“Kako bi lakše razumjeli moju patnju za rodnim krajem, dovoljno je spomenuti kako od 1969. do 1991. zbog komunizma, poput golemog broja hrvatskih sinova i kćeri, nisam vidjela drago selo te oca i majku koji umriješe željni mene i ja njih” – kazala je. Poručila je da je svoju neizrecivu tugu zbog gubitka domovine i roditelja pretočila u pjesme, koje su joj, ustvrdila je, bila “najveća utjeha na trnovitim putevima tuđine.”

“Zato se radujem što će osim skromnih pjesama okićenih najljepšom rimom duše mi seljačke, a dobrotom HAZUDD-a i ljudi iz Štitara, u dvorištu školskog parka rasti hrast, posađen u spomen na ‘dite iz Paraćosaka’, čija je želja ostaviti kosti u pitomom, seoskom groblju među onima što bijahu dio mene, a ja dio njih” – poručila je Marija Dubravac-Stažić.

Izvor: OVDJE

FOTOGALERIJA: