Tko će zaštititi građane od nezakonitog rada sudaca?
Posljednjih mjeseci uočili smo da je na oglasnim pločama sudova oglašen velik broj dražbi radi prodaje nekretnina. Ovrhovoditelji su mahom banke, ili pak otkupljivači „neprihodonosnih kredita“, EOS Matrix, B2 kapital, A.P.S. Delta Luksemburg, DDM Invest III iz Švicarske. Građani ostaju beskućnici, iako ih štiti zakon i Direktiva 93/13 koju su domaći sudovi dužni primjenjivati u praksi. Dužni su ali ne primjenjuju.
Obzirom da postoji niz otvorenih pitanja na koja od strane sudaca ne uspijevamo dobiti odgovore, uputili smo pitanja Ministarstvu pravosuđa i Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u svezi činjenice da suci ne sude po zakonima Republike Hrvatske, ali ni po pravu Europske unije, i sude protivno Zaključcima i pravnim shvaćanjima koja su prihvaćena na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela odnosno suda.
Prvo pitanje koje smo uputili Ministarstvu pravosuđa ticalo se implementiranja europske sudske prakse i odluka Europskog suda u nacionalnu sudsku praksu, te obveza sudova da sude po europskom pravu koje je nadređeno nacionalnom pravu. Svaki sudac dužan je izostaviti svaku pravnu normu, ne čekajući da ona bude promijenjena odlukom Ustavnog suda ili zakona, ukoliko je ta pravna norma suprotna pravu EU. Svaki sudac je dužan, i može to učiniti ali ne čini, pa tako građani Republike Hrvatske iako su zaštićeni Poveljom EU i Direktivama Europskog Vijeća, nisu zaštićeni od domaćih predatora koji se drže kolotečine i uvriježene pljačke nekretnina i imovine. Tko se naime može obraniti od sudske odluke, pa makar ona bila i nezakonita?
Dakle, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, jasno se izrazilo da sukladno odredbi članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima, suci su obvezni držati se (primjenjivati) zaključke i pravna shvaćanja prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela viših sudova. Dužni su, ali propuštaju tu svoju obvezu činiti, jer kada bi se suci držali zaključaka viših sudova dražbi koje se provode u ovršnim postupcima u kojima je ovršna isprava javnobilježnički akt koji predstavlja potrošački ugovor o kreditu, ne bi bilo. Morale bi biti odgođene dok se ne ispita sadrže li ti ugovori nepoštene i ništetne ugovorne odredbe a ako sadrže, suci ih ne smiju primijeniti.
Zašto su neki suci tvrdoglavi i ne žele primijeniti zaključke i pravna shvaćanja viših sudova?
Nije jasno je li u pitanju korupcija, osvetoljubivost, privatni interes ili korupcija, odnosno je li u pitanju neznanje i neupućenost u slučajevima u kojima suci ne žele postupiti po zaključcima viših sudova iako su to dužni, i ne žele u svojim odlukama primijeniti europsko pravo koje je nadređeno nacionalnom pravu.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je pod poslovnim brojem Su IV – 87/2022 dana 11. ožujka 2022. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022. u Zagrebu usvojio Zaključke;
„1. Obveza ovršnog suda da u postupku ovrhe na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (zadužnice, javnobilježničke ovrhe isprave, solemnizirane javnobilježničke isprave) po službenoj dužnosti provjeri nepoštenost ugovornih odredbi.
U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuju i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe.“
Međutim, suci općinskih sudova unatoč tom Zaključku donose odluke koje su suprotne pravnim shvaćanjima i Zaključcima viših sudova, i protivne su europskom pravu i sudskoj praksi i Direktivi 93/13. Da je to istina dokazuje niz ovršnih predmeta u kojima je donesen Zaključak o prodaji nekretnina na javnoj dražbi, ili su neke od nekretnina već prodane na elektroničkoj javnoj dražbi iako nije provedena kontrola sudskih akata. Iako su predsjednici viših sudova sa time upoznati, ne poduzimaju ništa da bi prvostupanjski suci sudili po zakonu.
Takvim postupanjem sudaca prvostupanjskih sudova pokazano je apsolutno nepoštivanje hijerarhijski nadređenih viših sudova, posebice predstavlja nepoštivanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske i sudaca toga suda čiji zaključci i pravna shvaćanja bi se morali poštovati. Kako nema sankcije za nepoštivanje zaključaka i pravnih shvaćanja viših sudova, suci prvostupanjskog suda nadalje sude protivno tim zaključcima i nepotrebno opterećuju pravosudni sustav dugotrajnošću postupka jer su u tim slučajevima drugostupanjski (županijski) sudovi dužni ukinuti prvostupanjsku odluku koja je protivna zaključcima i pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda RH i Europskog suda, pa se ovršni postupak opet vraća na početak radi ispitivanja javnobilježničkog akta. Sve to plaćaju hrvatski građani jer suci koji su posljednjih mjeseci nagrađeni veoma visokom plaćom, umjesto da primjenom zakona i zaključaka Vrhovnog suda bez puno razmišljanja riješe ovršni predmet na način kako to nalaže Direktiva 93/13 EU i Vijeća EEZ, predmet neprekidno vrte između prvostupanjskog i drugostupanjskog suda.
Primjena Zaključka Vrhovnog suda od 11.03.2022. godine važna je iz razloga jer su suci po službenoj dužnosti dužni ispitati sadrže li javnobilježnički akti i ugovori o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, a ukoliko ih sadrže sud ih ne smije primijeniti, već u tom dijelu ovrhu mora odbiti a za to vrijeme ovrhu na nekretnini su dužni odgoditi.
Suci u ovršnim postupcima pogoduju ovrhovoditeljima i dozvoljavaju naplatu zastarjele kamate
Drugi veliki problem u kojem suci sude protivno Zaključku Vrhovnog suda je trogodišnja zastara obveza koje dospijevaju periodično, uključujući i zakonsku zateznu kamatu. Iz odluka objavljenih na e-oglasnim pločama sudova i iz odluka objavljenih na stranici FINE – očevidnik nekretnina i pokretnina evidentno je da ovrhovoditelji, posebice strane tvrtke koje nemaju ni podružnicu otvorenu u Republici Hrvatskoj APS Delta Luksemburg i DDM Invest III Švicarska, zatim austrijske zadruge u ovršnim postupcima naplaćuju znatno višu zateznu kamatu od glavnice, a posebice obračunavaju i pokušavaju naplatiti znatno višu zateznu kamatu od one propisane zakonom. I sve im to suci dopuštaju uopće ne gledajući kakve zahtjeve i prijedloge im te razno razne agencije dostavljaju na rješavanje.
Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike poslovni broj: Su-IV-56/19-15 održane dana 21. studenoga 2019. zauzeto je pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince odjela županijskih sudova;
“Potraživanja zatezne kamate koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, i koje dospijevaju ubuduće, sukladno čl. 379. st. 2. ZOO/91 (čl. 233. st. 2. ZOO/05) zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina računajući od ovršnosti ovršnih isprava.”
U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske II Rev-41/1999-2 od 12. veljače 2003. zauzeto je gotovo identično pravno shvaćanje: „U odredbi čl. 372. st. 1. ZOO izričito je rečeno da se povremenim potraživanjem smatraju i povremena sporedna potraživanja „kao što je potraživanje kamata“ Te tražbine zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti svakog pojedinog davanja.“
Unatoč jasnim zakonskim odredbama i Zaključcima viših sudova, suci grubo krše zakon na štetu građana i u ovršnim postupcima rasprodaju njihovu imovinu ne dajući im nikakvu mogućnost da se obrane. Iako je obveza sudova da sude po zakonu oni to ne čine. Zakoni su doneseni zato da bi se po njima postupalo i primjenjivalo ih se u praksi. Intencija zakonodavca je, kada su donosili i usvajali zakone da se njima poluči upravo onaj cilj radi kojeg su zakoni i doneseni.
Zašto onda suci dopuštaju da građane pljačkaju nezakonitim obračunima kamata i neodgađanjem ovrha dok po službenoj dužnosti ne ispitaju sadrže li javnobilježnički akti i potrošački ugovori o kreditu nepoštene ugovorne odredbe?
Uvidom u objave sudskih odluka na e-oglasnim pločama sudova vidljivo je da strane tvrtke koje nemaju registrirane podružnice na području Republike Hrvatske, pa dakle ne plaćaju niti poreze u Republici Hrvatskoj u ovršnim postupcima prijavljuju zakonsku zateznu kamatu obračunatu protivno propisima i zakonima. Ne samo da je obračun zakonske zatezne kamate nezakonit već je kamata obračunata na glavnicu koja je deseterostruko niža od potraživanja, ili je glavnica u cijelosti plaćena, dok se zakonska zatezna kamata obračunava i po dvanaest, trinaest pa i dvadeset godina unatrag. Suci sve to dozvoljavaju dok istovremeno građani nemaju mogućnost da prigovorom ili žalbom ukinu takve nezakonite odluke sudaca.
Vrhovni sud Republike Hrvatske ne zna i nije upoznat da sudovi ne postupaju u skladu sa zakonom
Na novinarski upit upućen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske za potrebe ovoga teksta, na pitanje jesu li suci dužni primjenjivati domaće zakone, europsku sudsku praksu, Smjernice EK i Zaključke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim odlukama, i koje su sankcije ukoliko to ne čine, Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovorio je u odnosu na prva tri pitanja: „da Vrhovni sud ne komentira niti odgovara na pitanja koja se odnose na predmete koji su u tijeku pred sudovima, niti na pitanja u pravnim stvarima koje bi mogle postati predmetom spora pred sudovima. Vrhovni sud ne daje niti apstraktna pravna mišljenja, savjete niti unaprijed zauzima bilo kakva pravna stajališta. Vrhovni sud jedino u postupcima kontrole sudskih odluka, u povodu pravnih lijekova, daje odgovore na pitanje je li neka konkretna odluka u skladu sa zakonom. Iz prakse znamo da taj odgovor Vrhovni sud daje na izabrane prijedloge za dopuštenje reviziji podnesenim od tek nekolicine građana, dok je 90% građana nezaštićeno od bezakonja pred nižim sudovima.
U odnosu na četvrto pitanje Vrhovni sud je naveo da nemaju podataka o tome da sudovi ne postupaju u skladu sa zakonom, a ako je tako, nezakonitost će biti sanirana u postupku kontrole zakonitosti odluka u povodu pravnih lijekova.“ Vrhovni sud RH nije u pravu kada navodi da nemaju podataka o tome da sudovi ne postupaju u skladu sa zakonom, Vrhovni sud to zna jer su ih građani izvijestili stotinama podnesaka, ali Vrhovni sud ne izvršava svoju temeljnu zadaću – ne brine o jednakosti svih građana pred sudom, i o jedinstvenoj primjeni zakona. Time Vrhovni sud dopušta sucima da provode nesmiljenu pljačku jer ne poduzima vaš ništa u zaštitu građana, iako za to ima sve potrebne alate i mogućnosti, ali i obvezu.
Europska unija već je upozorila Republiku Hrvatsku kao državu članicu da će ju kažnjavati ukoliko ne bude primjenjivala europsko pravo koje je nadređeno hrvatskom pravu. Povelja EU daje jasne smjernice koja prava građani imaju i na što se mogu pozivati. Ukoliko sudovi i institucije ipak krše temeljna prava građana zajamčena Poveljom EU građani se mogu obratiti Agenciji Europske unije za temeljna prava (FRA) i uputiti joj pritužbu na institucije države članice.