Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini govori o svakodnevnim problemima hrvatske zajednice u Srbiji.

Nešto se ipak pomaklo. “Moram reći da nakon susreta premijera Aleksandra Vučića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović ima određenih pomaka kad je riječ o izdavanju udžbenika na hrvatskom jeziku, otvaranju novih odjela u obrazovanju te povećanju broja sati našeg programa na Radiju Novi Sad, no najveći problem i dalje su integracija pripadnika hrvatske manjine u srbijanskom društvu te politička reprezentacija Hrvata u Srbiji. Sadašnji model ne odgovara pripadnicima hrvatske zajednice kao relativno male, teritorijalno disperzirane i ranjene zajednice koja je trpjela fizičko nasilje 90-ih godina, gdje još postoje rašireni strah i osjećaj nesigurnosti.”

Doduše, sve je to daleko od normalne situacije. “Nevidljivi smo u području javnosti, čak i kada su u pitanju etnički motivirana nasilja i govor mržnje, kao da postoji cijela jedna strategija da se prešućuje ono što se događa kada je u pitanju etnički motivirano nasilje spram Hrvata. Posljednji slučaj kada je u Apatinu pretučen Josip Bukovac može biti ogledni primjer kako su javni mediji prešućivali tu vrstu brutalnog etničkog incidenta. To je tek vrh ledene sante.”

Ni milijun kuna ne ide za Hrvate u Vojvodini.

“Vlada RH izdvaja na godišnjoj razini 650 tisuća kuna za nas pa smo kazali da je to nedovoljno, to više što od Srbije ne dobivamo dovoljno za našu manjinsku infrastrukturu. Jasno smo rekli da je taj iznos 400 puta manji od onog koji Mađarska izdvaja za svoju zajednicu i neusporedivo manje nego što Srbija izdvaja za Srbe u Hrvatskoj. Naravno, mi očekujemo da u državi u kojoj živimo i plaćamo poreze imamo na raspolaganju sredstva u cilju očuvanja identiteta, ali očekujemo i jaču podršku Vlade RH. Postoje uvjeravanja da će ta svota novca biti veća.”

S kakvim se problemima u svakodnevnom životu susreću Hrvati u Srbiji?

Želimo da i naša djeca, kao i mađarska, pohađaju nastavu na svome jeziku. Ne želimo biti objekti negativnih politika i politika prešućivanja, ne želimo da 70 hrvatskih institucija, kulturnih udruga i organizacija radi po privatnim prostorima i župnim dvoranama, hoćemo vlastite prostore koje treba osigurati država.

Hoćemo da naša sela komunalno i infrastrukturno budu jednaka sa selima mađarske i srpske zajednice. Neke kulturne udruge iz područja lokalnih samouprava godinama nisu dobile ni dinar. Zastupljenost Hrvata u policiji pet puta je manja od zastupljenosti u popisu stanovništva, od 200 zaposlenih ili imenovanih u subotičkoj gradskoj upravi Hrvata ima – tri.

Mi hoćemo jednakost, dostojanstvo i ravnopravnost u srbijanskom društvu čiji smo lojalni članovi, gdje uredno i iznad prosjeka plaćamo poreze. Želimo jednake šanse, no to teško možemo ostvariti bez podrške i interesa RH.

Jeste li nakon sastanka s premijerom dobili jamstva da nećete biti zaboravljeni?

Bio je to prvi susret, neka velika jamstva nisu dana jer Hrvatska za to nema mehanizme, ali premijer je izrazio podršku našim nastojanjima političkim zahtjevima.

Kakav je odnos službenog Beograda prema hrvatskoj manjini?

Posljednjih pet godina nije bilo bilateralnog susreta predstavnika hrvatske zajednice i institucije premijera, kao ni s njegovom Srpskom naprednom strankom. Službena komunikacija na najvišoj razini ne postoji i sve to usložnjava dosege političke reprezentacije mene kao zastupnika u Narodnoj skupštini, kolegice zastupnice u vojvođanskom Parlamentu i nekoliko kolega Hrvata u skupštinama gradova. Za razliku od hrvatskih Srba, mi nemamo institut zajamčenih mandata.

Tijekom rata protjerano je 30.000 Hrvata

Kad je riječ o tome pitanju, mi Hrvati u Srbiji često ističemo da još uvijek nemamo zadovoljštinu spram naših žrtava. Prema podacima nevladinih udruga, iz domova je od 1991. do 1996. protjerano više od 30 tisuća Hrvata, ubijeno njih 26, no još uvijek izostaje priznavanje zločina.

Ne postoji nijedna spomen-ploča ni spomen-obilježje za naše žrtve, a pravosudna rješenja postoje za mali broj slučajeva. Pritom, Hrvati u Vojvodini nijednim činom nisu dovodili u pitanje lojalnost Srbiji, nisu se naoružavali ni činili protudržavne akte.

Izvor: Renata Rašović