– Prije Ispovijedi, potrebno je ispitati svoju savjest (prema Božjim i crkvenim zapovijedima, Isusovoj zapovijedi ljubavi, glavnim i tuđim grijesima, grijesima protiv Duha Svetoga i u nebo vapijućim grijesima; sve se to može sagriješiti mišlju, riječju, djelom, propustom i nemarom). Za teške grijehe potrebno je reći broj i okolnosti. Pokajanje treba biti: od srca (mrziti grijeh kao zlo, osuditi ga), za sve barem smrtne grijehe, i prije svega što smo uvrijedili Boga kao Oca, najveće dobro. Uz kajanje, potrebno je pouzdanje da će nam Bog oprostiti grijehe i dobra odluka (iskrena volja popraviti se i, svjesno i voljno, više ne griješiti, što znači, čuvati se grješne prigode i dati zadovoljštinu ili naknadu štete /nadoknaditi štetu nanesenu grijehom: vratiti ukradene ili zadržane stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, popraviti sablazan, izliječiti rane…/).
Po milosti koju smo primili na krštenju, postali smo djeca Božja, Kristova braća i sestre te članovi Crkve i trebali bismo živjeti po Njegovu Evanđelju. No na žalost događa se protivno: svojom voljom postajemo neposlušni Bogu i time činimo zlo koje nazivamo grijeh.
Ne griješimo samo kad činimo zlo, već i kada ne činimo dobro koje bismo mogli i trebali činiti.
Grijeh nam razara dušu i tijelo, uništava nas i naše obitelji, jer smo se po grijehu udaljili od Boga, izvora svakog dobra, koji nam želi dobro i prebiva samo u čistoj duši, a dali smo moć Sotoni – Đavlu da mrcvari, uništava nas i našu djecu. Zato prekinimo to zlo i pustimo da Bog uđe u naša srca. To možemo učiniti temeljitom životnom ispovijedi.
Sam Gospodin Isus nam je rekao: „Perite često svoje haljine.“ – a koliko često i dobro ih mi peremo? Zamislite da godinama nosimo jednu haljinu i nikad je ne operemo, na njoj bi se nakupilo toliko prljavštine da bi se na kraju raspala.
A tako i naša nježna duša koja neprestano čezne za Bogom i plače u nama, svakim danom postaje sve prljavija i crnja. operimo svoju dušu, vratimo joj ljepotu koju je primila na krštenju i dopustimo našem dragom Isusu da može djelovati u našim životima i da nas ozdravi duhovno i tjelesno.
Svi smo grešnici: „Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo i nema u nama istine.“ (1. Iv 1,8)
Ovo je samo podsjetnik, da dobijemo spoznaju što je sve grijeh, čime i kako griješimo, naravno da uvijek nešto promakne i da se nikada ne može sve napisati i sabrati na jednom mjestu, konačni sudac je dakako opet naša zdrava savjest, koja bi nas trebala upozoriti da smo nešto sagriješili.
Dakle, ako smo odlučili pokajati se, popraviti zlo i nepravdu koja je grijehom učinjena, skrušeno i na koljenima zamolimo Gospodina da nam oprosti. Bilo bi dobro zamoliti Duha Svetoga da nam pomogne otkriti što smo sve sagriješili. Uzmimo olovku i papir i po samom sjećanju napišimo svaki i najmanji grijeh koji smo počinili kroz cijeli život, od najranijeg djetinjstva, do časa ispovijedi. Ne smijemo namjerno zatajiti ni najmanji grijeh, jer tada ispovijed neće biti potpuna – životna.
Recimo iskreno sve grijehe pa i one (ako ih imamo) koji ovdje nisu zapisani.
Da se lakše odlučimo i pokajemo dobro je da pomislimo na tri križa:
Pomislimo najprije na križ na kojem je Gospodin naš Isus Krist satima prikovan visio, da zadovolji Božjoj pravdi za naše grijehe. Gle, koliko nas je ljubio! A kako sam mu ja uzvraćao/la i koliko sam ga vrijeđao/la!?
Zatim pomislimo na drveni križ na vlastitom grobu, ispod kojega će biti moje istrunulo tijelo. A besmrtna duša, gdje će ona biti? Da li u nebu, ili u čistilištu, ili u paklu, gdje bol ne prestaje niti se vatra gasi, gdje škrgut zuba vječno traje.
I na koncu pomislimo na križ koji će se pojaviti na nebu, kad se Sin Božji pojavi u sjaju slave svoje, da sudi žive i mrtve. I ja ću se tada pojaviti pred Njim u svom uskrslom tijelu. Da li ću tada „proplakati od radosti“ ili od očaja i užasa čekajući konačnu osudu, na drugu smrt u vječnom paklu?
Braćo i sestre,
Isus vas s ljubavlju i strpljivo čeka, tako ti je blizu ako ga prizoveš, ili ostaje daleko ako ti tako želiš. Ako Ga pustiš u svoje srce, dat će ti nadnaravnu snagu da se odupreš grijehu i napastima. Ponizno priznaj svoje grijehe, prihvati Isusa Krista kao svog Spasitelja, dopusti mu da očisti i učini od tebe novog čovjeka.
O koliki su propali zbog manjkave ispovijedi! – znamenita je rečenica svete Tereze Avilske.
MOLITVA PRIJE SVETE ISPOVIJEDI
Pomolimo se najprije Prečistoj Zaručnici Duha Svetoga, Presvetoj Djevici Mariji, da nam izmoli svjetlost Duha Svetoga – da uzmognemo spoznati svoje grijehe.
„Dođi Duše Sveti, napuni mi dušu svojom milošću i užezi u meni oganj svoje ljubavi, da se uzmognem od srca pokajati za svoje grijehe i iskreno ih ispovjediti i od Tebe za njih oproštenje zadobiti.“ Amen.
Na svetoj ispovijedi reci sve što imaš na savjesti, jasno, bez ikakva straha i stida!!!
Stidjeti se moramo onda kada griješimo, a ne kad se obraćamo Bogu i nastojimo se popraviti, da budemo pravi sinovi i kćeri Božji. Služi nam na čast i utjehu, priznanje i skrušeno pokajanje!
Obavezno prije ispovijedi moramo sve oprostiti svima, koji su nam učinili bilo kakvo zlo, nepravdu ili nas mučili bilo čime.
Ispovijed ne vrijedi ako namjerno zatajimo teški grijeh. To je svetogrđe!
Da bismo dobro obavili svetu ispovijed potrebno je:
Temeljito ispitati svoju savjest
Pokajati se za svoje grijehe
Čvrsto odlučiti ne griješiti više, čuvati se grješne prigode i popraviti štetu učinjenu svojim grijesima. Borit ću se da budem bolji/bolja!
Grijehe sve iskreno ispovjediti
Izvršiti zadanu pokoru i dati zadovoljštinu
Čvrsto vjerovati da nam je uistinu preko pokornika (ispovjednika) sam Gospodin oprostio grijehe i više nikad ne ispovijedati već ispovjeđeni grijeh, jer je on zauvijek oprošten!
Što je potrebno prije, za vrijeme i poslije Ispovijedi?
– Prije Ispovijedi, potrebno je ispitati svoju savjest (prema Božjim i crkvenim zapovijedima, Isusovoj zapovijedi ljubavi, glavnim i tuđim grijesima, grijesima protiv Duha Svetoga i u nebo vapijućim grijesima; sve se to može sagriješiti mišlju, riječju, djelom, propustom i nemarom). Za teške grijehe potrebno je reći broj i okolnosti. Pokajanje treba biti: od srca (mrziti grijeh kao zlo, osuditi ga), za sve barem smrtne grijehe, i prije svega što smo uvrijedili Boga kao Oca, najveće dobro. Uz kajanje, potrebno je pouzdanje da će nam Bog oprostiti grijehe i dobra odluka (iskrena volja popraviti se i, svjesno i voljno, više ne griješiti, što znači, čuvati se grješne prigode i dati zadovoljštinu ili naknadu štete /nadoknaditi štetu nanesenu grijehom: vratiti ukradene ili zadržane stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, popraviti sablazan, izliječiti rane…/).
– Neki pisci, govoreći o ovom Sakramentu (npr. D. Betancourt, H. Caldelari, H. Mühlen…), navode da se za neke ovaj Sakrament pretvorio u mučno i detaljno opisivanje svih grijeha, a manje kao ‘slavlje’ obraćenja (Lk 15,24.32).I Rimski obrednik-Red Pokore određuje da Ispovijed mora biti cjelovita: Da bi postigao spasonosni lijek pokore, vjernik mora… ispovjediti svećeniku sve i pojedine teške grijehe kojih se, nakon ispita savjesti, sjeća (Prethodne napomene, br. 7a). Neki teolozi, pak, tražeći u naravi Ispovijedi ono što je esencijalno važnije od formalnih zahtjeva, napominju, da je ženi grješnici Isus sve oprostio ne zato što se je savršeno optužila, nego jer je mnogo ljubila (usp. Lk 7,47). Pomirujući jedno i drugo, papa Ivan Pavao II., 22. ožujka 1996., u Pismu kard. W. W. Baumu, velikom pokorničaru, osjeća potrebu da ozbiljno upozori da cjelovitost Ispovijedi treba shvatiti u smislu kao što to na XIV. zasjedanju, poglavlje V., kan 7. i 8., naučava Tridentski koncil, koji tumači nužnost iznošenja svih i pojedinih smrtnih grijeha, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha – ne u granicama običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već kao zahtjev božanskoga prava
Papa, kao naučitelj Crkve, između ostalog, izričito navodi: Ispovijed treba biti ponizna,cjelovita, praćena čvrstom i velikodušnom nakanom za poboljšanjem u budućnosti te, konačno, povjerenjem u postizanje toga poboljšanja. Što se tiče poniznosti… (ona ) se uistinu poistovjećuje s osjećajem gnušanja prema grijehu (Ps 51,5-6). Ispovijed, nadalje, treba biti cjelovita u tom smislu da treba iznijeti ‘omnia peccata mortalia‘ /sve smrtne grijehe/, kao što to na XIV. zasjedanju, poglavlje V., govori Tridentski koncil, koji tumači ovu nužnost ne u granicama običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već kao zahtjev božanskoga prava… (DS, 1679). Kanoni 7. i 8. istoga toga zasjedanja o svemu tome podrobno govore: Kan 7: ‘Ako netko kaže da u sakramentu pokore nije potrebno po božanskom pravu /iure divino/ i raspoloživosti ispovjediti sve i pojedine smrtne grijehe koji su se spoznali nakon dužnoga i pomnoga razmišljanja, također i one tajne te učinjenih i protiv dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha; ili ako kaže da je ispovijed korisna samo za poučavanje i tješenje pokornika te da je neko vrijeme bila poštivana samo kako bi se određivala kanonska pokora; ili da oni koji se trude ispovjediti sve grijehe ne kane ništa ostaviti božanskoj milosti, kako bi to oprostila; ili, konačno, da nije dopušteno ispovjediti lake grijehe, neka bude izopćen.’ (DS, 1707)… Danas, na žalost, ne mali broj vjernika, pristupajući sakramentu pokore, ne ispovijeda na cjelovit način smrtne grijehe u smislu kako to donosi spomenuti Tridentski koncil i, pokatkad, reagira na svećenika koji na propisan način ispituje radi nužne cjelovitosti, kao da si on dopušta bespravno uplitanje u svetište savjesti, dijelom zbog pogrešnoga svođenja moralne vrijednosti samo na takozvanu ‘temeljnu opciju’, a dijelom zbog jednako tako pogrešnoga sužavanja sadržaja moralnoga zakona samo na zapovijed ljubavi, često shvaćenoga nejasno, uz isključivanje ostalih grijeha, te i zbog… – svojevoljnoga i suženoga tumačenja ‘slobode djece Božje’, koja se želi kao tobožnji odnos privatnoga povjerenja, zanemarujući posredovanje Crkve. Želim i molim kako bi vjernici, koji su slabo prosvijećeni, bili i ovom poukom uvjereni da je odredba po kojoj se zahtijeva potpunost u odnosu na vrstu i broj, onoliko koliko to sjećanje potpuno ispitano omogućuje spoznati, nije neki teret koji se na njih proizvoljno tovari, već sredstvo oslobođenja i radosne vedrine.Osim toga, po sebi je očigledno da ispovijedanje i optuživanje grijeha treba uključiti ozbiljnu nakanu i odluku da se u budućnosti više neće griješiti. Ako bi nedostajala ta raspoloživost duše, tada ne bi postojalo kajanje… ne postaviti se protiv mogućega moralnoga zla značilo bi ne osuditi zlo, ne kajati se. No kako kajanje treba prije svega proizići iz boli što se uvrijedilo Boga, tako se nakana da se više ne griješi treba temeljiti na božanskoj milosti koju Bog nikada ne uskraćuje onomu koji čini što može kako bi djelovao pošteno. Ako bismo odluku da više ne griješimo željeli osloniti samo na svoju snagu… ogriješili bismo se o istini o čovjeku… – kao da Gospodinu, manje ili više svjesno, kažemo da ga ne trebamo. Uputno je nadalje napomenuti da je jedno postojanje iskrene odluke, a drugo razumski sud o budućnosti. Moguće je da, premda u iskrenosti nakane da se više ne griješi, iskustvo prošlosti i svijest o sadašnjoj slabosti pobude strah pred novim padovima, ali to ne donosi predrasudu o vjerodostojnosti nakane da se učini sve što se može kako bi se izbjegao grijeh, kada je s tim strahom ujedinjena volja, poduprta molitvom…(Ivan Pavao II., Sakrament Pokore…, Kršć. sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 71-78).
O potrebi cjelovitosti Ispovijedi, a drugim povodom, Ivan Pavao II. ponovo progovara u svom apostolskom pismu (motuproprij) Misericordia Dei (07. travnja 2002.)…
Čudno je da mnogi svećenici, a da ne govorimo o pokornicima, to omalovažavaju ili čak ne znaju!
Što je to ‘generalna’, ‘opća’, ‘velika’ ili ‘životna’ Ispovijed?
To svakako ne znači pričati svoj ‘životopis’ (biografiju, kronologiju važnih događaja iz svoga života /curiculum vitae/), već grijehe svoga života (od prošle velike ili o čitavu životu). Ako smo se dosad svaki put iskreno i potpuno ispovijedali (sve i pojedine teške grijehe, po broju i vrsti, uz iskreno kajanje i odluku da ubuduće nećemo griješiti), ova Ispovijed nije nužna. No, često se površno i brzo ispovijedamo (što nije dobro ako se netko dugo vremena nije ispovijedao, više godina ili desetljeća; krivnja može biti i na svećeniku u na pokorniku); u tom slučaju, potrebno je u Božjem svjetlu ponovo sagledati svoj cjelokupni život, načiniti jedno temeljito ‘pospremanje’, ‘generalku’ svoga života. Duh Sveti će nam otkriti i raskrinkati sve skrivene i neiskreno ili nevaljano ispovjeđene, nedovoljno okajane i neodreknute grijehe… S vremena na vrijeme (osobito za vrijeme duhovnih obnova, seminara ili pučkih misija, kada nas Božje svjetlo i Njegova milost jače zahvaćaju, kada dolazimo do određene životne raskrsnice, do jedne točke u svome životnom hodu na kojoj se moramo opredijeliti i donijeti svoju životnu odluku – ili, jednostavno, nakon određenog dužeg protoka vremena, ili barem pred smrt) – potrebno je zastati te u jednoj dobroj valjanoj životnoj Ispovijedi potpuno rasteretiti dušu grijeha, pomiriti se s Bogom i zadobiti nutarnji mir. Kada ponovo sagledamo cjelokupni svoj život, njegove padove i krhkosti – naše pokajanje bit će snažnije, iskrenije i dublje, naša odluka za Isusa Krista i Njegova ljubav još snažnija… Svoje posvemašnje povjerenje predat ćemo Gospodinu, potpuno se predati u Njegove ruke i svjesno staviti svoj život pod Njegovo vodstvo i upravljanje. Nema ništa ljepše nego kad sav naš život prođe kroz Sakrament Sv. Ispovijedi, kada Gospodin Bog po svome Sinu Isusu Kristu pere s nas svaki grijeh i vraća nas ponovno u stanje dubljeg prijateljstva s Njime…
– Životna Ispovijed bila bi osobito nužna za one vjernike, gdje postoji opravdana sumnja da se zapravo nisu nikada valjano ispovjedili (sve Ispovijedi su, zapravo, bile svetogrdne); potrebna je i onima, koji su bilo kada, pa i samo jednom, neiskreno, necjelovito i nevaljano ispovjedili ma i jedan smrtni grijeh, ili ga, iz bilo kojeg razloga, potpuno zatajili: trebali bi se ponovo tada ispovjediti od svoje zadnje valjane Ispovijedi (jer su sve kasnije Ispovijedi u nizu, pa makar bile one i iskrene, svetogrdne /pokornik je jednom prevario Duha Svetoga, i to u Sakramentu/); korisna je i za one koji žele još jednom sakramentalno sagledati svoj život u svjetlu Muke, Smrti i Uskrsnuća Gospodina Isusa…
Sv. Ivan Bosco znao je često govoriti o potrebi dobre Ispovijedi. Jedan događaj, koji je gledao u svojim ‘mističnim snovima’ (a slično iznose i sv. Mala Terezija, sv. Alfons de Liguori, naučitelji Crkve…), on ovako opisuje (op. a.: privatna viđenja nisu ‘istine vjere’ koje smo dužni vjerovati; no, njegov je opis teološki savršeno ispravan, psihološki neobično uvjerljiv i u skladu s naukom Crkve o potrebi cjelovite, valjane Ispovijedi; opis donosimo u skraćenom obliku): ‘Dođi sa mnom’, reče mi moj vodič, anđeo čuvar… I iznenada ugledah mlade ljude gdje padaju u… užarenu jamu. Vodič mi reče: ‘To je prekršaj šeste zapovijedi, koja je uzročnik vječne propasti tolikih mladih ljudi’. – ‘Ali, ako ti mladi ljudi griješe, oni se bez sumnje i ispovijedaju!’, rekoh. ‘Da, oni su se ispovjedili, ali su grijehe protiv čistoće ili slabo ispovjedili ili jednostavno sakrili. Npr. jedan od tih mladića je počinio taj grijeh pet puta, a kazao je samo dva ili tri. Neki su taj grijeh počinili u djetinjstvu i nikada se nisu usudili ispovjediti ga, ili su ga slabo predstavili… Neki su izostavili kajanje ili čvrstu odluku, neki su, umjesto da ozbiljno ispitaju savjest, nastojali obmanuti ispovjednika. Onaj koji umre u takvu stanju, prihvaća da se pribroji osuđenima…’ Vodič podiže jedan zastor i ja ugledah grupu mladića u spavaonici; sve sam ih poznavao… Među njima je bilo i onih koji su se prividno dobro ponašali… Potom smo oko pola sata razgovarali o uvjetima da bi se obavila dobra Ispovijed. Naš zaključak je bio: treba izmijeniti život!… Izmijeniti život!‘ – Poruka nam pomaže shvatiti značaj Ispovijedi i svetogrđa učinjenog u Sakramentu Pomirenja: u svakom Sakramentu Ispovijedi, treba se iskreno vratiti nebeskom Ocu; i treba izmijeniti život!
Ima mnogo prigovora protiv ponovnog ispovijedanja svojih životnih grijeha (npr. da bi to značilo da pokornik ne vjeruje u oproštenje grijeha, da ima pogrešnu sliku o Bogu koji nije policajac ili formalist, već Ljubav i Milosrđe, da ne treba ponovo kopati po savjesti…). Prigovori su potpuno opravdani ukoliko se pokornik redovito zaista iskreno i valjano ispovijedao. Ali potpuno neopravdani i promašeni ukoliko to nije bio slučaj – tada je ponovno, iskreno ispovijedanje nužnost (conditio sine qua non) za dobivanje sakramentalnog Oproštenja i Pomirenja uopće. Problem je, međutim, možda u činjenici teške krize Sakramenta Pomirenja, jer se nitko više ne smatra grješnikom (‘pa to ti je bolest, ljudska slabost, to ti je hereditarna osobina, nemoj biti skrupulozan – to nije grijeh…’)…
Ne dopušta se ponavljati velike Ispovijedi zbog skrupula jer one redovito neće skrupulanta izliječiti. Njega će izliječiti djelotvorna ljubav prema Kristu i Njegovu djelu (I. Fuček, Vojevati pod Kristovom zastavom – duhovne vježbe, Verbum, Split, 2004., str. 173).
Životna Ispovijed zahtijeva i više vremena. Budući da je treba obaviti temeljito i pošteno, ona se ne može obaviti u redovitom vremenu ispovijedanja, već je potrebno prethodno se dogovoriti o posebnom vremenu s ispovjednikom.