Isus je znao kakva mu je sudbina određena. Znao je da će ga izdati osoba koju je ljubio poput brata, prijatelja.  Svoje učenike upitao je; „Možete li piti čašu koju ću ja piti? Ili primiti krštenje koje ću ja primiti? (MK 10,38).  Krštenje koje je Isus  primio na Jordanu predstavlja predanu službu sve do smrti.

Isusa su često upozoravali da ga žele pogubiti. Jednom prilikom su mu prenijeli Herodove namjere a Isus je odgovorio; „Idite i recite toj lisici; Evo izgonim zle duhove i ozdravljam danas i sutra; treći dan bit će završeno. Ali danas, sutra, i prekosutra moram proslijediti svoj put, jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema“ (Lk 13, 32-33). 

Isus je pao od ljudske ruke.

Od ruke onih koji ne trpe dobro niti opću dobrobit. Isusova smrt predstavlja i sve kasnije borbe Zla protiv Dobra i pobjede Dobra nad Zlim.  Od samog iskona, Zlo ili Sotona ne trpi ništa što je dobro i korisno za čovječanstvo.  Sotona mrzi ljubav, dobrodušnost, radost, prijateljstvo, bliskost. Sotona potiče mržnju, neprijateljstvo, razdor, ubojstva, ratove, klevete, podmetanja, uništenja ljudskih života i psihe brojnim nedoličnim i nepriličnim napadima. Sotona vodi vječni rat protiv Dobra i protiv ljubavi.  Isus je ljubav, s Njim u srcu,  s Njim u vjeri  – Zlo ne može nadvladati niti pobijediti Dobro.  

Zli ljudi onog vremena Isusa su predstavljali kao osobu koja uzrokuje propast, nije se sviđao mnogima.  Mnoge skupine držale su se daleko od Isusa.  Bila je tu i moćna politička stranka Herodova; farizeji sa svojom strogom odanošću zakonu; slobodoumna kasta saduceja; svećenici koji su u svojim rukama držali svu upravu, zatim pučka aristokracija poznata pod imenom „starješine i glavari naroda.“  Svi oni zatvorili su srce nedostnižnoj izvornosti Isusova nauka i Isusovoj ljubavi koju je imao za sve ljude.  „Oni su sagriješili protiv Božjeg svetog Duha (Mk 3,28-30), tj. oni su omeli u samima sebi mogućnost unutarnjeg obraćenja. Za njima je pošlo i mnoštvo običnog svijeta u Jeruzalemu. Kao i danas,  Zlo zna za sobom povesti  mnoštvo.

„Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao što kvočka skuplja piliće pod krila…..ali vi ne htjedoste!“ (Lk 13,34).

Bitka koju je Isus tako dugo vodio oružjem propovijedanja, liječenja, istjerivanjem zlih duhova, u Jeruzalemu prerasta u dvoboj na život na smrt. Nije Isus umro zato što Ga je Otac napustio. Isus je umro zato da bi pokazao snagu i veličinu svojeg Oca i niskost i zlo običnog zaslijepljenog puka.  Svu bijedu, jal i zlobu ljudi kojima je ponudio ljubav.  Podsjeća li vas to na zlobu svakodnevnog današnjeg življenja?   Ništa mi ljudi, očigledno,  kroz svu kršćansku povijest nismo naučili, pa izgleda kao da je Isusova smrt, a nakon toga i Uskrnuće bilo uzaludno???

Isus je usprkos svim napadima, muci, patnji, trpljenju, boli odlučno odgovorio pozivu svojeg Oca, Njegovoj volji, uzvratio Mu je posluhom i ljubavlju. Isus zna da Njegov Otac može učiniti da iz njegova poniženog tijela procvate Božje kraljevstvo, kao što  i klas izrasta iz zrna koje padne na zemlju i umre! (Iv 12,24).

Svi koji ljubimo Isusa i slijedimo Njegov put trpljenja, suosjećajući u Njegovoj muci, često se pitamo; što bi bilo da ljudi nisu odbacili Isusa i da ga nisu pogubili?  Možda bi u tom slučaju kraljevstvo u Jeruzalemu bilo posve drugačije. Ali ljudi bez vjere ne mogu biti drugačiji u svojoj zloći. Labilni i  povodljivi kakvi jesu, često klonu pred zlim,  i dopuste mu da ih svlada.

„Za naše grijehe probodoše Njega….

Poput ovaca svi smo lutali,

i svaki svojim putem je hodio.

A Jahve je svalio na Nj

bezakonje nas sviju.

Zlostavljahu Ga, a On puštaše,

i nije otvorio usta svojih.

Ko jagnje na klanje, odvedoše ga;

ko ovca, nijema pred onima

što je strigu,

nije otvorio usta svojih.“

Isus se svojom smrću posvema približio nama ljudima. On je na se uzeo naš grijehom opterećeni život, naš „život koji srlja u smrt“ i dijelio ga je s nama sve do kraja.  Nije to Njemu bilo lako. Osjećao se on kao netko prije teške operacije, premda očekuje neobično sjajan oporavak; „Moram primiti krštenje. Kako sam tjeskoban dok se to ne izvrši!“ (Lk 12,50).

Isus je znao da Otac Njegov neće napustiti i da je sve što se događa volja Njegova Oca.  Svejedno je trpio tešku muku i bol radi toga da se ispuni Očeva Riječ i volja!

Isus se dao poniziti pred izdajnicima i krvnicima, poštujući  volju Oca svojega, da bi bila ispunjena Njegova riječ kojom je uzvisio Svojeg Sina  iznad sviju. Iznad svih onih licemjera,  izdajnika, probisvjeta, zlobnika, krvnika i nevjernika.

Juda, čovjek i ime koje je obilježilo povijest izdajom „onog koji te ljubi“, izdajom prijateljstva i prijatelja, brata,  dogovorio se s Isusovim neprijateljima.

Izdao Ga je za samo 30 škuda. Zašto? Korijeni zla uvijek su nejasni.  Poveznica zla uvijek je povezana sa lakomošću izdajice.   Od  prijatelja, zahvaljujući lakomosti, želji za materijalizmom, osobnim probitkom, ili nekim drugim osobnim interesom, od prijatelja i bliske osobe – postaje Juda! Nikad ne bi mogao netko drugi osim onog koga ljubi, izdati Isusa, jer nitko ne bi mogao doći toliko blizu da Ga poljupcem obilježi.  Što nam je poruka iz tog događaja? Da nas izdaju oni koje ljubimo,  oni kojima smo pružili ruku, povjerenje, obraz? Ta tko bi nas drugi mogao i imao priliku izdati osim onog kome smo vjerovali?

Takvi su i svi Jude današnjice, osobe koje nam uđu u životu, kojima damo povjerenje,  koji saznanju u povjerenju naše tajne, a onda nas prodaju za Judine škude! Nekad i za manje od 30 škuda, i za sam vlastiti probitak, a nekad niti za toliko. Ponekad je izdaja tek načinjena samo zbog čiste osvete i zloće. Jer zlo nikad ne miruje i uvijek  će, dok je svijeta, pokušati nadvladati Dobro.

Psalmi iz Biblije o tome najčešće govore! O okrutnom razočaranju što ga čovjek često doživljava iz ruku svojih prijatelja. To je bol koju je Isus imao trpjeti zajedno s drugim ljudima. Juda odlazi, spreman na izdaju! 

A što čini Isus?

Slijedi volju Oca svojega! Dopušta Judi da Mu priđe, da Ga izda, dopusti da Ga obilježi pred neprijateljem svojim izdajničkim poljupcem. Ali ne stoga što se Isus predao i izgubio vjeru, već stoga što je upravo imao vjeru u Oca svojeg. Isus je dopustio neprijatelju da Ga izda, progoni i razapne,  zato da bi  Juda svojim postupkom, svojom izdajom  ponizio sebe, ne Isusa.

Isus je smrću i Uskrsnućem uskrsnuo nad Zlim. Juda se  opterećen vlastitom grižnjom savješću – objesio!  Dobro i Ljubav uvijek pobjeđuju!  Zlo strada, ne od ruke  onog nad kojim je zlo počinjeno „već tko se mača laća, od mača i pogiba!“

Tako je uvijek bilo, od pradavne povijesti i kršćanstva, tako će biti i nadalje!

hazud.hr