu. Desna je ruka biskupu Josipu Jurju Strossmayeru u svima njegovim aktivnostima. Napredovao je u svećeničkoj karieri i 1865. postao rektor sjemeništa. Kao pristaša Ilirskog pokreta pisao je pjesme za Gajevu “Danicu”., u kojoj objavi 1838. pjesmu “Moja domovina”, koja je postala popularna u cijeloj Hrvatskoj. Umro je 15.VI.1893. u Đakovu.
Đuro Pulić, svećenik, rodoljub.Rodio se 14.XII.1816. u Dubrovniku. U Dubrovniku je zasnovao dvije knjižnice. Sudjelovao je kod povijesnog dijela “Reichs und Länderkunde des Kaiserthumes. Najodlučniji je borac za hrvatsku narodnost. Napisao je mnogo pjesama i napisa. Njegova “Nova teodiceja” nagrađena je od poliglotske akademije u Parizu. Umro je 24.V.1883. u Rimu.
Đuro – Juraj Crnadak, rodio se 1820. u Jasenovcu. Pomagao je rodoljubna društva i biran u odbor Matice hrvatske, suosnivač “Croatie” i član odbora za gradnju hrvatskih <željeznica. Bio je jedan od prvih naših stručnjaka na komercijalnom polju. Umro je u Zagrebu 1908.
Jure Horvat – rodio se 23.III. 1830. na Vedešini u Šopronskoj županiji. Za hrvatski narod u Ugarskoj stekao velikih zasluga kao učitelj i hrvatski djelatnik. Izdavao je hrvatski kršćanski kalendar, u kojem je skoro sve sam pisao. Umro je 25.VI.1871.
Juraj Josip dr. Posilović, nadbiskup zagrebački. Rodio se u Ivaniću 24.IV.1834. Umro 26.IV.1914. u Zagrebu. Poslije mature poslao ga je nadbiskup Juraj Haulik u Pazmaneum, gdje je završio teologiju. i godine 1858. zaređen za člane Augustineuma. Doktor teologije u Beču (1861). Iste godine postaje nastojnik nauka u zagrebačkom sjemeništu, profesor biblijskih nauka i crkvenog prava, prisjednik duhovnog stola i urednik “Katoličkog lista”. Bio je jedan od pokretača “Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronim” u Zagrebu, njegov odbornik i bilježnik od postanka do 1876.. Godine 1874. postaje redovni profesor bogoslovije i prvi dekan fakulteta u sustavu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu. 23.III.1876. postaje biskup Senjsko-Modruške ili Krbavske biskupije, 8.VII. 1894. ustoličen je za nadbiskupa zagrebačkog. Uveo je duhovne vježbe klera, a za puk mnoge misije. Sagradio je u Zagrebu samostan i crkvu Isusovaca. Kao biskup Senjsko-Modruški proveo je upotrebu glagoljicve. Ostavio je iza sebe bogatu oporuku. Umro je u Zagrebu 30.V.1914.
Juraj Kolombatović, rodio se u Splitu 8.XII. 1834. Školovao se u Splitu, Zadru, Veneciji i Padovi. Objavio oko 30 stručnih radova na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Uz svoje polihistorsko znanje bio je vrstan ihtiolog (ribozoolog…). Surađivao muzejima u Rimu, , Veneciji, Palermu, Zagrebu i s Kraljevskom akademijom u Beču
Đuro Deželić – gradski vijećnik u Zagrebu i književnik. Rodio se 25. III. 1838. u Zagrebu. Umro je 28.X.1907. u Zagrebu. Još kao đak u Zagrebu utemeljio je “Društvo mladih rodoljuba” za obranu protiv germanizacije. Izdaje list “Smilje”. Godine 1856. po želji roditelja stupi u sjemenište. Tu nastavlja domoljubni rad kroz list “Bosiljak” i šaljivi list “Porkulab”. Ovime započinje svoj književni rad i istovremeno piše za sve ondašnje novine i časopise. Od 1861-1907. izdaje hrvatski kalendar “Dragoljub” i istoimeni časopis. Od 1862. studira pravo i po završetku postaje bilježnik u Županiji zagrebačkoj. Urednik je brojnih publikacija: “Narodnih Novina”, “Općinara”, “Vijenca” i “Domobrana”... Odbornik je u brojnim društvima svoga vremena. Pomagao je gradnju turističke kuće na Sljemenu… Među njegovim književnim djelima najpoznatija su: “Zulejka”, “Medvedgradski duh”, “Surka”, “Burzanci” i filozofske rasprave: “Duša”, “San”, “Hrvatska narodnost”…
Đuro Deželić je utemeljitelj hrvatskog vatrogastva i prvi predsjednik Saveza hrvatskih vatrogasnih društava. I u politici je igrao znatnu ulogu kao domoljubni Hrvat, a u privatnom životu i u karitativnom radu bio je uzor uzorima.
Juraj dr. Žerjavić (1842-1904), svećenik, pisac, dobrotvor. Kao svećenik službovao je u Zlataru, Mariji Bistrici i Zagrebu. Pravaš-političar, saborski zastupnik, djeluje protiv Khuena Hedervarya. Izdao je knjigu “Čovjek-majmun” apologetskog sadržaja. Oko njega su se okupljali pravaši. Ostavio je oporučno Matici hrvatskoj svoje imanje. On je rjrčju i djelom budio Hrvate na novi život.
Đuro dr. Kontak – odvjetnik. Rodio se 1843. u Zagrebu. Nakon školovanja i studija Prava u Zagrebu, radi doktorat u Grazu. Zaposlen u Zagrebu. Oduševljeni je rodoljub. 1862. osnovao je “Kolo” u Zagrebu i u njemu bio prvi među aktivnim pjevačima. Bio je prijatelj prirodoslovnih znanosti i kao takav pokretač je “Hrvatskog naravoslovnog društva” u Zagrebu. Njegov unuk Drago Kontak jedan je od suosnivača Ogranka Matice Hrvatske u Baselu (1967).
Đuro dr. Pilar, rodio se 23.IV.1846. u Brodu na Savi, gdje je započeo školu, nastavio u Zagrebu i završio u Bruxellesu (doktorat filozofije) i u Parizu – na Sorboni i Ecole des mines i ecole du Chimie au jardin des plantes. Za prusko-francuskog rata vratio se u Hrvatsku i postao pristav mineraloškog i geološkog odjela naravoslovnog muzeja. Tu je započeo svoj rada kao naš prvi geološki stručnjak i kao takav postao 1875. sveučilišni profesor. Bio je rektor dva puta, član zagrebačke Akademije znanosti i umjetnosti i član mnogih znanstvenih institucija u svijetu. Govorio je mnogo jezika – sve slavenske te engleski, francuski, njemački i talijanski. Od brojnih radova, najvažniji su mu: “Flora fossilis Susedana”, “Geografske koordinate Dalmacije, Hrvatske i Slavonije” pa opće poznata u cijelom znanstvenom svijetu: Grundzüge der Abyssodynamik (Zagreb 1881).Umro je 19.V.1893.
Đuro pl. Tomičić, rodio se 30.X.1843. u Ričicama u Lici. Završivši vojnu akademiju postao je poručnik i istakao se u ratu protiv Prusa. Privremeno napušta vojničko zvanje i pridružuje se Ilirskom pokretu u Zagrebu. Nakon kraćeg vremena se reaktivira i postaje častnik Hrvatskog domobranstva. Tu je napravio karieru do podmaršala. Službovao je u Zadru, gdje je postao vrlo omiljen u narodu. Godine 1903. stupi u mirovinu i nastani se u Zagrebu, gdje djeluje u svima političkim i kulturnim podhvatima onog doba. Godine 1906. postaje u Gospiću narodni zastupnik i rad mu je bio ispunjen istaknutom skrbi za uži rodni kraj i za ostvarenje ličko-dalmatinske željeznice. Umro je u Beču 18.VIII.1916.
Đuro – Juraj Čanić, podmaršal i dobrotvor. Rodio se u Kaniži kraj Gospića 2. XII. 1849. Završio nauke u vojno tehničkoj akademiji i postao poručnik. Sudjeluje u ratu za oslobođenje Bosne i Hercegovine od Turaka 1878. Iza toga službuje u Zagrebu i u Beču. 1893. postaje pukovnik i dodijeljuje ga se za domobranskog zapovjednika 83. brigade. Sljedeće godine postaje general i zapovjednik VII. hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja. Godine 1901. imenovan je podmaršalom. Godine 1903. umirovljen radi sukoba s Khuenom Hedervaryem, kojemu nije dao domobranske trupe protiv tadašnjih demonstracija u Zagrebu. Kao vojnik stekao je mnoga odlikovanja, a istakao se je i kao Hrvat. On je uveo u hrvatskom domobranstvu bezuvjetno poznavanje hrvatskog jezika, što bijaše upereno protiv Mađara, koji su u hrvatskim domobranskim jedinicama kao častnici služili. Pomagao je hrvatska prosvjetna i dobrotvorna društva. Oporučno je ostavio sav svoj imetak kulturnim i humanitarnim svrhama hrvatskog naroda. Godine 1905. napisao je djelo: “Misli o izobrazbi pješačtva”, koje je pobudilo pažnju u najvišim vojničkim krugovima. Umro je u Beču 2.I.1911.
Juraj dr. Vrbanić, rodio se 23.IV.1859. godine, gdje je svršio sve škole i postao doktor prava. Godine 1887. dobio je “veniam legendi” kao docent narodnog gospodarstva na Zagrebačkom sveučilištu, kasnije profesor. Slovi kao istaknuti hrvatski gospodarstvenik pa je u toj ulozi napisao mnogo članaka iz narodne gospodarske struke u raznim časopisima. Zasebno je izdao: “Što je to novac”, “Mjenično pravo”, “Trgovačko zakonoslovlje”, “Upute za obrtničke propise”, “Stanbeno pitanje”, “Kratka uputa u narodno gospodarstvo”, “Ćekovno pravo”, “O novcu i vjeresiji”, “O gospodarstvu i gospodarskom napretku pojedinaca i naroda”, itd. Danas je napose aktualan, kad nam je gospodarstvo u općoj krizi.
Juraj Turić, profesor, pisac. Rodio se 3.IV.1863. u Gospiću. Školovan u Gospiću i Petrinji do zvanja učitelja. Kraće vrijeme učiteljuje u Lici, zatim odlazi na studij u Jenu te postaje professor. Službuje u Sarajevu, Petrinji i Zagrebu. Mnogo je pisao u “Hrvatskoj vili”, u “Vijencu”, u “Prosvjeti”, u “Lovoru” i drugdje. Evo nekoliko njegovih naslova: “Malići”, “Sveti Mato”, “Pod kabanicom” (Hrvatska vila), “Darovi svijeta” (roman u Domu i Svijetu), “Krivi akordi”, “Iz Njemačke”, “Čovjek s pogrješkama”, , “Igra životom<“... Za mladež je napisao: “Znameniti Hrvati”.
Juraj Tomljenović, povjesničar, rodio se 1869. u Bužimu kraj Gospića. Nakon mature u Gospiću studira u Zagrebu i postaje povjesničar. Pun domoljubnog zanosa posvetio se hrvatskoj povijesti i napisao brojna djela: O Uroti Zrinsko-Frankopanskoj (doktorska disertacija). Od vodećih djela za istaknuti je: “U našoj domovini prije trista godina” i “Katarina Zrinska, banica hrvatska”. Umro je početkom kolovoza 1893.
Juraj dr. Majcen, sveučilišni profesor i matematičar. Rodio se 18.I.1875. u Zagrebu, gdje je i umro 1.II.1924. Školovanje je završio u Zagrebu i u Beču. Kao sveučilišni profesor napisao je za studente “Analitičku geometriju” (1909) i “Deskriptivnu geometriju”. Objavio je preko 70 radnja u “Radu” i “Nastavničkom vjesniku”. Bio je član i dužnostnik zagrebačke Akademije znanosti i umjetnosti.
Juraj Kocijanić, rodio se u Samoboru 22.IV.1882. Školovanjem postao svećenik. Službovao u Dubovcu kraj Karlovca i u Bjelovaru. U Karlovcu je osnovao podružnicu “Saveza kršćanskih socijala”. Osnovao je Pučku knjižnicu u Samoboru.
Đuro – Juraj Arnold (1854-1941). Djed mu se doselio iz Švicarske za vrijeme Napoleonove vlasti. Po završetku filozofije u Zagrebu, doktorirao je disertacijom Etika i povijest (1879). Postavši rektor Zagrebačkog sveučilišta održao je svoj nastupni govor pod naslovom Filozofija, prirodne nauke i socijalizam. Poslije se priklonio istaknutom katoličkom gledanju na svijet i napisao Monizam i kršćanstvo. Zastupao je jedinstvenost hrvatske narodne kulture i o tom napisao Jedinstvena hrvatska narodna kultura. Arnold je bio pjesnik i književnik. Pjesme mu je izdavala Matica hrvatska, u kojoj je bio odbornikom i predsjedniko. Bio je začasnim bratom Braće hrvatskog zmaja.
Juraj Carić, rodio se 1854. Nakon školovanja i službe postao direktor nautičke škole u Kotoru. Dugo vremena bio zastupnik u Dalmatinskom saboru. Napisao: “Nešto o mjesečnim distancama” – nautičko-astronomska rasprava (1883), “Slike pomorskog života” (1886), “Elementi matematičke geografije”…
Juraj Ortner – svećenik i književnik. Rodio se 4.IV.1857. u Krapini. Umro 15.V. 1915. u Zagrebu. Školovanje je započeo u Krapini, nastavio i završio do svećeničkog zvanja u Zagrebu. Kao župnik službovao je po mjestima oko Zagreba: Kašini, Gradecu, Mariji Bistrici, Sesvetama i u Selima blizu Siska. Osim redovitog pisanja za “Katolički list” javlja se 1886. s “Ideal i zbilja”, “Država i kršćanski moral”, “Grijeh i zločin”... Dio članaka je objavio u knjizi: “Različiti članci” i “Dom i škola”. Pisao je i političke rasprave.
Juraj Kapić, rodio se 24.XII. 1861. godine u Jasenicama u Dalmaciji.. Bio je učitelj u Splitu i Bristu. Urednik je “Pučkog lista”. Napisao je , među inim: “Mila Gojsalića poljička junakinja iz godine 1649.” (Split 1888), “Pučke pjesme” (Split 1895), a godune 1900. izdao je svoje zanimljiva putopise od Senjske Rijeke do Beča, Budimpešte i Zagreba, od Splita do Trsta i preko u Italiju, te po Bosni i Hercegovini, “Rukovjet pjesama” itd. Odlikovao se čistim pravim pučkim načinom pisanja. “Milu Gojsalića…” skladao je Boris Papandopulo kao operu.
Jure Valečić, rodio se 1866. u Prigorju, u selu Purgarija. Bio je seljak, rodoljub i čitav život do smrti je živio od pluga i motike.
Kad su braća Radić poveli hrvatski seljački pokret i osnovali Hrvatsku seljačku stranku među prvim seljacima sljedbenicima i osnivačima stranke bio je seljak Jure Valečić. Bavio se seljačkim zadrugarstvom, koloniziranje Hrvata iz pasivnih krajeva u Slavoniju i Srijem. Tako se je i sam preselio iz Prigorja u Veliku Maslenjaču, u Daruvarskom kotaru.
Zbog vrijednog i požrtvovnog rada i napose zbog domoljublja i poštenja izabran je za podpredsjednika Hrvatske seljačke stranke, koju je čast doživotno obnaša.
Juraj Dević, rodio se u Splitu 1869. Nakon školovanja postao glumac, naprije u Splitu zatim u Zagrebu.
Đuro dr. Körbler – sveučilišni profesor, pisac. Rodio se 6.VIII. 1873. u Vrhovcu kod Ozlja. Školovao se do sveučilišne diplome u Zagrebu. Godine 1903. postao je sveučilišni profesor za klasičnu filologiju. Bavio se proučavanjem grčke, latinske i starije hrvatske književnosti. Bio je član Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Đuro dr. Basariček, rodio se 13. ožujka 1884. u Zagrebu u uglednoj hrvatskoj obitelji. Školovan u Zagrebu do diplome i doktorata prava. Već kao mladi pravnik pristao je uz naprednjački pokret mladih i bio prvi tajnik organizacije. No, kad se raziđoše Lorković, Pribićević, Radić i Vilder, Đuro Basariček prišao je Stjepanu Radiću jer je Radić u Hrvatskoj poveo snažan seljački pokret. Ubrzo je postao desnom rukom Stjepanu Radiću.
Po selima je održavao sastanke, dijelio razne knjige i podučavao hrvatski seljački narod. Za službovanja u Brodu na Savi osnovao je “Narodnu Stražu” za odpor protiv mađarizacije. Za vrijeme I. svjetskog rata Đuro Basariček dovodi iz pasivnih krajeva 23.000 djece u Slavoniju i tako im je spasio život. U to vrijeme preuzima on “Ured za zaštitu ratne siročadi”.
Basariček je izvrstan organizator. Osniva: “Seljačku slogu”, “Seljačko žensko društvo”, “Hrvatskog Radišu” i “Prosvjetni savez”. Ime je dao “Narodnoj Zaštiti” i bio joj dušom. “Hrvatskog Radišu” oživio je etnografskom izložbom, osnovao je “Odbor za spas rođene grude”, koji je uz pomoć Zagreba nahranio bijedna hercegovačka, dalmatinska i zagorska sela. No najveća njegova zasluga jest njegov kolonizatorski rad; ona je preselio u bogatu Slavoniju na tisuće seljačkih obitelji iz pasivnih krajeva i tamo stvorio čitava hrvatska sela.
Dr. Đuro Basariček mnogo se bavio i književnim radom te je napisao brojne članke u “Domu”, “Božićnici” i Narodnoj Straži, koju je uređivao. Najvavažnija mu je knjiga “Konac jedne laži”. Radi neumornog rada za svoj narod, izabran je za narodnog zastupnika Hrvatske seljačke stranke, i kao takav ubijen je u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. zajedno s Radićima.
Juraj Cenkić, rođen i školovan u Zagrebu i Budimpešti, doktor bogoslovije. Cenkić zagovara u svojim pisanim radnjama poglaviti koedukaciju, u socijalno-političkim spisima formaciju političke stranke poglavito Starčevićeve bez konfesionalne baze, dok je na području crkvenog prava traktirao crkvene stvari i nacionalnu ekonomiju te svjetovno pravo.
Đuro – Juraj dr. Kumičić, rodio se u Zagrebu 19.XII.1887. Sve škole i Pravo svršio je u Zagrebu i postao doktor prava. Služio je u Zagrebu i u Bosni. Poslije I. svjetskog rata bio je kotarski predstojnik u Fojnici.Vraća se u Zagreb i bavi odvjetništvom i pisanjem u razne publikacije. Djeluje u društvu “Braće hrvatskog zmaja”. Napisao je jednu trilogiju u slavu 1000-godišnjice Hrvatske.
Đuro Sudeta, rodio se 10.IV.1903. u Staroj Ploščici kraj Bjelovara. Školom je postao učitelj, inače je istaknuti hrvatski pjesnik. Pjesme su mu pretežno religioznog sadržaja.
U novije vrijeme ima u Hrvata tako mnogo Juraja, da je nemoguće upuštati se i bilo kakovo izdvajanje najistaknutijih.
Sveti Juraj slovi kao neslužbeni zaštitnik Hrvata pa je to razlogom da imamo u svojoj povijesti tako mnogo istaknutih Juraja, od kojih sam veći broj ovdje spomenuo.
Nije na odmet spomenuti, da i drugi slavenski narodi svaki na svoj način štuju Svetoj Jurja. Naši susjedi Srbi vežu uz Svetog Đurđa svoje hajdukovanje i četnikovanje za oslobođenje od Turaka: “Đurđev danak hajdučki (četnički) sastanak – Dmitrov danak hajdučki (četnički) rastanak.
Nažalost, tu staru tradiciju motiviranu borbom za oslobođenje od Turaka, primjenjivali su Srbi u zadnja dva rata u svojim četničkim napadima na Hrvatsku i BiH s ciljem stvaranja Velike Srbije na tuđem prostoru, čime su uprljali slavu starih bojovnika za slobodu jer su prešli u okupatore.
Vitez Jure Francetić, Vivoze kod Otočca 2/3.VII.1912. – Slunj, 28.XII.1942.
U II. svjetskom ratu se je hrabro i pobjedonosno borio protiv velikosrpskih fašističkih četnika, protiv talijanskih fašista i protiv komunističkih fašista zapovjednik Crne legije, hrvatski vitez Jure Francetić, jedan od prvih pouzdanika poglavnika NDH, dra Ante Pavelića.
Dana 10. Travnja 1941. je proglašena uspostava Nezavisne Države Hrvatske, koju je proglasio, nakon Ustanka u Bjelovaru dr. Slavko Kvaternik i od 15. travnja preuzeo Dr. Ante Pavelić.
U stvaranju i obrani Nezavisne države Hrvatske vitez Jure Francetić je bio jedna od glavnih čelnika.
Komunistički režim velikosrpske Jugoslavije je demonizirao i sotonizirao sve hrvatsko, što je vodilo na bilo koji način državotvornoj emancipaciji hrvatskog naroda pa tako i 10. travanj 1941.
Tome danu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a napose hrvatskoj vojski ustašama pripisali su sve najgore.
U riječniku su izabrali najpogrdnije riječi i izraze, kojima su izvrgavali ruglu i skandaliziranju Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ona je bila dobar pokušaj u lošim vremenima. Njenu uspostavu pozdravio je i prihvatio hrvatski narod u svojoj većini. S vremenom je došlo do polarizacije shodno ratnim prilikama od 1941-1945. Nažalost, naša suvremena povjesnica prihvaća još uvijek kao kriterij valorizacije NDH većinu velikosrpskih klevetničkih ocjena.
Hrvatsku vojsku ustaše i domobrane je velikosrpska ideologija također nekorektno stavila na stup srama, iako ta vojska, braneći svoj narod i svoju državu nije bila ništa bolja niti lošija, nego sve vojske svijeta – svih povijesnih vremena.
Spomenik vitezu Juri Francetiću u Slunju
Prvi spomenik hravtskom vitezu Juri Francetiću postavio je nadsatnik Tomislav Peričić sa slunjskim domobranima 23. trravnja 1943. Srušili su ga 8. lipnja 1943. divljački komunistički i četnički fašisti iz brigade Hamdije Pozderca za vrijeme uličnih borba u Slunju.
Drugi spomenik (obnovu i postavljanje prvoga spomenika) učinio je predsjednik Urv. Hrvatski domobran Mr.sc. Dragan Hazler s Udrugom ratnih veterana Hrvatski domobran, ogranak Slunj, 8. lipnja 2000. godine.
Mr.ph. sc. Dragan Hazler