Nažalost, Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i porača nije obradila masovnu grobnicu – točnije masovne grobnice u Čemernici.
Ljudi iz Topuskog i okolice govore u povjerenju, jer još uvijek žive u strahu, da je u masovnim grobnicama u Čemernici, u obližnjoj Petrovoj gori, u okolnim gajevima i dolinama našlo smrt najmanje dvije do tri tisuće poubijanih hrvatskih vojnika od strane Titovih komunističko-partizanskih terorista.
Dakle Čemernica obvezuje nas žive, da barem označimo masovne grobnice i postavimo spomen križeve, pred kojima ćemo paliti svijeće i moliti se za duše nedužnih hrvatskih žrtava komunističkog žločina.
Autor Dragan Hazler: Najavljeni nastavak (drugi dio)
Drugi odvojak Križnog puta kroz Slunj
I ovaj odvojak kao i prvi doveden je u Slunj isto preko Primišlja. Bio je manji od jučerašnjega i brojio je oko 500 hrvatskih zarobljenika pretežno domobrana i manji broj ustaša bez civila. Doveli su ih partizanski pratitelji već u petak poslijepodne u Rastoke i smjestili u veliko dvorište jednokatne zgrade od Mile Skukana Tošinoga.
To dvorište se je protezalo do desne obale rijeke Slunjčice. Ja sam na drugoj obali Slunjčice u našoj Luki napašao goveda i gledao sam te jadne zarobljenike preko rijeke na udaljenosti oko 40 metara. Dozvolili su im partizani iz pratnje pristup k rijeci, gdje su se jadni ljudi umivali, prali i gladni napajali vodom.
Ovdje valja reći, što vrijedi za svih pet odvojaka Križnog puta, da njihovi pratitelji nisu bili iz redova poznatih partizanskih zločinaca u Slunju, nego stranci, među kojima je bilo čak Slovenaca, Crnogoraca i Srba iz Srbije. Bili su glavninom stacionirani u Karlovcu i u Dugoj Resi. Predstavljali su se osim zločinstvima s pjesmom:
“Čije ono mine tresu Karlovac i Duga Resu?! // To su ljute naše zmije Crne Gore i Srbije!”
Osim mene 16-godišnjeg pastira gledali su te jadne zarobljenike na “odmoru” u Rastokama i odrasli ljudi, od kojih se dobro sjećam ovih: mlinari Tone Vučeta i Jana Petrović, kovač Mila Moćan, teta Kate Štefanac, Mare i Milka Štefanac i nekoliko žena i djece iz višečlanih obitelji Moćan. Ima u Slunju/Rastokama još živih ljudi, koji se sjećaju tih zarobljenika i njihove kobne sudbine.
Najednom je predvečer nastao strašan metež i pucnjava. Kasnije smo doznali da je Anka Skukan – udovica dala zarobljenicima jedan kruh i veliku staklenku pekmeza. Ona je za to vrijeme stanovala u toj kuću Mile Skukana Tošinoga, svoga daljnjeg rođaka.
Partizanski zločini u Čemernici označavaju masovne pokolje ratnih zarobljenika i civila za vrijeme i nakoin trajanja Drugog svjetskog rata. Zbog broja žrtava i načina ubijanja zarobljenika špilja Čemernica naziva se “hrvatskom Hudom Jamom.”[1]
Broj žrtava procijenjuje se između 4.000 i 15.000, a svjedoci streljanja, među kojima i partizan Ivan Dragičević, posvjedočili su kako nitko od zatečenih nije uspio pobjeći niti preživjeti pokolje. Također su potvrdili kako su uglavnom bili ubijani zarobljeni domobrani, ustaše, njemačkih vojnici iz Wehrmachta i nepodobni civili. obližnji potok Marekovac je sve do kasnih jesenskih i zimskih mjeseci 1945. otjecao prema koritu Kupe vodom crveno obojenom od krvi žrtava.
Godine 1978. francuski geolozi pronašli su pokraj Topuskog veliki broj kostura pomoću bagera. Kosti su pod jakim nadzorom Jugoslavenske milicije odvožene na nepoznata mjesta. Posebno težak zločin zbio se kod Slavskoga Polja u šumi Biljegu gdje su partizani u tunel šumske uskotračne željeznice obostrano zazidali tisuće zarobljenika kao u Barbarinu rovu Hude Jame kod slovenskoga Laškoga.
Pucnjava je na čas prestala, ali je do nas dopirao strašan jauk ljudi. Onda se je pucnjava ponovila jer su partizani “iz milosti” poubijali ranjene zarobljenike, koji su se međusobno naguravali oko kruha i pekmeza.
Znade se da je tom prilikom poubijano četrnaest domobrana, koji su nakon odlaska kolone pokopani u Jelviku, u rovovima, koje je prije rata kopala Jugoslavenska vojska. Tu su i danas njihovi posmrtni ostatci. Njih je uz ostale hrvatske žrtve u rovovima, koje su strijeljali partizani evidentirala Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, u kojoj je bio i pisatelj ovih redaka. Komisiju je ukinula komunistička – SDP-ova vlada Ivice Račana, da bi se i nadalje skrivalo komunističko-partizanske zločine.
Treći odvojak Križnog puta kroz Slunj
Osobno nisam vidio te jadne ljude – Hrvate, koje su mučili i ubijali komunistički zločinci i srbski četnici preobučeni u partizane jer su zarobljenici zadržani na Stočnom sajmu u Slunju, oko kilometar udaljeno od moje kuće.
O tom odvojku Križnog puta krajem svibnja 1945. govorio je kasnije, preživjeli sudionik Slunjanin Mile Cindrić – Boljko. On je na zamolbu preživjelih slunjskih domobrana održao predavanje u uredu Urv. Hrvatski domobran – Ogranak Slunj o toj tragediji.
Dakako, govrio je Boljko o tom strašnom zločinu prema hrvatskim zarobljenicima i pred drugim Slunjanima, među kojima ima još živih.
Mile Cindrić Boljko je rekao da je taj Križni put obuhvaćao blizu tisuću ljudi i to većim dijelom zarobljenika iz logora na Švarči u Karlovcu, a drugi su bili kidnapirani ljudi u gradu. Među ovima je bio od njemu dobro poznatih samo Milan Vratarić, trgovac iz Lađevca, ali se nije našao među nesretnicima u ovom Križnom putu na Stočnom sajmu u Slunju. Kasnije je Mile Cindrić – Boljko doznao da je Milan Vratarić strijeljan već u Karlovcu po nalogu udbaša Josipa Boljkovca i Mile Paulića zvanog Ćiba.
Taj treći odvojak Križnog puta, došao je iz Karlovca u Slunj preko Duga Rese, Generalskog Stola, Tounja i isto preko Primišlja i bio je smješten, kako je već spomenuto na Stočnom sajmu u Slunju.
Mile Cindrić Boljko nije ničim pokazivao da je iz Slunja strahujući da će ga partizanska pratnja predati slunjskim udbašima, napose okrutnome Srbinu Petru – Pepi Zinaiću, koji se je životno nadahnjivao i naslađivao u ubijanju nedužnih Hrvata. Poznat je po svome patentu gušenja ljudi u Kuterevićevoj pećini, pred koju bi dovezao slamu i zapalio je. Od dima su se gušili ljudi i hrvatske majke s malom djecom, koji su se sklanjali u pećinu pred ratnim opasnostima.
Mile Cindrić je za života govorio (umro je 2001. godine) da je partizanska pratnja čak dozvolila Slunjanima donošenje hrane i vode za zarobljenike na Stočnom sajmu. Ali donošenje je bilo nedostatno za blizu tisuću ogladnjenih mučenika.
Na zapovijed za pokret točno 17 ljudi nije moglo ustati i partizanska pratnja ih je poubijala pištoljem u zatiljak.
Znade se u Slunju da su poubijani hrvatski vojnici na Stočnom sajmu oko 30. svibnja 1945. pokopani u masovnoj grobnici ispod brda i istoimene šume Melnice.
Tu masovnu grobnicu je u granicama svojih mogućnosti i dokaze živih svjedoka obradila Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća.
U toj Saborskoj Komisiji za Karlovačku županiju su bili imenovani (abecedno): Dragan Hazler, Nikola Katić i Mladen Šomek i pridružili su se u istraživačkom radu brojni veterani iz Ogranaka Hrvatski domobran – Duga Resa, Karlovac, Ozalj i Slunj.
Evo još tri važna podatka za ovaj, treći po redu odvojak Križnog puta kroz Slunj oko 30. svibnja 1945.
Prvi se odnosi na Milu Cindrića, koji je svojom spretnošću pobjegao iz četveroreda i spasio si život.
Drugi podatak se odnosi na odvojak vođen birano kroz srbska sela, u kojima su brojno stradavali zarobljenici kroz napade i ubijanja od srbskih seljaka.
Treći, ponajvažniji podatak jest spoznaja iz više izvora, da je taj četverored završio u Čemernici nedaleko Topuskoga.
To sabiralište i mučilište hrvatskih zarobljenika u Čemernici opisuje Ivan Aralica u svome dokumentarnom romanu “Četverored”.
Nažalost, Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i porača nije obradila masovnu grobnicu – točnije masovne grobnice u Čemernici.
Pisatelj ovih redaka dolazi često u Topusko – iz zdravstvenih razloga u odlične termalne kupke. Tamošnji ljudi mi govore u povjerenju jer još uvijek žive u strahu, da je u masovnim grobnicama u Čemernici, u obližnjoj Petrovoj gori, u okolnim gajevima i dolinama našlo smrt najmanje dvije do tri tisuće poubijanih hrvatskih vojnika od strane Titovih komunističko-partizanskih terorista.
Dakle Čemernica obvezuje nas žive, da barem označimo masovne grobnice i postavimo spomen križeve, pred kojima ćemo paliti svijeće i moliti se za duše nedužnih hrvatskih žrtava komunističkog žločina.
NASTAVIT ĆE SE
Pročitajte i prvi dio: