Povod “Trenutak spoznaje”

Neizostavno pratim HTV-1 emisiju “Trenutak spoznaje” i smatram je najboljom emisijom Hrvatske televizije. To se odnosi na zanimljiv i poučan izbor tema, izbor vrstnih sudionika i odlično vođenje od gđe Marije Vuković Siriščević.

Ima u “Trenutku spoznaje” i izazova

Uz pohvalu, pojavi se ponekad u “Trenutku spoznaje” i izazovnih prikaza, koji se najčešće odnose na jezikoslovni dio.

To je napose kad se tuđizmima, najčešće turcizmima daje prednost pred hrvatskim riječima, koje jezikoslovci ne štite, nego ih guraju u arhaizme ili ih čuvaju u ropotarnici arhaizama.

Ima ih mnogo, a za primjer uzet ću samo ove posve nepotrebne  turcizme: maramica, marama, marametina(?) i šećer. Ovi turcizmi su u novije vrijeme posve istisnuli prelijepe hrvatske riječi: rubčić, rubac,  rubača i slador.

Danas nos brišemo turskom maramicom umjesto hrvatskim rubčićem, Hrvatice nose na glavama tursku maramu umjesto hrvatski rubac, a na leđima nose tursku marametinu(?!) umjesto hrvatsku rubaču.

Prema nauku Hrvatskog jezikoslovlja: “Sladimo šećerom”, umjesto da sladimo sladorom…

Ako su nam srboturci i drugi tuđinci nametnuli šećer, a zašto nam hrvatski jezikoslovci ne vrate slador!?

Namjerno sam uzeo kao primjer slador jer fakultetski obrazovani hrvatski medicinari napuuštaju latinski pisane diagnoze pa ćemo umjesto diabetes rabiti turskohrvatsku sintagmu šećerna bolest. Nažalost već je rabimo, a meni se želudac okreće, kad čujem iz usta diplomiranih liječnika, magistara i  doktora medicinskih znanosti i od prof. medicine: šećerna bolest umjesto diabetes ili sladorna bolest.

Bože, ako jesi rasvijetli pamet Hrvatskom narodu, napose akademski obrazovanima jezikoslovcima i medicinarima, da se vrate u korjene svoga hrvatskog jezika i da se okane   nepotrebnih tuđizama, koji se čak ne uklapaju u sklad hrvatskog jezika.

Grozd hrvatskih riječi: sladiti, sladko, slast, slastica, poslastica, slastičarna… ima tursku peteljku šećer. To je zaista izvan jezikoslovne pameti.

Ovo isto vrijedi za agronome i poljoprivrednike, da se vrate od šećerne repe na sladornu repu.

Gospodo, hrvatski jezikoslovci, ima li trunak logike ili trunak opravdanja: sladiti čaj šećerom. Kad ne bismo imali staru hrvatsku riječ slador, trebali bismo je izmisliti. Zadatak struke je stvarati nove riječi i obnavljati za uporabu dobre stare hrvatske riječi, a ne umjesto njih rabiti nepotrebne tuđice.

Trenutak spoznaje od 17. veljače 2011.

U emisiji od 17. veljače 2011. su medicinari (doktori i profesori medicine) nemilice napali uporabu latinskog jezika u medicini, napose u pisanju diagnoze bolesti.

Kao Hrvat i umirovljeni stručnjak i znanstvenik farmaceutske i biokemijske struke, vrlo srodne medicini smatram svako napuštanje latinskog jezika slabljenjem hrvatskog nacionalnog i strukovnog identiteta zasnovanog na latinskoj kulturi i latinskome jeziku, koje smo mi Hrvati baštinili na tlu Lijepe naše od svojih ilirolatinskih predaka.

Svaki onaj ili ona, koji odbacivanjem diraju u latinski jezik, trebali bi najprije razmisliti, što za nas Hrvate znači latinski jezik i što gubimo napuštanjem latinskog jezika, danas u medicini, a sutra u svima drugim strukama.

Diagnoza na latinskom jeziku je jasna Europljanima i svima narodima svijeta, koji su prihvatili europsku kulturu, a diagnoza na hrvatskom jeziku je jasna samo nama Hrvatima.

Ista kritika (preventivno) odnosi se i na sve druge struke koje rabe latinski jezik, na primjer: agronomija, astronomija, crkva, farmacija, kemija, pravo, stomatologija, šumarstvo, veterina, zoologija…

Primjerice quercus je hrast i viola je ljubičica, a lingua latina je latinski jezik, u kojem će svaki stručnjak, bez obzira na njegov materinji jezik znati o čemu se radi.

Mens sana in corpore sano bonum magnum est. Svaki učeni sljedbenik europske kulture će znati značenje ove izreke izražene latinskim jezikom. Kažemo li je hrvatski: “Zdrav duh u zdravome tijelu najveće je dobro!” neće nas razumjeti nitko osim Hrvata i slavenskih naroda sa sličnim jezicima.

U hrvatskoj genetici žive latinsko govorni predci

Iranohrvati ili Slavenohrvati (kako tko hoće) su se na latinskogovornom tlu izmiješali sa starosjediteljima i od njih baštinili kulturu u latinskom jeziku i pismu. Upravo po toj njegovanoj baštini, mi Hrvati spadamo u dio kulturne i kršćanske Europe utemeljene na sljedbi latiniteta.

Sveti Jeronim je prvi preporoditelj Europe

Ne samo to, nego je naš predak Sveti Jeronim s vjerskim knjigama, koje je on preveo iz hebrejskoga i grčkog te napisao latinskim jezikom kultivirao je Europu.

Naš Sveti Jeronim je prvi preporoditelj Europe latinskim jezikom i pismom u kršćanskoj kulturi. Na ovu europsku i svjetsku vrijednost trebamo mi Hrvati biti istaknuto ponosni.

Slika Svetog Jeronima bi trebala ukrašavati svaki hrvatski dom i trebala bi biti glavni i najvrijedniji suvenir za turističke svrhe.

Među nekolicinom hrvatskih svetaca, prvi, najstariji i najvrijedniji je Sveti Jeronim hrvatski (dalmatino-latinski).

Okosnica hrvatske književnosti je latinska

Jednako tako treba istaknuti, da je sva hrvatska književnost, počev od Svetog Jeronima  (4/5. stoljeće) do Marka Marulića (15. stoljeće) pisana latinskim jezikom i pismom, dakako i u drugim hrvatskim pismenima: glagoljicom, arvatskim pismom (bosančicom) i tzv. hrvatskom ćirilicom.

Mi Hrvati smo rabili četiri pisma, u vremenu, kada se je Karlo Veliki podpisivao križićem.

Pop Dukljanin i napose Ivan arhiđakon Splitski piše najboljim latinskim jezikom i pismom svoga vremena.

Latinskim jezikom pišu hrvatski pisci i iza Marka Marulića. Od brojnih u domovini, primjerice samo Kašić, Rattkay, Habdelić, Belostenec, Vitezović (Rediviva Croatia 1700)…

Hrvati su se predstavili Europi latinskim jezikom

Europi i kulturnome svijetu predstavili su nas latinskim jezikom hrvatski velikani (primjerice): Herman Dalmatin, Marko Polo, Ivan Stojković, Andrija Jamometić, Ivan Vitez od Sredne, Ivan Česmički,  Pavao Skalić, Matija Vlačić Ilirik, Antun Vrančić, Faust Vrančić, Markanton de Dominis, Ivan Lučić, Frano Petrić, Ruđer Bošković…

U Hrvatskoj sabornici govorilo se živim latinskim jezikom do Ivana Kukuljevića i bana Josipa Jelačića (polovica 19. stoljeća – najdulje u Europi).

Katolička crkva u Hrvata (osim u Senjsko-Modruškoj i Krčkoj biskupiji) imala je u bogoslužnoj  uporabi latinski jezik do oko 1960. (Drugi Vatikanski koncil).

Već je spomenuto da se i danas u Hrvatskoj rabi latinski u malne svima strukama.  Kad  vrjednujemo latinski jezik, onda ne smijemo zaboraviti da obilje riječi u svakodnevnome govoru i pismu su pohrvaćeni latinizmi, primjerice (abecedno): advokat, bestija, benigan, cirkular, cisterna, decenij, dekret, detergent, dezinfekcija, disident, distribucija, distrikt, efikasan, evidentan, fakat, faktičan, filijala, garancija, import, impuls, individuum, invazija, Jupiter, kvantitet, larva, latinica, mandatar, muzika, nacija, negacija, oferirati, oficina, orkestralkan, perfektan, polen, potencija, prolongirati, rapidan, raritet, realizacija, rekreacija, sanacija, specijalist, spinalan, sukcesija, špirit, tempo, urin, utilizacija, uzus, uzuelan, vakantan, vanilija…

Učimo, njegujmo i rabimo latinski jezik

S ovim škrtim primjerima svrha je ukazati na čuvanje i njegovanje latinskog jezika svugdje, gdje mu je mjesto jer je latinski jezik uz hrvatski jezik najčvršća temeljnica hrvatskog identiteta.

Država Hrvatska se prostire na na tlu latinskog jezika i latinske kulture, od koje smo mi Hrvati živi baštinici. Hrvatsko tlo i hrvatski ljudi su izvor i rijeka europskog latiniteta.

Zapisi na starim spomenicima svih namjena u Hrvatskoj pisani su uglavnom latinskim jezikom. Dokle na istoku od današnje Hrvatske nalazimo latinske nazive, to je nekada bilo hrvatsko i katoličko, a oduzeto nam je nasiljem ili (i) našom nebrigom (Srijem i dio Bačke).

Izbacivanjem latinskog jezika, danas u medicini, a sutra u drugim strukama mi oslabljujemo temelje svoga naciomalnog identiteta, u kojemu je utkana latinska kultura na latinskome jeziku.

Protulatinska akcija hrvatskih medicinara je nepromišljen i štetan čin, od kojega treba odustati. Može se uz diagnozu latinskim jezikom napisati prijevod u hrvatskome jeziku.

Zaštitimo latinski jezik kao nematerijalnu kulturnu baštinu

Mi Hrvati smo najdosljedniji njegovatelji i korisnici latinskog jezika i to na dijelu prostora  njegovog iskona.

Istaknutije, bolje i dulje smo ga rabili, nego drugi europski narodi kao živi govorni jezik i red bi bio da ga zaštitimo u Unesco-u kao nematerijalnu kulturnu baštinu, a ne voditi akciju protiv uporabe latinskog jezika.

Toliko od mene, a stručniji neka kažu i učine više. Hvala!

Mr.sc. Dragan Hazler – umirovljeni znanstvenik farmaceutske i biokemijske struke

Basel, 20. veljače 2011.