Odkad su mediji zavladali našim osobnostima sve više se gubi usmena predaja i druženje ljudi. Nekad smo spontano pjevali u skupinama, a danas za nas pjevaju plaćene pjevačice i pjevači preko radia i televizije ili na javnim pozornicama.
Usmena predaja je jednako važna, možda čak i važnija od njegovanja folklora i nekih narodnih običaja. Uostalom, valja napustiti svaku spekulaciju i usporedbu pa reći, da je za održanje naroda u svojim temeljnim svojstvima i karakteristikama važno sve ono što narod čini narodom, a u tome je i usmena predaja. Ona je dobrim dijelom uključena u sve druge narodne sadržaje, koje obnavljamo i njegujemo. Zato smatram da bi trebalo usmenoj predaji dati jači značaj i pokušati spasiti još ono, što se spasiti može. Pokoljenje, koje je u svome djetinjstvu slušalo i upijalo dio usmene predaje izumire i s njime nestaje zauvijek veliki dio sjećanja. Razmišljanja o svemu što spada u usmenu predaju i osobno pamćenje najviše me motivira na ovo zapisivanje.
Inače svome zapisivanju ne dajem nekakovu istaknutu osobnu vrijednost, ali ako ono pokrpa i poneku malu povijesnu rupicu, ne će kroz nju izcuriti ni dio vode niti dio vremena, koje baš sada, u budućnosti od „tada“ protječe i gubi se poput vode rijeke ponornice.
Kritički bi se moglo reći, da je usmena predaja u Slunjskom kraju, što vrijedi nažalost i za čitavu Hrvatsku gotovo posve zanemarena. Najdublja grobnica usmene predaje, bez spomenika na nju je druga polovica 20. stoljeća pa nadalje.
Zanimljivo je podsjetiti, da je u tome razdoblju zakucalo posljednje zvono brojnim starinama, ali se je netko dosjetio, da ih treba obnoviti, njegovati i iskoristiti, barem za turizam. U tu skupinu obnovljenih – obnavljanih starina spada narodni folklor, narodne nošnje, narodni običaji, kulinarstvo, narodne poslovice, stari predmeti kućanske i druge uporabe…donekle i narodne pjesme…
Meni nije poznato, da se je netko u Hrvatskoj pozabavio prikupljanjem i objelodanjenjem usmene predaje, mislim na onu, koja se je govorom prenosila s pokoljenja. na pokoljenje.
Nažalost ona nestaje netragom i najteže će biti bar nešto spasiti jer odlaze u vječnost ljudi, koji su još slušali narodnu predaju i oni ju odnose sa sobom u grob. Tijekom vremena, pokušat ću zapisati ponešto iz narodne predaje.
Ovdje ću samo pripomenuti, da sam u školskoj dobi umjesto spomenara, što su ga uglavnom pisale učenice međusobno jedna drugoj, ja sam pisao svojevrsni dnevnik. To su bili zapisi iz svakodnevnog života i neizostavno oni najdramatičniji događaji, koji su se odnosili na životna stradanja ljudi u Drugome svjetskom ratu i u poraću.
Nikada u djetinjstvu i mladosti, što vrijedi za školovanje i sav nastupajući i prolazni život u svima svojim djelatnostima do starosti nisam radio za nekakvu karijeru, nego uvijek usmjeren za nešto dobro učiniti. To se odnosi i na sva moja piskaranja i pisanja, kojima sam se bavio čitav život – bavim se i sada.
Doduše, u brojnim mojim dopisima, upućivanim raznim medijskim kućama bilo je više kritike, nego pohvala. Tu sam, u neku ruku imitator rimskog znanstvenika Seneke, koji je navodno iznad svoga radnog stola imao napisani slogan: „Prijatelj mi je onaj, koji me kritizira, a ne onaj koji me hvali!“
Dragan Hazler