Marica je bila tiha, nježna, sramežljiva, crnokosa djevojčica. Osnovnoškolka. Oduševljavala ju je radio-muzika koju je uz knjigu slušala po cijeli dan. Nikad je nisu previše zanimali dečki i niti jedan od njezinih vršnjaka nije mogao promijeniti njezin stav da se u društvu ne ističe previše i da vječito šuti. Protekla je tako cijela školska godina u kojoj je Marica uspješno završila sedmi razred. Toga ljeta otac ju je nagradio putom u Bosnu gdje je sa obitelji provela prekrasnih tjedan dana.

Kao i obično, ništa ju nije naročito impresioniralo, međutim na njezinom uvijek ozbiljnom licu iznenada se počeo pojavljivati skriveni osmijeh, a u očima počele svjetlucati čudesne iskrice. Na svako postavljeno pitanje zbunjeno bi podigla glavu, pa brzo spustila pogled, dok bi joj lice prekrilo crvenilo. Svi smo se pitali što se s njom događa.

Ubrzo smo upoznali simpatičnog smeđokosog dječaka, tek malo starijeg od nje, koji se znao vrlo brzo uklopiti u razgovor i koji je osvojio njezino djevojačko srce. Dane su provodili u razgovoru, zajedno slušajući njezinu omiljenu muziku, a najčešće su dugo šetali kroz  prirodu, simpatično se držeći za ruke.

U trenucima kada su boravili u kući, samo su se bez prestanka gledali i pogledima izmjenjivali sve one riječi koje vjerovatno odrasli i zaljubljeni parovi glasno izgovaraju u najstrasnijim trenucima,  a koje nitko od nas nije mogao naslutiti u tom trenutku.

Praznici su prošli u trenu i svatko od nas je pošao na svoju stranu. Nitko u trenutku rastanka nije  primijetio dva biserna zrna u kutku  Maričinih očiju, niti stisnute šake malog dječačića u trenutku kada su se pozdravljali. Život se nastavljao.

Nekoliko godina poslije dogodio se čudesan trenutak. Vraćajući se iz srednje škole, putem prema kući, već izdaleka je primijetila poznati korak, prepoznala siluetu i osmijeh dječarca kojeg je upoznala i zavoljela prije nekoliko godina. Samo su se pogledali, i sve je bilo jasno. Trnci su joj prostrujili tijelom, od vrata pa naniže osjetila je plamen koji se spuštao niz leđa, obavio joj struk i nastavio plaziti niz obadva stopala.

Bez riječi je stala, pružila mu ruku, i njih dvoje produžili su ulicom a da nisu ni primijetili ostatak svijeta. Ništa nije trebalo reći. Osjećaji su govorili umjesto njih, a njihove ruke bile su provodnici njihovih osjećaja.

Od tog dana njih dvoje postalo je nerazdvojno. Božo joj je objasnio da su ga roditelji poslali na školovanje u Zagreb, a ona je njemu objasnila da je upisala srednju školu, i da marljivo uči kako bi se ubrzo zaposlila i osigurala primanja jer potiče iz siromašne obitelji i mora se što prije početi brinuti za sebe.

Godine su prolazile, njih dvoje su svakodnevno zajedno učili i slušali muziku na Radio Velikoj Gorici.  Svi susjedi su već znali koja je  «njihova ulica» kojom su svakodnevno šetali vraćajući se iz škole, njih dvoje skupa, držeći se za ruke, i satima stojeći na kraju ulice nježno se gledali. Nikada im nije trebalo puno riječi! I nikada među njima nije bilo suza, prepirke, glasnih razgovora. Samo nježnost, toplina – čista, iskrena i nesebična ljubav.

Prava ljubav, to nam je svima bilo jasno. Svi smo bili raznježeni tako jednom osjećajnom scenom, gledajući njih dvoje kako se nježno maze, poput dvije ptičice.

Svi smo s oduševljenjem dočekali vijest da će uskoro vjenčanje i s još većom radošću prihvatili poziv na svadbenu svečanost. Kakva je to radost bila na njihovim licima. U svakom trenutku moglo se primijetiti da usprkos godinama koje su bile ize njih i mnogobrojnim trenucima u kojima su njih dvoje davali jedno drugom bezgraničnu potporu da bi što prije završili školu, njihova ljubav je bila još jača i još toplija.

Isti takav pogled pun nježnosti i ljubavi mogao se vidjeti kada je na svijet došlo njihovo prvo dijete, djevojčica. Tamna, nježna, i osjećajna kao i njezina majka. Tek se u pogledu punom topline mogla naslutiti sličnost sa ocem. Njihova ljubav sada je bila još jača, još vatrenija  i nitko ju nije mogao ugasiti. Razgovor između njih dvoje tekao je kao pjev između dviju grlica: Božo ljubavi, gdje si? …ženice moja, trebaš li što?

Idila nije prestala niti u trenucima kada bi Božo zaglavio u društvu i odao se napasti alkohola. Samo je pozvao svoju dragu i ona je u trenu bila kraj njega i odvezla ga kući.

Čak su i tada izostale grube riječi. Popila bi s njim čašicu soka u kafiću, dovezla ga kući i uz poljubac ga smjestila u krevet. Sutra je novi dan, a svakim danom i njihova ljubav je bila sve jača, a nakon rođenja njihovog sinčića činilo se da će im srca puknuti od siline osjećaja koja je njima zavladala. Imali su sve!

Polako su stvarali budućnost, gradili kuću i planirali brižljivo svaku sitnicu koju su u nju unosili. Bližio se dan kada će se preseliti i okrunjeni svojom dječicom, prebogati ljubavlju koja vlada među njima u svojoj novoj kući započeti novi život.

Kad joj je liječnik nakon rutinskog pregleda rekao da su pred njom izuzetno teški trenuci jer boluje od teške i neizlječive bolesti njih dvoje su bili sigurni da uz svoju obitelj i ljubav koja je među njima nema tako neizlječive bolesti da ju ne bi mogli zajedno pobijediti.  Zajednički su prebrodili teške trenutke nakon operacije kojom prilikom joj je odstranjena maternica i dio crijeva. Držeći se za ruke, sa suzama u očima, slušali su liječnika koji ih je izvijestio o citološkom nalazu.

Zločudni tumor!

Nakon prve i druge  kemoterapije snaga je lagano istjecala iz njezinog tijela. Više nije imala snage stati na  noge i sama se kretati. Ležala bi u mraku, razmišljajući o zelenim livadama, malim brežuljcima po kojima su njih dvoje hodali sretni, nasmijani. Ležeći tako gotovo je osjećala miris trave i borova koji su rasli uz potočić. Na ništa se nije obazirala.

Uzalud su je kod kuće  posjećivali prijatelji, rodbina. Ni na čiji glas nije reagirala, samo je čekala vrijeme kada njezina ljubav dolazi s posla. Ušao bi na vrata, tiho, da ju ne probudi ako spava, i lagano usnama dotaknuo njezino čelo. A ona bi u trenu otvorila oči i prvi puta toga dana podigla ruku, primila njegovu, uz osmijeh. Sada je sve bilo dobro!

Kad je ponovno išla u bolnicu, nakon treće kemoterapije, i kad joj je već sasvim jasno bilo da je sve zdravo i snažno iscurilo iz njezinog tijela, držala je svoju ljubav za ruku i nije ni progovorila. Snaga je polako prelazila iz njegovog tijela u njezino, krala je njegovu hrabrost za novu borbu sa teškom bolešću. Danima je ležala u nesvijesti, bez snage, i čekala da samo čuje njegov glas. Satima smo gledali u nju kako nepomično leži i ne otvara oči, dok ne osjeti njegov korak po hodniku.

On tiho ulazi na vrata, a ona otvara oči «Božo, ljubavi!». On je primi za ruku i ona počne lakše disati, osmijeh ne silazi s njezinog lica. On je ljubi po čelu, po obrazima, masira joj zapešća na kojima se naziru kosti s kojih je pobjeglo meso, masira joj gležnjeve, a ona samo šapuće …Božo moj, tu si, ljubavi moja!

U dugim noćima, donijeli su liječnici krevet pokraj njezinog, legao je do nje i držao je za ruku. Nije se budila, niti je jaukala,  samo bi na sekundu otvorila oči …Božo, ljubavi, tu si! …i nastavila spavati dubokim snom.

Jedne nedjelje, nakon četiri beskrajno teška mjeseca, i cjelonoćnog bdjenja uz nju, vidjelo se da je kraj. Nije zajaukala. Svi oko nje smo plakali, skrivajući jecaje duboko u sebi kako ona ne bi znala da smo svi svjesni da je gubimo, samo njih dvoje i dalje su se držali za ruke, nježno izmjenjujući svoje osjećajne dodire. U jednom trenutku je nakon desetak sati duboke nesvjestice otvorila oči i tiho prošaptala  …Božo ljubavi! …i otišla!

On je, slomljen od bola i tuge  klekao pokraj nje, ljubeći joj beživotno tijelo i šapćuči riječi koje su tolike godine izmjenjivali uz tople i nježne poglede prepune najljepšeg osjećaja na svijetu. Iskrene ljubavi, koja u njihovoj kući i danas još lebdi u zraku.

Toplina se  može osjetiti i danas  kada se prođe njihovom ulicom jer je njihova ljubavna veza toliko jaka da ju obična smrt ne može raskinuti. A njemu se često čini da u noći čuje glas najdivnije žene na svijetu, za njega jedine …Božo, ljubavi moja.

I sve je nakon toga lakše, pa čak i trpjeti toliku silnu bol. Jer doživio je nešto što mnogi ljudi nikad ne spoznaju. Bezgraničnu, požrtvovnu, nesebičnu i besmrtnu ljubav!

Autor; V.V.

objavljeno na hrvatskiglas-berlin.com