Datum objave; 07. svibanj 2015./Piše; Damir Kalafatić

Čitajući ovih dana u Morgenblattu zgode i nezgode olinjalog ‘oznaškog udbaša’-krivotvorine, laži i izmišljotine-mogli bi zaključiti kako se radi o pričama legendarnog baruna Muenchausena!

Svejedno, da su danas na Pantovčaku boljševička djeca poput Mesića ili Josipovića vjerojatno bi ga odlikovali visokim hrvatskim odličjem kao što je burduš Stipe odlikovao Marka Belinića i Jožu Manolića ili kao što je bivši Titin gardist odlikovao ‘svoju savjest’, Slovenku Teršeličku i onoga ‘Muju’-ratnog huškača, Ejuba Ganića.

Dobio bi Budo spomenicu „Prvoborca Domovinskog rata“ jer je po Mesiću ‘svojim’ embargom ’91 spriječio još veće krvoproliće!?

Budimir Lončar rodio se u Preku, na otoku Ugljanu pradavne 1925.g. i kao golobrado đače u šesnaestoj godini mladosti otišao u ‘šumu’, gdje je tijekom svog šumskog odrastanja napravio blic-karijeru ogrezlu u zločinu, kako fizičkom tako, kasnije, i u političkom. Počeo je kao marginalni SKOJ-evac, a zahvaljujući poratnim, okrutnim podvizima (prilikom likvidacija ‘narodnih neprijatelja’, o. a.) završio kao član Biroa zadarskog Okružnog komiteta KP-e, što znači da je bio jedan od trojice oznaških gospodara života i smrti u tom dijelu Dalmacije.

Kad je propala Jugov(i)na, u kojoj je Budo Lončar bio dogurao do ministra ‘spoljnjih’ poslova, siječanj 1989., u njegovu ga zavičaju stadoše optuživati za poslijeratne likvidacije:

Budo je (navodno!?) naredio likvidaciju bogoslova Blaženka Dunatova i Kristine Ricov koja je po njemu bila talijanski kolaboracionist jer je, eto, prala rublje u talijanskoj vojarni. Bačena je u bunar s kamenom vezanim žicom oko vrata, što je bio uobičajen oznaško-udbaški stil ‘vječnog’ upokojenja u Primorju i Dalmaciji.

-Te se činjenice i danas mogu potvrditi, barem provjeriti, obzirom na živuće pripadnike, primjerice, iz roda Dunatovih i Ricovih!

Stoga se Budo nije nikad usudio doći u rodno mu Preko jer mu je obiteljska kuća bila uredno ‘ožbukana’ fekalijama…istog mirišljavog soja kakve je nedavno po glavi dobio onaj ‘Prološki Govnar’-bez brkova!

Dogurao je Budo daleko u svojoj političkoj karijeri upravo zahvaljujući svojim ratnim i poratnim, dakako, antihrvatskim ‘zaslugama’. Uspeo se na sam vrh jugoslavenske političke hijerarhije, države utemeljene boljševičkim trudom voljenog mu maršala, JeBoTe-a.

Nekoliko tjedana prije nego što je pred Vijećem sigurnosti UN-a (kao ministar VP-SFRJ-ota) lobirao da se Jugoslaviji uvede embargo na uvoz oružju, u ljeto 1991., u New York i Washington dolazi delegacija Hrvata na čelu s jednakim veleizdajnikom Stjepanom Mesićem, friško izabranim predsjednikom tada već Srboslavije!

Nakon dolaska u New York, ta delegacija posjećuje i jugoslavensku misiju na 5. aveniji. Mladen Jakopec, bivši zagorski tajkun, bio je u hrvatskoj delegaciji.

„Financirao sam taj put, a bili smo primljeni u Pentagonu te kod glavnog tajnika UN-a Peresa de Cuellara“ objašnjavao je Jakopec.

U jugoslavenskoj misiji dolazi do razgovora Mesića i Lončara.

Stipe Mesić, tada još u skladu s politikom predsjednika Tuđmana, pozvao je Budimira Lončara-kao hrvatskog saveznog službenika-da prijeđe na hrvatsku stranu.

Lončar bez razmišljanja odgovara Mesiću:

„Ne dolazi u obzir da prihvatim Hrvatsku, ja sam za jugoslavenstvo i Jugoslaviju.“

Nakon tog odgovora, jedan član delegacije iz Hrvatske krenuo je šakom udariti jugoslavenčinu Bud(aletin)u Lončara, no u tome ga je spriječio Stipe Mesić, sjeća se Jakopec i dodaje: „O Budimiru Lončaru mogu reći samo sve najgore, no tada sam šutio jer sam bio na saborskoj listi. Sada više ne moram šutjeti.“

Što se to, dakle, promijenilo da je unatoč veleizdaji hrvatskih interesa Budimir Lončar završio, pa makar i 2005., savjetnikom predsjednika Mesića na ‘hrvatskoj strani’?

Unatoč činjenicama o Lončarevoj veleizdajničkoj raboti Stipe Mesić brani svog pulena uobičajenom manirom političkog šarlatana:

„Ja sam mu tada u UN-u 1991. predložio da odmah prijeđe na hrvatsku stranu, ali rekao je da će to učiniti čim završi neke započete poslove. Nakon toga podnio je ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova Jugoslavije. Nema spora, Lončar je radio za Hrvatsku. Zar je trebao tada hodati u maskirnoj uniformi s mitraljezom? On se na drugi način borio za Hrvatsku(zar embargom na uvoz oružja?, o. a.). A u svom govoru pred UN-om dao je analizu onoga što radi Milošević i što se događa u Jugoslaviji“ – rekao je Mesić za Morgenblatt, 26.rujna 2006.

Pa, nikakvo čudo jer tko je vidio da vrana vrani oči kopa!?

Životopis ovog ortodoksnog jugoslavenčine, naprotiv, potvrđuje da se kod Bude Lončara nije promijenilo ama baš ništa.

Cijelog je života služio jugoslavenskim tajnim službama i komunističkom sustavu.

U Beogradu ulazi u elitni odjel špijuna operativaca, a sa 24 godine, u činu pukovnika UDBA-e, postaje generalni konzul SFRJ s protuemigrantskim zadatkom.

Nakon par desetljeća te službe, postaje i zadnji ministar vanjskih poslova SFRJ.

To biva i u vrijeme genocida počinjenog nad Hrvatima u Vukovaru, a tek u prosincu 91. daje ostavku…

Podsjetimo se:

Prije 24 godine stigao je za Hrvatsku iz New Yorka Budin ‘poklon’:

Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja Jugoslaviji (Srbiji, četvrtoj Armiji svijeta, to je bilo sasvim svejedno jer je oružja bilo na pretek, čak i hrvatskog!, o. a.). ‘Budin’ embargo je tada za RH zapravo značio smrtnu presudu, pogotovo što je drug Ivica Račan ‘na vrijeme’ predao skladišta oružja TO Hrvatske u ruke srbočetničke JNA!

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi ‘Britanija i Balkan’ bavi se ovom temom. Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo, a tko bi drugi nego, prosrpska Velika Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo.

Izdajnička britanska diplomacija nalazi pravo rješenje pa se obraća upravo Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova i, prema britanskim izvorima, ‘čovjeku Zapada u SFRJ’. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije.

Kao tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ-ota Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga, sic!

Dakle, 2005.godine bivši OZNAŠ i UDBAŠ Budimir Lončar postaje savjetnikom za vanjsku politiku šarlatana Stipe Mesića a onda ga 2010. poput Titine štafetne batine prihvaća i drugi Titoid, Ivo Josipović, vitalnog starkelju od 90 godina koji je Hrvatsku ’91.godine ‘osudio na smrt’!

Tko je lud u ovoj državi?

-Ima pravo moj prijatelj A.R.J. iz Brtonigle kad kaže…„ovom zemljom još uvijek ‘drma’ udbo-mafija“, bolje bi bilo reći udbaška mafija!

Evo primjera za to:

Godine 1986. Andrija Artuković(87) osuđen je na smrt po državnom tužitelju Antu Nobilu. Godine 1998. Dinko Ljubomir Šakić(87) osuđen je na 20 godina tamnice; i jedan i drugi su osuđeni jer su navodno bili krivi za smrt, eto, nedužnih ljudi mahom Srba. A ‘naš savjetnik Budo’ iako je zbog njegove zabrane uvoza oružja krivac za smrt brojnih hrvatskih branitelja, dakle Hrvata, poštuje se i cijeni kao visoki savjetnik dvaju ‘hrvatskih’ Predsjednika.

I još uz to državni tužitelj Republike Hrvatske iz 1986.godine danas žestoko i odano brani UDBA-ške sjekiraše u Muenchenu; uistinu suludo!

Usput:

Oskar Gröning (93), nadimak ‘knjigovođa iz Auschwitza’ dobio je jer je u logoru smrti bio zadužen za razvrstavanje novca i vrijednosti zarobljenika.

Bio je čuvar u Auschwitzu od 1942. do 1944. godine.

Gröning je godinama nijekao svoju odgovornost i dalje tvrdi da je nevin pred zakonom, no sada je spreman progovoriti, piše ovih dana ‘Independent’.

Pa, ugledajmo se u Nijemce, ako oni sude ‘knjigovođi’ zašto Hrvatska ne može suditi Budi(90), dokazanom ‘kolovođi hrvatskog razoružanja’ iz 1991….kojim je ‘Hrvatsku na smrt osudio’

Damir Kalafatić, svibanj 2015.