Datum objave: 16. siječanj 2016./Piše: fra Martin Planinić 

“U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša” (Dj 4,32).

“Laž da su svi ubijali Srbe a Srbi nikoga, te da broj ubijenih Srba, bez ikakva pokrića, trajno raste, ne može se i ne smije se dalje trpjeti”

Nažalost, nije tako danas. Kršćanstvo je razdijeljeno. Među njima, barem ovdje, nema ni poštenih ljudskih odnosa. Katolici i pravoslavci ne pripadaju jednom narodu, pa je u vrijeme rata na nacionalnoj osnovi bio veliki sukob koji nije obeskrijepila ni ista kršćanska vjera. Pogledajmo to pozorno: “Rat je počeo, rišćani napali Mostar. Naši su momci i ljudi otišli braniti Mostar”, čuo sam od starijih.

Slušajući o ratnom vremenu, i srpskom stradanju nisam mogao, tijekom svoga školovanja, potvrditi ni sa školskim gradivom povezati te, brzoglasno iznesene, riječi. Bilo mi je jasno da netko laže. U razgovoru sa starijima čuo sam o srpskom stradanju, ali i ono što se u školi ne spominje. Čuo sam i o stradanju Hrvata na početku rata, prije zločina nad Srbima u Pribilovcima, u Mostaru i okolici te u Čapljini i okolici, a posebice u istočnom dijelu Hercegovine počinjen je zločin nad Hrvatima. Ta zlodjela nad Hrvatima izazvala su neke neodgovorne ljude s hrvatske strane, pa je iz osvete učinjen zločin u Pribilovcima. Nisam čuo da itko odobrava osvetu. Svatko je osuđuje. I žali što je učinjena. Ali se nedvosmisleno ističe činjenica zlikovačkoga početka na srpskoj strani. Kad sam rekao da to ne učimo u školi, rečeno mi je da se o tome nigdje, a pogotovu u školi, ne smije govoriti. Istina je bila okovana. Čekala je i dočekala je svoje oslobođenje.

Treba priznati. Neki su neodgovorni ljudi s hrvatske strane učinili zločin. To ćemo požaliti i ozbiljno upitati: Gdje je hercegovačkim Srbima ljudstvo i kršćanstvo? Zašto oni u ime tih dviju svetinja ne požališe zlodjela učinjena Hrvatima: prije rata, početkom rata i nakon rata? Kad to sve nisu bili spremni učiniti, zašto su se upustili pristrano govoriti i pisati o toj temi? Na žalost, velikosrpska laž ne stoji na izvoru nego naprijed teče, trujući pred sobom i oko sebe. Jer, laž da su svi ubijali Srbe a Srbi nikoga te da broj ubijenih Srba, bez ikakva pokrića, trajno raste, ne može se i ne smije se dalje trpjeti u ime uskrsle snage što je Isus Krist daje svojim vjernicima, da bi mogli poput njega svjedočiti istinu, pa makar morali s njime dijeliti gorčinu Velikoga petka. Pogledajmo stoga činjenicama u oči:

• U Pribilovcima su bila 52 kućanstva.
• Selo postoji. Nije iskorijenjeno.

Potaknuti raznim lažima, postavimo još neka pitanja na osnovi tih činjenica: Može li ih više stradati negoli ih je bilo u selu? Koliki je stvarni broj ubijenih? Odgovara li to broju lubanja ili je manji? Koliko Srbi drže do svojih pokojnika, kad su donedavno upirali u jamu Kukaušu kao u mjesto srpskoga gubilišta-srpsku kosturnicu. A, u toj jami bijahu samo životinjske kosti? Neka odgovore, a mi prosvjedujemo. Ne zbog vađenja kostiju iz hercegovačkih jama. Jer, pošteno je kosti izvaditi i čast im iskazati. Prosvjedujemo što se prije toga čina nije oplakala srpska ravnodušnost prema poginulim radnicima u rudarskoj jami blizu Aleksinca. Jer, nije red spremati se na miting u Sloveniju, a ostaviti poginule u rudarskoj jami. Ne poštuje prošlost tko ne drži do sadašnjosti. I da su se, kojom srećom, pokajali za svoju bezobzirnost prema poginulima, opet bismo imali razlog za prosvjed. Jer, nitko nema pravo omlaćivati nijemim mrtvačkim kostima. To i takvo omlaćivanje u suprotnosti je s dužnim poštivanjem pokojnika. Ono je intelektualni zločin i grijeh vapijući u Nebo. Zato prigovaramo Bosni i Hercegovini što je dopustila da se taj velikosrpski zločin dogodi na njezinu području. Ljudsko poštenje i moralna čast tražile su da se oblikuje znanstveno, ali nepristrano vijeće pa čak međunarodnoga značaja.

Budući da takva vijeća nije bilo, vaditelji kostiju nisu željeli ni doznati ni kazati istinu, nego je zataškati, sakriti i cijelom svijetu slagati, da bi što više klevete palo na hrvatska leđa. Pitamo vaditelje: Čije su kosti u hercegovačkim jamama? Jesu li samo srpske? Odgovor tražimo i dalje pitamo: Gdje su kosti hrvatskih zarobljenika koji u Mostar dođoše, ali se kući ne vratiše? U hercegovačkim jamama, glasi naš odgovor, dokle se ne ustanovi gdje su poubijani i zbacani hrvatski zarobljenici iz Ćelovine. Trebalo je, dakle, puniti hercegovačke jame hrvatskim kostima da bi bilo što više ubijenih Srba i što veća gomila srpskih kostiju, kad jednoga dana dođe do iskapanja. Neka se zna ono što se moralo trajno znati i ne smetnuti s uma. Ne može hrvatsko meso bit na srpskim kostima! Ne mogu srpske kosti ostati u jami, ispunjenoj hrvatskim tjelesima, nakon truljenja hrvatskoga mesa.

Na hrvatskim kostima hrvatsko je meso. Nestankom toga mesa ostale su u hercegovačkim jamama hrvatske kosti. I, te se kosti nisu posrbile kad su ih partizanski zločinci izmiješali sa srpskim kostima. Sa zlom namjerom da sa sebe zločin skinu, na hrvatsku ga vojsku natovare i pred javnošću je tako ponize. Pozivamo domaću javnost da ne pripisuje hrvatskoj vojsci zločine koje partizani u njezinoj odori učiniše i da hrvatske poratne žrtve ne proglašava srpskim žrtvama, samo zato što su nađene u jami gdje su počivale, poštovanja vrijedne, srpske žrtve. To što tražimo općeljudski je zadatak. I toliko je netko čovjek koliko se s njime složi i koliko ga pokuša izvršiti. Mi to tražimo i zahtijevamo ne samo kao ljudi i hrvatski rodoljubi nego i kao vjerni kršćani, prožeti Kristovom ljubavlju koja od drugoga traži samo ono što je spremna dati drugome.

Pozivamo cijelu svjetsku javnost da pogleda na 1941. kroz današnje srpsko ponašanje u Republici Hrvatskoj. Ne tražimo da se onodobnom velikosrpskom krvoločnošću opravdaju svi hrvatski postupci. Ali tražimo da nam onodobna njihova krvoločnost bude olakšavajuća okolnost. Priznajemo da smo objavili rat zapadnim saveznicima. Neka i oni priznaju da se protiv njih nismo borili. Ni kamenčića na njih nismo bacili. Radosno smo čekali da nam oni dođu u Hrvatsku. I, jer oni ne dođoše k nama, uputili smo se k njima, uzdignutih ruku na predaju. A oni nas ne primiše. Drumskim nas razbojnicima izručiše. Neka se zapadni saveznici zastide što su tim i takvim razbojnicima bili saveznici. Neka se pokaju što su ih na vlast pustili. Što su im dali državnu vojsku i goloruke građane da ih okrutno smaknu. Englezi, počnite se stidjeti slova H. Jer, vi ste nam po partizanskim rukama potamanili naše mile i drage. Vrijeme je, da se zastidite. I, stidite se.

Kad već svatko gleda svoj probitak neka ga gledaju i Zapadni saveznici, pa neka se pomire s Hrvatima kao što se pomiriše s Nijemcima koji su iz svih vrsta oružja u njih pucali, ako žele da nevino prolivena hrvatska krv na padne na njih i na njihovo potomstvo kao veliko prokletstvo (Mt 27,25 i Dj 5,28). Pomirenjem s Hrvatima, mogu dobiti blagoslov hrvatske prolivene krvi i oni i njihovo potomstvo. I hrvatski narod sretnu i blagoslovljenu budućnost.