Onomu tko meni danas u povjerenju govori o drugome sve ono što nije moje da o njemu znam, već sutra ću i ja biti nova tema za ogovaranje. To nije ugodno jer ljudski sud je uglavnom manjkav, nepotpuno sagledavanje osobe, okrnjena, nepravedna slika čovjeka.

Isus se ni najmanje ne šali kada govori „Pazite na ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih, jer kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega na nebesima“ (Mt 18,10).

Bratsko opominjanje nije ono što govorim o bratu iza njegovih leđa. „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi, ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik!“ (Mt 18, 15-17).

U Mudrim izrekama stoji „Život i smrt u vlasti su jezika“ (Izr. 18,21), a sveti Pavao upozorava; „Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca“ (1 Kor 4,5). I papa Franjo ogovaranje naziva opasnošću, napašću protiv jedinstva i oružjem jako dragim đavlu.

Radoznalost koja teži nasititi se samo pojedinim tuđim lošim postupcima, lošim životnim razdobljima ili manama i prikazati ih kao cjelovitu sliku o drugome, koristeći ih u ogovaranju uz stanovitu dozu užitka, zapravo je tzv. bolesna radoznalost. Uglavnom je, ili nasilna ili prijetvorna.

Ona ne pokušava raščovječiti drugoga trganjem djelića njegove osobnosti iz cjeline njegova bića, već želi ogovaranjem prikazati nasilnu sliku drugoga i za to nalazi brojna, pa i sveta opravdanja. Za razliku od nje bratska briga za bližnjega želi pomoći da on nadraste sukobe i poteškoće. Pored obilja biblijskih pouka protiv bratoubojstva ogovaranjem postoji i mnoštvo mudrih poslovica i postupaka svetaca i drugih mudrih ljudi koji nam mogu poslužiti kao podsjetnik i uzor. (Poput Sokratova postupka, kada odbija čuti govorenje nekoga čovjeka na račun prijatelja, jer ono nije prošlo njegov test triju sita, odnosno; je li ono što želim o drugome reći istinito, korisno, lijepo?)

Lakše mi je griješiti kada još netko griješi. Zato drugoga pokušavam uvući u grijeh ogovaranja. Čini mi se da tako činim manje zlo. Opravdavam se drugim; „To svi čine. Mora se nekada nekoga spomenuti. Želim samo čuti tvoje mišljenje…“ Onomu tko meni danas u povjerenju govori o drugome sve ono što nije moje da o njemu znam, već sutra ću i ja biti nova tema za ogovaranje. To nije ugodno jer ljudski sud je uglavnom manjkav, nepotpuno sagledavanje osobe, okrnjena, nepravedna slika čovjeka. Zato nisam pozvan samo šutjeti o tuđim grijesima i manama nego i upozoriti bližnjega da se kloni takva govora.

Ogovoranja naizgled zbližava ljude, stvara lažno ozračje prisnosti. Ali koliko ona traje i o kakvoj je prisnosti zapravo riječ ako se sramimo radije zajedno pomoliti za drugog? U čije ime smo se onda sastali? Nisu li razgovori koji nagrđuju odraz Božjeg lika u čovjeku zapravo đavlove litanije?

Negativni, destruktivni kriticizam nezdravo je stanje duha.

„Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova“ (Jak 5,16).

Vlastite grijehe, a ne tuđe i ne bilo komu. Ne kaže se uzalud; „Đavao me poteže za jezik.“ Đavlova inteligencija nadilazi moju i s njom se ne mogu natjecati. Ali zato mogu biti poslušan Božjoj mudrosti – izvaditi najprije brvno iz vlastitog oka, kako bih pomogao bratu da izvadi trun iz svoga (Mt 7,3). Činim li tomu protivno, upadam u licemjerje.

Jedino Božja mudrost proniče i u potpunosti poznaje cjelovita čovjeka i nakane njegova srca. Sve uzajamne prožetosti njegova tijela, psihe (svjesnoga i podsvjesnoga) i duše, kao i uvjetovanosti razvoja ljudskoga bića osobnom povijesti, materijalnim i duhovnim okruženjem. Ako već nemam što dobro o drugome reći i ne kanim mu pomoći da se podigne iz svoga pada, nije li onda ipak bolje pozabaviti se vlastitim grijesima u šutnji i molitvi?

Koliko Moj život prožimlje stvarnost kraljevstva nebeskoga, mogu vidjeti i po tome što me raduje, a što rastužuje u odnosu na tuđu propast i tuđe spasenje. U kulturi (?!) negativnoga, bolesnoga kriticizma, koja s jedne strane svim sredstvima agresivno nameće iracionalne kriterije elitizma, neprestanoga uspoređivanja, rasčovječenja i uspjeha po svaku cijenu, a s druge strane sulude kriterije tolerancije i primat raščovječnosti, nije lako očuvati sposobnost zdravoga rasuđivanja. Ljudski gledano, nije ni moguće. Biti najbolji, uništavajući svakog tko je prosječan (što većina ljudi jest) ujedno tolerirajući i podržavajući ono što se protivi ljudskom dostojanstvu na svim razinama njegova bića – u takvoj protivštini profitira neprijatelj ljudskog roda. Zato mi i jest potrebna pomoć Duha Svetoga koji rasvjetljuje moje vlastite tmine i užiže u mome srcu i oku novo svjetlo. Novi način gledanja u promišljanja o bogu i čovjeku i svemu što između njih stoji.

„Zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim“ (Otk 12,10)

Hvala Bogu na mojoj nesavršenosti, jer samo u Kristu, a ne sam od sebe i po sebi, mogu postajati savršen, svet i njega, umjesto sebe, proslavljati. Hvala mu i na tuđim nesavršenostima i još jednom na našim križevima obilježenomu danu, u kojemu imamo priliku iznova započeti vježbanje u krjepostima zahvalnosti, ljubavi i služenja na putu svetosti.

Autor; Davor Bagarić

Izvor; Naša ognjišta