Lastavičje gnijezdo

 

Lastavica brižna,

cijelo je proljeće

gradila gnijezdo

ispod krova kuće,

za svoj podmladak.

 

Marljivo je lijepila

svaku slamku,

donosila blato i slamu,

pripremala se za

povećanje obitelji.

 

I lastavičin dragi

puno je pripomogao.

Kao pravi član obitelji

marljivo je grančice donosio,

lijepio, tapkao kljunom

sve dok nisu izgradili

topli i sigurni dom.

 

Samo su ptičje glavice

iz gnijezda virile,

promatrajući svijet

iz ptičje perspektive,

dok su čuvali jaja,

iz kojih su se trebali izleći

mladi  lastavići.

 

I eto ih….

Ubrzano su,

u toplini lastavičjeg gnijezda

mali ptići napredovali,

jaja  su još mekanim

kljunom prokljuvali

i izašli na svijet.

 

O’ kako je tek sada

vrijedna bila

majka lastavica.

I tata joj je pomagao,

svakodnevno je,

zajedno s njihovom majkom,

malene ptiće hranio.

 

Odrasli su lastavići,

ojačala im krila,

ljeto je došlo svojem kraju,

sve bliža i bliža je zima.

 

Noć je tamna

prekrila grad i more,

tek mjesec  pomalo svjetluca.

Lastavići mali

već su slijedeće zore

spremni napustiti

roditeljsko gnijezdo.

 

Izletješe do prvog šumarka,

kljunom trgajuć’ grančice

zajedno sa lastavićima

iz susjednog gnijezda,

kako bi  negdje,

na nekom drugom mjestu

zajedno dom savili,

i novu lastavičju obitelj stvorili.