U Republiku Armeniju se ne odlazi iz hira a još rjeđe se ide na godišnji odmor. Ova zemlja još nije otkrivena kao turistička destinacija ali, kako se čini, čim je otkriju turističke agencije ona će to brzo postati. Armenija je desetljeće i pol bila moj san i moja preokupacija. Želja da se u nju ode i na licu mjesta provjeri sve ono o čemu sam saznavao iz literature, ona se ostvarila u ljeto ove, 2008. godine.

Iako danas o Armeniji prosječni Hrvat gotovo da ne zna ništa, ipak ovdje treba reći da su armenski pradjedovi, zapravo armenski duhovni očevi došli u Dalmaciju – prije naših pradjedova! Njih su na ovim prostorima prvi Hrvati već zatekli. Svoje doseljenje mogu zahvaliti „našemu“ Dioklecijanu, najvećem progonitelju kršćana u Rimskom carstvu. Oni su došavši na području zapadne Dalmacije ponovno podizali crkve, samostane, svetišta i imali svoju materijalnu bazu a ta baza bilo je domaće autohtono stanovništvo na tim područjima kojima su usađivali kršćanske korijene. Iz meni poznatih podataka ti „stari Armenci“ najprije su naseljavali područje zadarskog zaleđa, kasnije sam Zadar, Nin, Zemunik, obližnje otoke i još mnoga druga naselja koja su postojala prije „stoljeća sedmog“ a zatim i druge naše krajeve. Tome ćemo se još vratiti.

Današnja Armenija nalazi se na granici između Europe i Azije, no ipak geografski spada u Europu. Smjestila se na visokim predjelima transkavkaskog prostora, na prosječnoj nadmorskoj visini koja doseže 1400 m, između Crnog i Kaspijskog mora. Njezina površina je manja od površine današnje Republike Hrvatske i iznosi 29.800 km2. Stanovnika ima nešto manje od 3,5 milijuna, dakle oko jedan milijun manje od sadašnje Hrvatske. U glavnom gradu Erevanu živi trećina stanovništva!

Većina ljudi koji su čitali Bibliju zna da je Armenija poznata po tome što je poslije općeg potopa u njoj „prizemljila“ Noina korablja. Armenci svoju zemlju nazivaju Hajastan što u prijevodu znači „Haikova zemlja“ a Haik, prema biblijskoj legendi, bio je Noin praunuk koji je u Babilonu gradio poznatu kulu i kojega je tamošnji vladar Nimrod nastojao zadržati zbog znanja i njegovih sposobnosti kao i radi njegovog božanskog izgleda. Haik mu je ponudu odbio i vratio se u svoju domovinu pod Araratom. Nimrod biva uvrijeđen i kreće s vojskom protiv njega i u bici kod jezera Van, koje se sada nalazi u Turskoj, biva ubijen Haikovom strijelom. Poslije ove bitke Asirci se vrate nazad a Haik poživi još 400 godina. Tako kaže legenda.

Armenci imaju svoj vlastiti jezik, svoje pismo (armensko pismo), svoju vlastitu kršćansku religiju (istočnog obreda ali drugačiju od pravoslavnih naroda jer su od početka postojanja na čelu imali „katolikosa“ – crkvenog poglavara svih Armenaca po kojemu je prvobitno ta crkva nosila atribut „katolička“), svoje vlastito sakralno graditeljstvo, ornamentiku i lagani stil života poput većine naroda na levantu. Raspadom Sovjetskog saveza 1990. godine Armenija je nakon pola milenija „čekanja“ i svekolikog stradanja ponovno postala samostalna i suverena država.

Rana hrvatska kultura i religija te njezine povijesne veze s Armenijom

Svakom obrazovanom čovjeku koji poznaje najosnovniju povijest ovih prostora i naroda koji ga je nastanio nesumnjivo pada u oči nagla (očita), čitaj; visoka kulturna razina kojom je raspolagao i s kojom je živio. Ovdje ćemo najprije spomenuti jednu nespornu činjenicu koju poznavatelji ove tematike znaju i rado je svugdje ponavljaju a to je da su najraniji Hrvati, došavši na ove prostore, već u 7; 8. i 9. stoljeću imali svoju vlastitu kulturu koja ih je razlikovala od svih susjednih naroda a očitovala se, osim u jeziku u vlastitoj sakralnoj arhitekturi, umjetnosti, religiji i vlastitom pismu.

Bez okolišanja dužan sam iznijeti svoju konstataciju da cjelokupna rana hrvatska sakralna graditeljska baština (ranokršćanske crkvice širom Dalmacije, Zagore, Primorja i Istre), kao i sva spomenička baština znatnim djelom danas pohranjena u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Zadru i u drugim muzejima, pa tako i ona još ne pronađena i ne obrađena ili pak fragmentalno razasuta u pojedinim dijelovima Italije, (kao npr. u Comu, Aquilei, Osimu kod Ancone, Veneciji, Rimu, Padovi i drugdje), a ponajviše i u izrazitom izobilju u, reći ćemo i to – u svojem izvornom ambijentu na širem kavkaskom prostoru, posebice u onim dijelovima koje su tijekom duge i bogate povijesti nastavali Armenci, narod jedinstvene i fantastične prošlosti o kojemu Hrvati (pre)malo znaju, dakle njihovo podrijetlo leži u nama odvajkada neatraktivnim i stranim geografskim prostorima i njihovim narodima – u tijesnoj je vezi s ranom armenskom kulturom i njezin je direktni nastavak!

Kako je to moguće?

Hrvati su naslijedili sve kulturne i religiozne temelje zatečenih Armenaca u Dalmaciji i samo tako su Hrvati „na samom početku“ mogli biti kulturno napredni. Drugog objašnjenja nema. Zasigurno Hrvati sa sobom nisu donijeli kršćanstvo ni specifičnu kulturu po kojoj su se onda razlikovali od svih ostalih naroda.

Da se razumijemo, ovo je tema koja zahtjeva puno prostora i multidisciplinarni pristup. Da bi koliko toliko ušli u bit problematike ovdje ću pribjeći komparativnoj metodi iznošenja meni poznatih činjenica dok ću sve drugo podrobno pojasniti potencijalnim čitateljima u knjizi koju već pripremam. Ovakav pristup pak zahtijeva mnogo slikovnog materijala, kojega, hvala Bogu imam, jer sam, usput budi rečeno, ostvario svoj „životni san“, tj. obavio sam ovoga ljeta jedno studijsko putovanje i otišao „na lice mjesta“ – u Armeniju.

Fiksiranje problema

Ovdje je bitno istaknuti da do današnjeg dana nema niti jedne teorije kamo li definitivne istine o podrijetlu Hrvata i njihove rane kulture. Ovo pitanje je i danas otvoreno! Bilo je u hrvatskoj historiografiji dobrih nakana, pokušaja.., ali niti jednog temeljitijeg djela koje bi zadovoljilo sve učene krugove i običan svijet. Dakle, još i danas o svemu tome možemo čitati u fragmentima jer svaka nova i drugačija teza/teorija fragment je sam za sebe. Tek njihovim nizanjem, uspoređivanjem i suprotstavljanjem mogli bi biti blizu istine. Akademski krugovi nisu skloni takvome pristupu, zato oni idu uhodanim stazama ponavljajući poznato ili „pogrešno poznato“.

Jedan od rijetkih autora sadašnjice koji na sve to gleda drugačijim očima i ide drugim pristupom jest poznati splitski publicist i povjesničar Ivan Mužić koji „bez dlake na jeziku“ i s izuzetno mnogo argumenata prilazi svakom svojem radu. (Vidi njegovu knjigu „Hrvati i autohtonost“) ili nedavno preminuli Stjepan Pantelić (Vidi njegovu knjigu „Slaveni u Podunavlju“). Oni su mi istinski svijetli uzori za rasvjetljavanje sivih zona rane hrvatske prošlosti.

Ima još časnih iznimaka koji su živjeli prije nekoliko desetljeća a to su: Josef Strzygovski, austrijski povjesničar umjetnosti koji je na poziv Matice Hrvatske 1927. godine izdao knjigu „Starohrvatska umjetnost“, u kojoj jasno ističe sličnosti starohrvatskih crkvica sa sličnim crkvama u Armeniji (Također vidi njegovo životno djelo „Armenier und Baukunst in Europa, 1918), zatim pokojni Antun Bauer, vukovarski kolekcionar i hrvatski povjesničar umjetnosti koji također dolazi do zaključka da starohrvatska crkvena arhitektura, stil i forma starohrvatskih crkvica ima velike sličnosti s onima u Armeniji (Vidi njegovu rukopisnu publikaciju „Problemi glagoljice“ gdje doslovno kaže: „Susret s arheološkim terenima u okolici Erevana, sa stotinama ploča, kapitela, ciborija – sve s trokrakim pleterom – uvjerio me da sve to nije s l i č n o, nego je  i d e n t i č n o  sa starohrvatskim pločama s trostrukim pleterom. Sve je identično do detalja s arhitekturom u monumentalnim kompleksima iz 3. i 4. stoljeća, s formama starohrvatske arhitekture“.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih povjesničara umjetnosti, Ljubo Karaman dao je svoj originalni doprinos razjašnjenju podrijetla hrvatskih ranokršćanskih spomenika i arhitekture istovremeno obračunavši s prilično nakaradnom teorijom gore spomenutog Josefa Srzigovskoga u kojoj ovaj tvrdi da su Hrvati iz svoje sjeverne pradomovine donijeli stil sakralne gradnje i ukrašavanja (drvene crkve s kupolama na jarbolima i pleternu ornamentiku) koju su , navodno, tamo prakticirali u drvu, a poslije preseljenja nastavili u kamenu. Ljubo Karaman afirmira originalnost graditeljskog izraza tih prvih graditelja ističući kao glavni atribut za pojavne forme u tadašnjem graditeljstvu – „sakralni objekti slobodnih oblika“ misleći pri tom na različitost za razliku od npr. armenskog stila gradnje u kojemu se u 80% slučajeva kao tlocrt crkve pojavljuje križ poput naše crkvice Sv.Križa u Ninu iz 9. stoljeća. (Vidi njegovu knjigu „Iz kolijevke hrvatske prošlosti“ iz 1930. godine).

Hrvatsko ranokršćansko graditeljstvo prakticiralo je sve pojavne oblike sakralnog graditeljstva s naglaskom uglavnom na skromne veličine objekata (osim nekoliko markantnih izuzetaka kao npr. crkva Sv.Donata u Zadru ili Sv.Spasa na izvoru Cetine koje odskaču u svojoj veličini).

O duhovnoj i organizacijskoj snazi stare hrvatske crkve na žalost već pokojni i bivši kustos ogulinskog muzeja, Damjan Pešut suprotstavljao je napise Hrvatskog Anonima s drugim piscima jedinstvenog povijesnog razdoblja (K.Porfirogenet, Ivan Gorički, Toma Splićanin…) i u njima vidio genezu Hrvatske (starokatoličke) crkve i autentičnog hrvatskog pisma – glagoljice – od 5. -8. stoljeća, te došao do spoznaje da je „Hrvatska crkva bila, ne samo cjelovitijeg kontinuiteta od svih nadbiskupija iz hrvatskog okružja, nego i od Rima“!.

Nadam se da smo svi jedinstveni u spoznaji da je kršćanstvo došlo s istoka, jednako tako svi popratni sadržaji od liturgije, pisma, graditeljstva, ukrašavanja.., koje je do u detalj bilo identično s istim uzorcima iz svojeg autentičnog podneblja. Utjecaj je stoljećima bio jednosmjeran što će reći sa istoka prema zapadu, a ne obrnuto.

Zanimanje za Armeniju

Zašto bi nas trebala zanimati Armenija? Pitanje kao takvo u mnogima izaziva podsmjeh, toga sam kao autor ovoga priloga sasvim svjestan. Kada čovjek upozna bit problema kojim se ovdje bavimo, podsmjeh nestaje a „trijezna glava“ počne misliti i zaključivati drugačije. Zato ovom prigodom i ne treba puno teoretizirati nego riječima i slikom pokazati „problem“ o kojemu je ovdje riječ. Ja, autor ovih redaka sažeo sam čitav „problem“ u nekoliko teza koje treba obraniti ili opovrgnuti u knjizi koju pripremam. To su:

1. Hrvati su došli na ovdašnje hrvatske prostore kao vojnički organiziran narod ali s nerazvijenom državnom organizacijom. U vrlo kratkom vremenskom razdoblju Hrvati su organizirali vlastitu (autokefalnu) katoličku crkvu, koja je tada bila priznata (respektirana) od strane Rima. Rana hrvatska i ranokršćanska crkva koristila se vlastitom liturgijom na jednom od starohrvatskih narječja i vlastitim pismom – glagoljicom. Kao takvi, Hrvati su od najranijih svojih začetaka življenja na ovdašnjim svojim prostorima razvili i vlastiti umjetnički izraz, u kulturnim krugovima prepoznatljiv po trostrukom pleteru i specifičnoj ornamentici kao i specifičnom starocrkvenom (sakralnom) arhitekturom, još danas živom u desecima primjeraka „starokršćanskih crkvica“ – bazilika prije bazilika u Europi, iliti „minijaturnih katedrala“ (Kujundžić) raspršenih  diljem Dalmacije.
2. Hrvati su svojim dolaskom na ove prostore primili kršćanstvo, ali ne od Rimokatoličke crkve (koja još nije bila konsolidirana) već je kršćanstvo primila od strane ogranaka razasute Armenske katoličke crkve. Stoga tvrdim da hrvatsko rano kršćanstvo nema svoje korijene u Rimokatoličkoj nego u Armenskoj katoličkoj crkvi! Kako je to bilo moguće? Za vrijeme dolaska Hrvata u Dalmaciju pod pritiskom Rima i miješanjem pridošlog (poganskog) stanovništva, Armenska je crkva polagano gubila armenska obilježja i stvarala se nova – Hrvatska katolička crkva. Imala je i svoje biskupe – hrvatske biskupe! Pred dolazak Hrvata Armenska katolička crkva bila je pred izgonom od strane Rima a kasnije i Franaka ali se stjecajem okolnosti stavila pod zaštitu hrvatskih vojnih dostojanstvenika koji su pod sobom imali respektabilnu vojsku za koju znamo da je prethodno pobijedila Avare. U takvom „odnosu snaga“ moralo je doći do prožimanja između hrvatskih vojničkih i narodnih vođa na jednoj strani i duhovne vrhuške ugrožene Armenske katoličke crkve na drugoj. Stapanjem s jedne strane duhovno-religiozne („pamet“) i s druge strane vojne (obrambeno-zaštitničke, dakle „sile“) komponente neminovno je došlo do ozbiljnih preduvjeta za stvaranje prve hrvatske države što se, kao što znamo iz povijesti, i dogodilo! Dakle, radilo se o spletu sretnih okolnosti koje su pogodovale nastanku države i opstanku hrvatskog naroda na tim prostorima! Da se to nije dogodilo, Hrvati bi kao i većina okolnih naroda (da spomenem samo neke; Japodi, Liburni, Dalmati, i drugi) nestali s povijesne pozornice. U takvim okolnostima Hrvati su se u prva tri stoljeća morali dva puta krstiti i to; jednom od strane crkve koju su zatekli (Armenske katoličke crkve!) i drugi puta od strane Rimokatoličke koja je ovu potisnula, točnije  uništila Armensku i njezinu sljednicu Hrvatsku katoličku crkvu! Vlastito pismo (glagoljica), jedinstveni sakralni objekti (crkvice), vlastita graditeljsko-klesarska tradicija, liturgija na svojem jeziku bili su osnovni temelj za kulturni razvoj i napredak hrvatskoga naroda koji se s  spravom naziva „jednim od najstarijih naroda Europe“. Iz takvoga sklada rodili su se svi preduvjeti za nastanak vojno jake i kulturne napredne države u ovom dijelu Europe. Takva i jest bila prva hrvatska država.
3. Sveta braća Ćiril i Metodije nisu autori glagoljice niti su je ikada širili u hrvatskim zemljama. Hrvatska obla i uglata glagoljica sa svim svojim varijantama najprije bi mogla imati direktne veze s armenskom glagoljicom (pismom) njihovog pismotvorca Mesropa Maštoca, te se može smatrati kao evolutivni nastavak one glagoljice koju su koristili ranohrvatski svećenici – glagoljaši (drugim riječima svećenstvo ogranaka Armenske katoličke crkve koji su udarali temelje Hrvatskoj katoličkoj crkvi) na području Dalmacije a kasnije Primorja, otoka i Istre.

Grgur (Grigor) Lusavorich („Prosvjetitelj“) armenski vizionar i osoba od najviše njihova poštovanja sve do današnjih dana je potkraj 3. stoljeća uspio za kršćanstvo motivirati tadašnjeg armenskog vladara Trdata III (Velikog). Njegov ulazak u vjeru slijedilo je i niže plemstvo a s vremenom i sav armenski narod i tada će se dogoditi prvorazredni fenomen kada se Armenija 301. godine proglašava prvom kršćanskom (katoličkom!) zemljom na svijetu, a kršćanstvo obaveznom državnom religijom! Sve se to događa čitavih 12 godina prije čuvenog Milanskog edikta iz 313. godine kojim se u Rimskom carstvu dozvoljava pored štovanja državnih božanstava ispovijedati i druge religije pa tako i kršćanstvo. U to vrijeme i u tom kontekstu vidimo da u Rimu i Vatikanu kršćanstvo (dakle i  katoličanstvo!) ne samo da nije bilo utvrđeno, nego je živjelo kao jedna od mnogih religija. Konsolidacija tek slijedi.

4. Korijeni ove rane hrvatske duhovne, umjetničke, graditeljske kulture i pismenosti, dakle, leže u transkavkaskom prostoru, konkretno u Armeniji i s nešto manjim intenzitetom u susjednoj Gruziji.
5. Čitavo to kulturno bogatstvo i državna organizacija nastala je na ruševinama velikog Rimskog carstva učvrstila se poslije Kalcedonskog koncila 451. godine, najprije u svojoj staroj postojbini Armeniji i kao takvo doslovno, doduše u manjem opsegu, biva preseljena (prenesena) na istočnu obalu Jadranskog mora, u Dalmaciju. Njezinom rušenju i sistematskom istrebljenju, koliko god to danas zvučalo nestvarno i bilo bolno čuti sadašnjim hrvatskim katolicima, istine radi, treba reći da je tome najviše pripomogao Vatikan i Rimokatolička crkva s tadašnjim papama na svojemu čelu!
6. Šteta koja je nanesena hrvatskom narodu rušenjem njihovog ranog kulturnog i državnog identiteta je nesaglediva i neispravljiva. Krivci su uglavnom poznati: Rimokatolička crkva (kroz diplomatske intrige oko“slavenskog bogoslužja“ te degradacija Grgura Ninskog s titule „hrvatskog biskupa“ na biskupa Skradinske biskupije i kasnije kroz križarske vojine protiv bogumila i njihove države u Bosni). K tome treba pribrojati i intelektualne štete koje su ovome narodu nanijeli što strani, što domaći kulturni radnici i povjesničari, koristeći se sumnjivim povijesnim izvorima baziranim „iz druge ruke“, kao što su „priče“ cara Porfirogeneta, Nestora, pristranim vatikanskim povijesnim  izvorima objelodanjivanim „na kapaljku“, ali i antihrvatskim tumačenjima „autoriteta“ poput prosrpski orijentiranog Slovaka Šafarika; „prvog nacionaliste i šoviniste u Europi“ – velikosrbina Vuka Stefanovića Karadžića, kao i hrvatskih povjesničara poput Ferde Šišića, Natka Nodila, Bratoljuba i Nade Klaić, Ive Goldsteina i drugih.

Kršćanstvo u Armenaca i kršćanstvo u Hrvata

Bavljenjem ovom tematikom došao sam do spoznaje da su dijelovi Armenske katoličke crkve, tj. armensko svećenstvo, još u ranom 4. stoljeću morale biti dijelom prognane a dijelom smišljeno raseljene iz svoje postojbine. U nekim aktualnim stranim povijesnim izvorima jasno se navodi da su u tom razdoblju na organiziran način preseljeno na desetke čitavih samostana, tj. njihovih monaha iz „centra“ kršćanstva na rubove raspadajućeg Rimskog carstva. U tom „prvom valu“ preseljavanja i razvodnjavanja jake armenske kršćanske crkve imalo je za posljedicu preseljavanje njihovih monaha u udaljene predjele carstva pa su tako neki „završili“ u Perziji (Iranu), neki u Egiptu, drugi u Etiopiji a neki čak i u Indiji. Pri tom se jasno navodi da su određene skupine armenskih monaha preseljene na Cipar, Kretu, Siciliju, sjevernu Italiju kao i na Balkan; u Trakiju, Moldaviju, Bugarsku, a izričito se navodi – i u Bosnu. Nekoliko stoljeća kasnije armenski monasi seliti će se i u druge europske zemlje kao npr. u Mađarsku, Ukrajinu, Rusiju, Poljsku, Italiju.

U tim velikim previranjima i prisilnom preseljavanju vjerojatno da nisu sa sobom mogli nositi većinu nepokretnog materijalnog blaga pa je sa njima putovalo samo ono što se moglo ponijeti, a to su mogle biti crkvene knjige ili spisi, sitne relikvije, odjeća i svećeničko ruho kao i pribor za duhovnu i materijalnu egzistenciju. Najveće i najvrednije blago koje su ponijeli bilo je njihovo praktično znanje koje su zasigurno morali (htjeli) replicirati u novoj sredini i u novim uvjetima. To su zasigurno i radili. Samo na taj način mogla se prenijeti „ideja“ (oblik, stil, forma, nadahnuće…) iz jedne sredine u drugu i samo tako predmeti mogu izgledati vrlo slično, zapravo istovjetno. Stoga nije čudno što su ti isti ljudi u novoj sredini sasvim spontano replicirali sve ono što su „kod kuće“ morali ostaviti; od načina gradnje nastambi, svojih religioznih objekata, odjeće, obuće, uzgoja domaćih životinja, prehrambenih navika, i što je vrlo značajno i repliciranje pojedinih toponima (naziva mjesta, brda, rijeka, jezera, selišta, rudina i tsl. od kojih su se tijekom više stoljeća mnoga i izgubila) ali i nekih osobnih imena koja su se u ovim krajevima (npr. u Zadarskoj županiji) očuvala do danas u obliku ustaljenih prezimena: Jermen, Dijan, Kilijan, Lilijan, Ulijan, Zulijan, Ačkar…

Zašto su stare crkve i ornamentika u Armeniji i Hrvatskoj istovjetne?

Iako većina povjesničara umjetnosti hrvatske ranokršćanske crkve, pleternu ornamentiku, ciborije i sve što je s tim u svezi povezuje sa drugom stranom Jadrana (Italijom, Rimom, Vatikanom…), sa sjevernotalijsnkim Langobardima, neki s Gotima, ima i onih koji to povezuju s Francima, a ima i onih koji u tom hrvatskom kulturno povijesnom specifikumu vide izvore čak u skandinavskim zemljama (Strzigowsky).

Sve ovakve teorije „stoje na glavi“ i treba ih staviti na njihove noge i jasno reći da je sve gore nabrojano kulturno blago u tijesnoj vezi s armenskim prauzorima a koje su širom svijeta raznijeli njihovi „prenositelji“ – dakle, protjerani ili preseljeni armenski svećenici, koji su u novim uvjetima samo širili ono što su mogli donijeti sa sobom iz svoje postojbine u kojoj je i u ono vrijeme prije 15-ak stoljeća, baš kao i danas, svih tih materijalnih uzoraka bilo u izobilju, a mnogi od njih su očuvani do danas! Zar nam slikovni prilozi ne govore dovoljno?

Bilo bi dobro čuti od naših učenih povjesničara umjetnosti ali i drugih koji su se „okitili“ visokoškolskim diplomama i titulama zašto su stare hrvatske crkve, ornamentika, pismo (armensko pismo i hrvatska glagoljica), toponimi (Karin na izvoru Eufrata, u čistom armenskom etničkom prostoru, iako sada u Turskoj) – istovjetni! Zašto u Armeniji postoji jezero koje se zove Vana a kod nas čak na dvije lokacije pohrvaćen naziv „Vrana“ (jezero)? Zašto je na samom početku kršćanstva u Armeniji ali i na početku naše nacionalne povijesti bilo mnogo imena „Grgur“ (Grigor), te odakle čak i u današnjoj Hrvatskoj originalna armenska prezimena Jermen, Kilijan, Dijan, Ačkar i još neka koja kao da nas podsjećaju na njihov pravi izvor, Armeniju. I napokon zašto je to sve moralo nestati?! Tko je bio taj tko je najizvornije katoličanstvo (Hrvatsku katoličku crkvu) najprije do temelja razorio, a poslije na tim ruševinama gradio novo – katoličanstvo? I zašto?

Ovo su pitanja na koja će podrobni odgovori biti dani u ovoj knjizi.

  Autor;  Zdravko Vampovac

1. Stilizirani „armenski križ“ na sarkofagu

u Arheološkom muzeju u Zadru, 11. stoljeće

2. Franjevački samostan u Karinu podignut je na mjestu gdje je u ranokršćansko doba morao biti sakralni objekt u drugačijem graditeljskom stilu. Na izvoru Eufrata (danas u Turskoj – Erzurum) i danas leži gradić koji se od najranijeg postojanja zove Karin.

3. Crkva Sv. Spasa iz 9. stoljeća na izvoru Cetine tijekom povijesti dobila je i svoj „westwerk“ – zapadni dodatak. Istočni dio ove crkve vjerojatno je stariji nego što se misli.

4. Starokršćanska crkva Sv.Jurja iz 9. stoljeća na groblju u Rovanjskoj prekrasan je primjerak rotonde kakvih se može vidjeti i u Armeniji. I ona je s vremenom dobila svoj „westwerk“ s „preslicom.

5. U Gradskom muzeju Zadra na maketi grada iz 1940. godine može se vidjeti crkvica iz najranije povijesti (možda 8./9. stoljeće) koja je stradala za vrijeme bombardiranja Zadra u 2. svjetskom ratu. Ona je pak bila 100%-tna replika istovjetnih crkava iz Armenije!

6. Crkva Sv.Donata iz 9. stoljeća u Zadru najpoznatija je i najveća rotonda u Hrvatskoj s „djetelinastim“ tlocrtom, kakve susrećemo u Armeniji i starijeg su datuma od ove naše.

7. Crkva Sv.Nikole iz 12. stoljeća (službena datacija građevine) nedaleko od Nina s naknadno prepravljenom „kupolom“ (kažu – osmatračnica), premda se s lakoćom može zamisliti stožasti krov s kojim bi bila identična sa svojim armenskim prauzorima!

8. Maketa (presjek) crkve S, Križa u Ninu iz 9. stoljeća (Arheološki muzej Zadar) gdje se zorno mogu prepoznati križni tlocrt, kupola iznad kvadrata, karakteristične niše na fasadi, tj. svi elementi koji su također istovjetni sa svojim prauzorima u Armeniji.

Crkva Sv.Križa u Ninu iz 9. stoljeća. Današnje stanje. Najzorniji je primjer identičnosti stila i forme sa onima u svojoj „pradomovini“.

9. Armenski „hačkari“ (ukrašeno kamenje specifičnog oblika i raznolike namjene) također su armenski originalni „izum“ i nalazimo ih diljem armenskog etničkog prostora. Oni su izuzetno bogato ukrašeni pleternom ornamentikom koja je jednaka ovoj u Hrvatskoj i onoj u Italiji i drugdje. Na slici: Hačkari na litici u dvorištu samostana Gehard iz 12. stoljeća).

10. „Hačkar“ ispred samostana Sanahin (10. stoljeće) u gradu Alaverdi na sjeveru Armenije.

11. Primjerci pleterne ornamentike (trostruki i četverostruki pleter) iz samostana Sanahin u gradu Alaverdi, sjeverna Armenija.

12. Uzorci pleterne ornamentike na tipičnom armenskom križu s „rascvjetalim završecima“.

13. Na obali jezera Sevan u mjestašcu Noratus nalazi se oko 17.000 ukrašenih kamenja pa se zato to mjesto popularno naziva i „polje hačkara“. Samo neznatan dio ih nije ukrašen pleternom ornamentikom. Starost pojedinih primjeraka se procjenjuje od 600 do čak 1000 godina.

 

14. Kapitel stupa iz katedrale Sv. Grigora iz 7. stoljeća u mjestašcu Zvartnoc nedaleko od Erevana koju je srušio potres sredinom 10. stoljeća. Na ovome mjestu trostrukog pletera se može vidjeti u izobilju.

15. Najelitniji armenski arhitekti, građevinari i povjesničari umjetnosti u proteklih nekoliko godina pokušavaju posložiti dijelove katedrale Sv.Grigora iz 7. stoljeća od vrijednih dijelova koji su punih 13 stoljeća ležali uokolo srušenog objekta.

16. Armenski umjetnici ne samo što klešu u kamenu pleternu ornamentiku njihovi majstori to uspješno rade i u drvu. Na slici vidimo drvena vrata na crkvi Sv. Hripsime. Vrata su iz 17. stoljeća a sadašnja crkva je podignuta na mjestu stare koja je tu stajala već u 4. stoljeću.

17. Portali mnogih armenskih crkava ukrašeni su pleternom ornamentikom i „užetom“ u svim varijantama.

18. Planinski samostan Gehard i crkva iz 12. stoljeća s cilindričnom kupolom i bogato ukrašenom fasadom bio je uzor mnogim sličnim objektima širom Armenije ali i europskih prostora.

19. Nekoliko prekrasnih crkava koje svojim oblikom i stilom podsjećaju na one u hrvatskim zemljama. U tlocrtu je to uvijek križ s kupolom u centralnom dijelu poput Sv. Križa u Ninu ili ove najnovije – Crkve hrvatskih mučenika u Udbini.

20. Crkvica „Karmravor“ iz 7. stoljeća svojim dimenzijama 6 x 7,5 m u mjestašcu Aštarak nedaleko od Erevana za mene je prekrasan primjerak  armenske rane kršćanske arhitekture koja je svojim stilom mogla utjecati na hrvatsko ranokršćansko sakralno graditeljstvo u svojim začecima.

21. Samostan Surb Virab (sadašnji izgled iz 17. stoljeća) s armenskom najsvetijom planinom Velikim i Malim Araratom u pozadini, tradicionalan je motiv armenskih umjetnika čime trajno hrane nacionalnu svijest svojih sunarodnjaka.

22. Manastirska crkva Sv. Bogorodice iz 9. stoljeća na Sevanskom poluotoku (nekada otoku) na jezeru Sevan je sjajan primjer za usporedbu s našim najstarijim crkvama.

Crkva hrvatskih mučenika na Udbini sagrađena 2010 godine sjajan je primjer hrvatsko-armenskih arhitektonskih povijesnih veza. U izgledu ove crkve sadržani su svi najbitniji elementi armenske sakralne umjetnosti: U tlocrtu križ s cilindričnom kupolom u sredini, pleterna ornamentika, prozori u obliku izduženih niša, niše na zapadnoj fasadi.