Datum objave: 01. veljače 2016./Piše: fra Martin Planinić

Današnji dnevnik na HRT u nekoliko navrata ponovio je vijest o genetskom inženjeringu kojim su znanstvenici došli do najnovijeg postignuća – stvaranja genetski programiranog djeteta, po želji, sa svim mogućim kvalitetama i željenim karakteristikama.  Zastrašuje ova vijest zbog neslućenih mogućnosti zlouporaba.

Fra Martin Planinić u nekoliko navrata osvrnuo se na umjetnu oplodnju i kloniranje u svojim radovima. Prenosimo neke od njih:

Želio bih nešto reći o kloniranju i umjetnoj oplodnji:

Što se tiče kloniranja držim da ga ne bi trebalo nikako primjenjivati jer zadire u područje Boga Stvoritelja. Lako se upustiti u znatiželju, a teško je (s)nositi njezine posljedice. No, mi dok nešto radimo, ne mislimo na posljedice, a kad se one pojave gubimo vrijeme otklanjajući ih i boreći se protiv njih. Moramo paziti da svojim današnjim djelovanjem ne opteretimo posljedicama one koji će nakon nas doći. «Oci jedoše kiselo grožđe, a djeci trnu zubi.»

Što se tiče umjetne oplodnje mislim da bi trebalo reći jasno i nedvosmisleno. Kod umjetne oplodnje samo je liječnik subjekt. «Roditelji» su samo objekt, jer liječnik od njih «pravi dijete» kao što stolar od drveta pravi stolicu. Muško i žensko u rukama su liječnika, umjetnoga oploditelja kao drvo u rukama stolara ili kao metal u rukama bravara. Isplati li se pasti na razinu običnoga objekta da bi se (is)fabriciralo dijete. I ovdje bi trebalo gledati na posljedice. Ja ću navesti jednu iz životinjskoga svijeta da bi nam ona bar malo (po)svijetlila. Poznam čovjeka iz svoga sela komu se dogodilo što ću sada ispričati. U kokošinjac se uvalio džudžan (mala životinja-ubojica). Džudžan je bio izbirljiv, jer nije izreda tamanio nego je potamanio perad izleženu iz jaja na kojima je kvočka ležala i odležala. A izležene iz inkubatora nije ni (do)taknuo. Činjenicu iznosim, zaključke ne izvodim nego ih ostavljam svima onima koji budu upoznati s ovom činjenicom.

Glede neplodnosti valjalo bi (iz)reći jednu poslovicu: «Bog oprašta vazda, čovjek nekada, priroda nikada.»

Zato bi trebalo upitati: Gdje su se ljudi zamjerili prirodi koja ih sada nemilosrdno kažnjava pa moraju tražiti dijete od nemila do nedraga?

Tim bi se trebala pozabaviti više empirijska nego li teološka znanost! Ne znam što učiniti, ako se ne vratimo prvim stranicama Biblije, gdje ćemo naći činjenicu: Isti Bog koji množenje nižih bića povjerava vrsti, množenje ljudi povjerava određenim bićima, zajednici muška i ženska – braku, kazano naknadnim pojmom.

Tko želi biti tata neka bude muž ženskoj osobi za koju se čuvao i sačuvao od svoga ulaska u kolijevku do bračnoga zagrljaja u postelji. Tko želi biti mama neka bude žena muškarcu za koga se čuvala i sačuvala od svoga ulaska u kolijevku do bračnoga zagrljaja u postelji. Dolazak na svijet novih ljudi neka bude povjereno bračnoj ljubavi i doživotnoj vjernosti dvaju srdaca koje je Bog konopcima svoje ljubavi jedno drugom privukao i zaposlio ih u svojoj stvoriteljskoj radionici da skupa s njim svojim Stvoriteljem budu sustvoritelji novih ljudski bića, služeći Bogu koji je stvorio zemlju da je daruje ljudima.

Dok se živjelo u takvim okolnostima bračni su drugovi dragovoljno prihvaćali i svoju plodnost i svoju neplodnost kao izraz Božje volje. S tim su se pomirili plodni, a neplodni su gledali doći do djeteta uz pomoć liječnika, ali ne izvan svoga bračnog zagrljaja.

Ne znam što bih (za)sada mogao reći nego se malo našaliti: U sjemeništu sam čuo dalmatinsku poslovicu. Navodim je doslovce: «Tilu na voju, sebi tugu i nevoju.»

Može li se u seksualnoj raspojasanosti potražiti uzrok velike neplodnosti u braku?

Pitanje za razmišljanje!

Valjalo bi kad bi kršćanstvo moglo iznjedriti novoga Bazilija Velikog  komu je nakon smrti uskliknuo Grgur Nazijanski: «Štape starosti, uzdo mladosti.» Danas naša starost, raseljena po domovima, nema štapa ni oslonca u svojoj starosti jer nije imala uzdu u svojoj mladosti. Ima li u tom istine i koliko je ima? Neka se istraži.

Vidjeli smo preko televizije «hrama kulture», kako je nazva gospodin Antun Vrdoljak što se radi u Novalji. Tko je sposoban od takvih mladića i djevojaka ući u brak? I, kad se takvi sjete da treba ući u brak, redovito su zakasnili «na vlak», u skladu s ikavskom poslovicom: «Potlje lita nema žita.» Mudrima dosta.