Datum objave: 23. veljače 2016./Piše: prof. Ivan Biondić/HAZUD
Sav napor i sva težnja intelektualca trebala bi ići za tim da se najprije shvati jedan zamršen problem, a zatim da ga se objasni.
Intelektualac treba u kaos ideja i misli unositi red, jasnoću i analizu. Misija intelektualca treba biti razbistravanje zamršene situacije koju je politika još više usložila i razdrmala.
(Jose Ortega y Gasset, 1937./1939.)
Nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima. Ponekad takvo inzistiranje umjesto da komunikaciju čini uspješnom postiže suprotno efekte – čini je neefikasnom.
(Milorad Pupovac, 1993.)
Iako je stvorena „vjerom i mačem” hrvatskih branitelja, Hrvatska nije (o)branjana „perom i knjigom” institucionalizirane akademske elite (HAZU, Sveučilište i dr.). Štoviše, umjesto ISPRED, potonja se elita našla IZA, pače i PROTIV vlastita naroda. S tim u svezi, u kontekstu dramatična oblikovanja nove Vlade, iznebuha je odjeknula pobuda DAMIRA BORASA, rektora Sveučilišta u Zagrebu, glede vraćanja 90-ih „prognane ćirilice” u osnovne škole. Nastala unutar zagrebačkog Filozofskog fakulteta, gdje se „već dulje vrijeme raspravlja u kontekstu problema nastalih s postavljanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru”, rektorova je pobuda izazvala proturječna reagiranja. Jedno je sigurno, izim „pučko-školske“ i kulturološke, pobuda je neskrivene ideološko-političke naravi. Naime, zabacivanjem uzročno-posljedičnog reda stvari, „vukovarske ćirilizacija“ motri se posve izolirano; dakle, onkraj dramatičnih procesa nedovršene etape nacionalno-političke integracije.
Zbog toga, kontekstualizirana podvalnom pričom glede pro et contra „ćirilizacije Vukovara“ – naspram Ortegine, slijedeći Pupovčevu epistemologiju (v. mota) – rektorova pobuda (ne)svjesno prebiva u funkciji obrane „zločina(ca) za pisaćim stolom“. Riječ je o velikosrpskom projektu „Srbi kao ključ“ (1993.), koji je, pronikavši tzv. „mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja“, čvrstom sastavnicom (o)pozicionalne politike „novoga smjera“ (2000. – 2016.). Pod agendom „Erasmus Gilde“ (1993.-1988.), projekt je autorizirao Milorad Pupovac, opisan kao „ubojiti spoj politike i lingvistike“ (Branimir Pofuk). Spomenuta agenda, čiji je utemeljitelj i harni promicatelj lijevo-liberalna elita zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, obilježena je kao parapolitički stožer koji kriminalizira Domovinski rat (1991.-1995.) i, s tim u svezi, zatire svaku ideju hrvatske nacionalne države (Ivan Biondić).
S obzirom na to, tragom „Velebitne“, „Riječke” i „Mimarijanske izjave” (2013.) ter teza „Vukovarska povelja slobode“ (2014.) i „Vukovarskog apela“ (2015.) – a u obzorju projekta „Stop partitokraciji-Sloboda hrhvatskoj naciji” – marom se Koordinacije hrvatskih branitelja „Bastion Vukovar” sveučilišnoj zajednici objelodanjuje
ZAHTJEV
ZAUZDAJMO ZLOČIN(CA) ZA PISAĆIM STOLOM
Motreći Srbe i Hrvate „u njihovoj završnoj i po svemu tragičnoj fazi nacionalno-političke integracije», po crti skandalozne episteme (v. moto), Pupovac neupitno uspostavlja sljedeću aksiomatiku:
(1) „Hrvati i Srbi nisu nikada živjeli zajedno bez trećeg“;
(2) „Srbi u Hrvatskoj imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju“,
(3) „Hrvati i Srbi u Hrvatskoj nisu pomirili svoje nacionalne interese“
(4) „Civilni život Srba u Hrvatskoj je oskudan u mnogim aspektima”.
Nacionalno-politički integracijski gledano, nedvojbeno je riječ je o dokumentu velikosrpske (vulgo: četničke) posvjedočenosti, koji obilježava poznati „Krestićev poučak“. Naime: „Duhovno jedinstvenim, ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja. Ne samo stoga što je u osnovi te ideje bilo stvaranje velike hrvatske države, koja je bila u sukobu sa idejom Srba u širenju postojeće srpske države, već Srbi Hrvatske nisu mogli niti hteli da prihvate takvu ideju [političkog hrvastva ili hrvatske nacije – op. a.] pre svega zato što je ona pretpostavljala u nacionalnom pogledu jedinstvenu Hrvatsku“. Sapienti sat!
Predstavljen na poznatom veleizdajničkom „mimarijanskom“ skupu “Srbi i Hrvati“ (Zagreb, 1993.), Pupovčevim je „ključem“ bitnije obilježena tzv. „mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja“ (1996. – 1998.). Povijesno gledano, potonja je preslik poznata Khuenova modela „naroda u narodu“, odnosno “države u državi“. Naime, bolnim razornim kompromisima – uz parapolitički sustav (Srpsko Narodno Vijeće, Zajedničko Veće Opština i sl.) – iznjedrena je SDSS-a, proizvod nedvojbene velikosrpske (vulgo: četničke) baštine. Obilježena kao „etnička stranka s građanskim predznakom“ – sastavnicom klijentelističko- koruptivne partitokracije – kao „balvan u peti hrvatskog parlamentarizma”, svojim «drvenoželjeznim» (u)strojem SDSS-a drobi i potire državni suverenitet i nacionalni identitet. Tako se (i) „petogodišnji moratorij (1998.-2003.) o učenju najnovije hrvatske povijesti u školama na srpskom jeziku” skandalozno protegao do današnjih dana. Naime, upravo prema opisanom Pupovčevu „ključu“, hrvatsko-podunavski Srbi „imaju svoje udžbenike i poučavaju noviju povijest na svoj način, drukčiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat.” (Vojislav Stanimirović). I dok bi u „normalnoj“, ako ne već Vlada, padali ministri (prosvjete i uprave), pod okriljem „slučajne države“ otvoreno se kultivira iredenta. Zamjenom teza, svekoliki je (ne)svjesno poticani apartheid tako vješto prebačen na kolosjek pro et contra ćirilizacije Vukovara.
Anticipirajući spomenuti „ključ“, u ozračju raspada Jugoslavije (1990.), Pupovac se sâm predstavlja «kao jedan od Srba u Hrvatskoj koji, s ostalim Srbima na prostoru Jugoslavije” – polazeći od antifašističke baštine – „želi oformiti modernu nacionalnu srpsku politiku». S tim u svezi, priljubljuje SNV-e novoutemeljonoj Antifašističkoj Ligi Republike Hrvatske, koja je odvjetak Antifašističke Lige Jugoistočne Evrope (Titoslavije). Po toj crti, ovih dana u Saboru, Pupovac uspostavlja rasni aksiom „Ako je išta Hrvatskoj od Srba dano – dan je antifašizam“ . Na taj način, glede koalicije s navodnom ljevicom, Pupovac urbi et orbi „inaugurira antifašizam kao jedinstvenu integraciju velikosrpskih i komunističkih ideja, radi podčinjavanja i razaranja novonastale hrvatske države“ (Marko Ljubić). Sve u svemu: svekolikim (pret)političkim djelovanjem od objave samostalnosti Republike Hrvatske, kao dosljednji promicatelj velikosrpskih političkih interesa u Hrvatskoj, Pupovac »onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda« (Davor Gjenero). Na taj način, zabacivanjem razlike između „naroda“ i „nacije“, zasvjedočen je „konstitucijski kaos“ (Ivan Padjen), čime je ustavno onemogućeno konstituiranje „hrvatske nacije”. Riječ je o pravnoj osobi (kategoriji) u koju spada ukupnost pojedinaca (državljana), koji se pridržavaju jednoga te istoga ustava i koji se razlikuje od pojedinaca (građana) po tome što je nacija nositelj suvereniteta.
Vodeći računa o svekolikom (pret)političkom djelovanju, Hrvatsko Nacionalno Etičko Sudište (HNES), optužilo je Pupovca „za djela izdaje nacionalnih interesa Hrvatske”, sažimajuzći etičku osudu u 13 točaka, gdje ga se ističe kao „zastunika Srba u Hrvatskoj koji je od početka Domovinskog rata stao na stranu agresora i okupatora”. I dok će se HNES-u pripisivati fašistoidni „desni gard“, glede najviša antifašističkog državnog vrha, Pupovac se prepoznaje raspiriteljem (anti)fašističke histerije. Naime, kao onaj koji „ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati“. Štoviše, bez imalo zadrške, obilježen je kao „etnobiznismen i rekater hrvatske vlade“ (Ivo Josipović). Po toj crti eruptivno kreće (i) kritika iz redova srpske etničke manjine. Uzimajući ga kao poželjna koalicijskog političkog partnera, (o)pozicijski će establishment od Pupovca „stvoriti ovo što je danas – bogati, arogantni ucjenjivač hrvatske vlasti i Srbin po zanimanju, na muci srpskog naroda od kojeg se već davno odmetnuo” (Milan Rodić). Inače, DORH imade već otvoreni podebeli „Dossier Pupovac“, kojega, uz zamračivanje (uzurpiranje ) manjinskog novca, posebice bolno obilježava prikrivanje ratnog zločina („slučaj Šreter“).
Međutim, onkraj spomenuta zanimanja glede mu lika i djela, kao „ubojiti spoj politike i lingvistike“, the best Serb nužno postaje predmetom znanstveno-etičkog (sveučilišnog) tribunala. Ukratko, kao znanstvenik (i) kao šef Katedre za primijenjenu lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Pupovcu je dužno suočavanje glede spomenuta „zločin(c)a za pisaćim stolom“. Naime, „zločinački“ je projekt „Srbi kao ključ“, zasigurno, sastavnicom njegove znanstveno-djelatne zauzetosti: „Od kraja 80-tih godina aktivan je u procesu demokratizacije, antiratnim aktivnostima domaćim i međunarodnim političkim aktivnostima. Četiri je puta biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Autor je preko stotine znanstvenih i stručnih radova. [….] Osim lingvističkih radova i predavanja, objavljivao je radove i držao predavanja s područja međuetničkih odnosa, manjinskih pitanja i političkih odnosa u regiji jugoistočne Evrope”.
S obzirom na to Pupovac je gotovo idealni tip znastvenika-političara. Štoviše, znanstveno mu je i političko žitije tako stalno u žarištu „glavnih političkih događanja kombinirajući pri tome sintezu političkoga i znanstvenoga angažmana sa svrhom da ostavi dojam kompetentne i stručne osobe” (Jure Zovko). Povrh toga, nakon pravaškoga zastupnika Ivana Gabelice, vjerojatno je riječ o prvom retoru hrvatskoga Sabora. Naime, „malo je ljudi koji govore tako čist, ispravan i od prvog do zadnjeg slova smislen hrvatski jezik. Rečenice koje izgovara mogu ravno u tisak“ (B. Pofuk). Ukratko, Pupovčev je govor “najnjegovanija, ortoepski najispravnija, najčišća hrvatska varijanta” (Velimir Visković). Međutim, valja dodati, potonji mu dar namiču „hrvatski vukovci“ koji su njegov materinji, zavičajni idiom („vlaška ijekavica“) uzeli osnovicom govorna standarda. Navodno, od svih kandidata za osnovicu jedini je tada „šansu“ imao „najprimitivniji”, koji je bio posve neprikladan „za izgradnju jezičnog instrumenta moderne civilizacije” (Dalibor Brozović).
S obzirom na skandaloznu paraepistemologiju (v. moto), Pupovčev se projekt „Srbi kao ključ“ nedvojbeno registrira kao „zločin za pisaćim stolom“ (crimen ex machina scriptoria). Naime, kao znanstveniku, pače i nositelju kolegija „epistemologija lingvistike”, vjerojatno, nije nepoznato: kako je objašnjenje pojmova gotovo abeceda svaka znanstveno-stručnog rada. Potsjeća nas i poznata Descartes-ova dicta: kako istinito može biti samo ono što je jasno i evidentno (clare et distincte). Suprotno tome, na cijeni dobiva staro-kineska upozorba: kako „pogrešni pojmovi vode u rat“. Potonje, ovih dana potvrđuje sâm Pupovac, kad alarmantno svjedoči u Saboru: „a sada smo na rubu ne samo da šaljemo verbalne metke jedni prema drugima nego da se počnemo tući, samo je pitanje tko će to prvi napraviti“. Budući je za nj „antifašizam temelj društva“, dakako, za alarmantno je stanje odgovoran „fašizam u Hrvatskoj“. Zapravo, zamjenom teza, onkraj Ortegina načela (v. moto), Pupovac se tako nužno usklađuje poznatoj „apologijii laži“ Dobrice Ćosića – „oca srpske nacije“.
S obzirom na to spomenuti „ključ“ zrcali jednažba: „Krivotvorenje hrvatske povijesti – nastavak velikosrpske ideologije” (Mate Artuković). Naime, otkako je na Hrvatskom saboru (1861.) pokrenuto pitanje statusa Srba u Hrvatskoj, njihove etničko-vjerske zajednice, glede geopolitičkih interesa velesila, oni su punih stotinu trideset godina pokušavali dijeliti hrvatski suverenitet s većinskim narodom. Međutim, vodeći računa o dvije strukturalne razine u razviju etnosa: «narodne zajednice» (do koje, kao etnička manjina, dopiru Srbi u Hrvatskoj) i «nacionalne zajednice» (koju kao «političke Hrvate», tvore svi njezini državljani-građani), teritorij po etničkom i povijesno-državnom pravu čini individualno i privatno vlasništvo HRVATSKE NACIJE, koji ne može biti djeljiv između dvije ili više nacija. Međutim, tragom „mirnodopskog“ Ustava RH (1997.), čijem je donošenju bio presudan njegov ucjenjivački glas, Pupovčevim je „ključem“ dramatično zabravljena završna etapa nacionalno-političke integracije.
Zbog toga je rečeni „zločin za pisaćim stolom“, opisan kao „ubojiti spoj politike i lingvistike“, neizostavni predmetom ETIČKOG KODEKSA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU (2007.). Naime, svojom paraepistemom Pupovac bjelodano zlorabi Pravo na akademsku slobodu. Dakle: “Članovi fakultetske zajednice kao dio akademske zajednice u svojim istraživanjima trebaju biti vođeni idejom slobode znanstvenog stvaralaštva te izvršavati svoje tradicionalno pravo ispitivanja i kritiziranja društvenih vrijednosti u duhu objektivnog i poštenog traganja za istinom te stjecanja i distribucije znanja” (čl. 8, st. 1). Suprotno potonjem, Pupovčev „ključ“ nužno ponire i rezultira „krivotvorenjem“. Naime: „U znanstvenom i istraživačkom radu neprihvatljivo je svako krivotvorenje (falsifikacija)“, čime se „namjerno podese ili tendenciozno protumače rezultati znanstvenog istraživanja“ (čl. 18). Onkraj objašnjenja pojmova, unaprijednim pravom na istinu, riječ je o „mutivodi [koji] ništa tako ne mrzi kao raščlambu» (Thomas Mann).
Obzirom na očiglednu Pupovčevu paraepistemologiju, opisanom „ubojitom spoju politike i lingvistike“ – uz onemogućavanja pristupa nekoj političkoj javnoj funkciji – u normalnoj bi demokratskoj državi znanstvena zajednica za sva vremena zalupila vratima. Stoga, ako već nije kao dekan Filozofskog fakulteta – tragom si „zločina propusta“ (crimen non faciendi) – sada je kao rector magnificus Sveučilišta u Zagrebu DAMIR BORAS dužan pokrenuti „Postupak pred etičkim povjerenstvom“ glede zahtjeva: „za davanje mišljenja o sukladnosti određenog djelovanja ili ponašanja s načelima i pravilima Etičkog kodeksa“ (čl. 33., st. 1 i 2). Samom najavom pokretanja „etičkog postupka“, nalazeći se u šah-mat poziciji, teško da bi Pupovac (do)čekao etički pravorijek. Štoviše, mogućim institutom „nagodbe“, uz znanstvenu zajednicu, mogla bi se očekivati javna mu isprika (mea culpa maxima) hrvatskom narodu i manjinskoj si zajednici. Dakle, upravo onima kojima je, dijeleći interese klijentelističko- koruptivna (o)pozicijskog establishmenta, onemogućio politički subjektivit, što se imenuje kao „političko hrvatstvo“ ili „hrvatska nacija“.
Naspram proturječne pučkoškolske („povratak ćirilice“), sveučilišna bi rektorova pobuda – tragom suglasja s općim europskima stavovima o totalitarnima režimima – konačno, simbolički otvorila željkovani proces lustracije. I to, najprvo i najpače „u znanosti i obrazovanju jer se radi o temeljima svakog društva pa i hrvatskog”. Naime, “nezamislivo je u bilo kojoj demokratskoj i razvijenoj zemlji sudjelovanje u tim djelatnostima izvan konteksta nacionalnih interesa i vrijednosti, nezavisno od političke opcije kojoj se pripada” (Stjepan Šterc). Međutim, pored sveučilišne, kad je riječ o lustraciji – kontekstom nedavna povijesnog susreta u Havani rimskog pape Franje i ruskog patrijarha Kirilla- rektorova bi pobuda mogla imati (i) šire ekumensko važenje. Naime, naspram sljedbe Pupovca, kao sekularna patrijarha Srpske Pravoslavne Crkve, kao patrijarha malene Hrvatske Starokatoličke Crkve, rektorova bi pobuda mogla nužno otvoriti pitanje stvarne lustracije: kako Srpske pravoslavne crkve tako i Katoličke crkve u Hrvata. Naime, više je nego ikad potrebno – daleko šire od naumljene „Stepinčeve lustracije“ – sagledati njihovu stvarnu ulogu u kontekstu završne etape nacionalno-političke integracije etničkih Hrvata i hrvatskih etničkih Srba.
S tim u svezi, tragom izvornih pravaških nadahnuća (na čijem je osvještenom tragu, upravo, tek ministar Zlatko Hasanbegović), postavlja se teza: Pod egidom militatnog liberalizma, onemogućivši ostvarbu starčevićanske hrvatske nacije (politički kroatizam), strossmayer–račkijevski jugoklerikalizam (etno–jezični jugoslavizam), otvorio je prostor velikosrpsko–svetosavskom ekspanzionizmu (Srbi svi i svuda), što je poražen u Domovinskom ratu (1990.-1995.), koji tek omogućava da, naspram „iz tuđe“, hrvatski politički narod („hrvatska nacija“) piše povijest „iz vlastite glave“. S obzirom na to, uz «Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu» (2009.), iznimno je važan dokument «Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti» (2000.). U tom suvezluku, naspram obnovljena zaziva „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, onkraj (anti)fašističke histerije, primirene rasprave valja kontekstualizirati geslom “Stop partitokraciji – sloboda hrvatskoj naciji“. Sve bi to, vjerojatno uz nezaobilazni referendum, trebalo voditi promjeni Ustava in capite et membris. Dakle, onakva ustava koji bi, naspram zapadno-balkanske „(č)etničke“, bio pisan po mjeri zapadno-europske „liberalne demokracije“.
Namjesto zaglavka
Sve u svemu: naspram dvojbene „pučkoškolsko-ćirilićne“, moguća rektorova „sveučilišno-lustracijska pobuda“ ZAUZDAJMO ZLOČIN(CA) ZA PISAĆIM STOLOM – kojom po prvi put institucionalizirana akademska elita odlučno istupa ispred vlastita naroda (nacije) – valja biti zaufan, priskrbit će svesrdnu potporu sveučlišne, braniteljske i, uopće, hrvatske javnosti.
Može li se odoljeti tome povijesnom izazovu?
U svakom slučaju, neovisno o tome: došlo je “vreme da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah». Ako je je to tako, doći će (i) „vreme gde će ovi okrinkani urotnici proti Hervatskoj, sami na sav glas vapiti da su bili glupani, nemo blago, kadno su Hervatsku izdavali» (Ante Starčević, 1867.). I to (ni)je (Ti)to!
Priredio:
prof. dr. sc. IVAN BIONDIĆ – IVOT
koordinator udruge BASTION VUKOVAR[1]
IZVORI
Riječka izjava – www. hu-benedikt.hr, 29. srpnja 2013.
Velebitna izjava – www.hrvatski-fokus.hr
Dopunjak Vel. izjavi – www.hrvatski-fokus.hr
Vukovarska povelja slobode – www.hrvatski-fokus.hr, 23. svibnja 2014.
Mimarijanska veleizdaja i zločin propusta – www. croative.net, 14. lis. 2014.
Vukovarski apel – www.peticija24.com/vukovarski_apel–naprama
*********************************************