Tatjana Kren uglednija hrvatska povjesničarica književnosti znanstvenica s kompeticijom održala je dojmljivo predavanje o pjesniku Ivanu Mažuraniću i njegovu grandioznom djelu, epu Smrt Smail-age Čengića koje je vrhunsko književno djelo ali uz to i djelo proročanskoga nadahnuća do danas nedovoljno shvaćeno, a koje svojim porukama na neki način je i programatski ep Mažuranićeva političkog djelovanja. Predavanje Tatjane Kren održano je 15. siječnja 2015. u prostorijama Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima u Zagrebu pred članovima književnicima i suradnicima društava.

U prošloj 2014. godini u Hrvatskoj poprilično je skromno obilježena 200. godišnjica rođenja velikog hrvatskog bana i pjesnika Ivana Mažuranića, rođenog 11. kolovoza 1814., u Hrvatskom Primorju, u Novom Vinodolskom. Uzdigao se do hrvatskoga pjesničkog velikana i to na štokavskom jezičnom standardu iako izvorno čakavac, a potom se u političkom djelovanju uzdigao do hrvatskoga bana koji je u onodobnici stvorio modernu hrvatsku državu u okrilju Austro-ugarske monarhije.

Kao i svaka velika književnost njegov ep nadrasta primarni sloj u kojem su glavni suprotstavljeni protagonisti muslimani (Turci i poturice) i kršćani (katolici) i (pravoslavci). Ta je borba samo podloga za očitavanje vrlo kompliciranih političkih odnosa s narodima pod turskom vlašću na širerm području istočno od hrvatskih granica tzv. „Balkana“ i na otetim i okupiranim hrvatskim povijesnim tad pograničnim i prjekograničnim područjima iz Mažuranićeva doba onodobne Hrvatske, a u širem smislu i cijelog globusa, u pogledu vjere, nacije, prevlasti, nasilništva, dobra i zla i slično, a koji do danas, 170 godina nakon nastanka epa, nisu riješeni ni na tomu širem području a, niti u drugim dijelovima svijeta. Mažuranićev Smail-aga nadrasta stvarni lik muslimana, poturice Ismail-age Čengića i predstavlja Vrhovno zlo koje i danas napada na ovim, ali i drugim svjetskim prostorima preko različitih Smail-aginih vidova iz redova svih
pojedinaca i grupa ljudi koji nisu Božje nego Sotonine sluge.

Inspiracija Mažuraniću za pisanje junačkog spjeva ukazala je nazočnima Tatjana Kren bio je zbiljski događaj od 12. listopada 1840., kad je hercegovački paša Ismail-aga Čengić ubijen u osvetničkom pohodu Crnogoraca s Cetinja. U 19. St. Crna Gora je Hrvatima bila simbol borbe za slobodu. Jednako tako razvidno je da je za sliku okrutnih Turaka i poturica u Bosni i Hercegovini, kolijevki hrvatskoga naroda, podloga bila putopis njegova brata Matije Mažuranića ”Pogled u Bosnu ili kratak put u onu krajinu učinjen 1839-40. po jednom domorodcu”. Sve ostalo je Mažuranićeva nadogradnja, kojom je stvorio hrvatsku teodramu, a koja je na određen način utkana u njegovo kasnije političko djelovanje za stvaranje moderne hrvatske države unutar Podunavske monarhije i bolji život hrvatskog naroda, a šire i tzv. ilirske ili tzv. „južnoslavenske braće“ koju će Hrvatska, u ulozi Pijemonta, povesti u zapadnoeuropsku civilizaciju. Premda puna mana, ta je civilizacija za Mažuranića ne usporedivno bolja od islamske turske. Kritiku mlakih europskih država koje uljuljkane u svojoj sigurnosti ne mare za stradanja naroda pod Turcima jasno kazuju stihovi u epu: Ah, da vide svijeta puci ostali / Iz nizina, otkud vida neima, / Krst ov slavni, ne pobijeđen igđa, / Vrh Lovćena što se k nebu diže: / Pak da znadu kako neman turska, / Grdnijem ždrijelom progutat ga radeć, / O te krši zub svoj zaman krši; / Ne bi trome prekrstili ruke, / Dok vi za krst podnosite muke, Nit bi zato barbarim ve zvali, što vi mroste dok su oni spali!”. Ovi stihovi lako bi se mogli ugraditi i u stihove o Domovinskom ratu, jedino neman koja je napadala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu više nije bila turska.

Mažuranić je u doba nastanka epa bio 30-godišnji pravnik, odvjetnik u Karlovcu, erudit sa znanjem deset jezika (hrvatski, latinski, talijanski, mađarski, njemački, engleski, francuski, ruski, češki i poljski), hrvatske povijesti, narodnog književnog stvaralaštva, klasične literature, Biblije, mitologije, astronomije, matematike i fizike, preporodnog stvaralaštva, političke situacije u Hrvatskoj i Europi i drugo. Iza njega je već bila i izvrstna nadopuna XIV. i XV. pjevanja Gundulićeva ”Osmana”, objavljena 1844., koja mu je donijela još snažniju pjesničku reputaciju, i uvela ga u problematiku teških borbi s ondašnjim neprijateljima Turcima, različite vjere i svjetonazora. Sve ovo je potrebno navesti da bi skrivena simbolika u Mažuranićevu epu postala jasna kao u potpunosti dio njegova razmišljanja. Pjesnik je asimilirao sve elemente, nastale iz čitanja stranih i domaćih djela i davao im vlastito obilježje te ih koristio u
njihovoj višeslojnosti i značenjskom bogatstvu. Mnogi koji nisu imali njegovu širinu znanja i izobrazbe i zato nisu mogli s lakoćom prepoznati Mažuranićeve putokaze u epu koje je ep izazivao i do danas izaziva brojne dvojbe. Pokazano ne razumijevanje i ružni napadi, u kojima ga se čak optuživalo da nije autor epa, po svoj prilici su naveli Mažuranića da kao pjesnik zašuti i probudi u sebi vrhunskog pravnika i političara, moguće je stoga u daljnjem tijeku života postao izvrstan zakonodavac, političar i državnik.

Godine 1990., u povodu 100. godišnjice Mažuranićeve smrti postavljena je u Zagrebu izložba ”Ivan Mažuranić – ban pučanin” na kojoj su izloženi brojni izlošci. Na izložbi su prikazane i Mažuranićeve vrteće karte zvjezdanog neba, njegov sunčani sat, putni dalekozor i teleskop-refraktor, promjera objektiva 6 cm, kao i astronomska sprava telurion, izrađena od drva i mjedi, a također i astronomska knjiga koju je napisao čuveni francuski astronom i popularizator astronomije Camille Flammarion, a koju je Mažuranić držao u rukama i u posljednjim trenucima života. Po prvi put Tatjana se Kren tad konkretno susrela s ”dokaznim materijalom” koliko je ozbiljeno bilo Mažuranićevo zanimanje za astronomiju. Iako je iz Mažuranićeva životopisa doznala da se, kako i danas navode brojni autori, pod kraj života posvetio astronomiji i matematici, sve viđeno ju je uvjerilo, kao i tekst njegove unuke Ivane na spomenutoj astronomskoj knjizi, da se Mažuranić tijekom cijeloga života zanimao astronomijom, što znači i u razdoblju pisanja epa.

Još u gimnazijskim danima zapazila je Tatjana Kren u epu spominjanje zviježđa Blizanaca i otvorenog zvjezdanog skupa Vlašići, ali je bila uvjerena da je o tomu već sve istraženo. Tek su joj razgovori s Tvrtkom Čubelićem, profesorom usmene književnosti na Filozofskom fakultetu i dobrim poznavateljem Mažuranićeva epa, i svega što je o njemu pisano, otkrili da o Blizancima i Vlašićima u epu nije uopće pisano. Tad je Tatjana Kren počela ozbiljno istraživati ep u potrazi za astronomskim odrednicama i prije dva desetljeća, 1994. godine je u časopisu ”Marulić” objavila prvi rad o toj temi: Astronomijsko određenje Mažuranićeva epa: Značenje “Blizanaca i “Vlašića” u epu Smrt Smail-age Čengića. Potom su na red došli Sunce, Mjesec i zvijezde, značenje neba i, izgled neba u epu. I sama je bila iznenađena skrivenom simbolikom koja joj se otkrivala i u sve većoj mjeri naprosto nudila u epu. Dok potraga ni sad, nakon dva
desetljeća, nije dovršena. Sve što je istražila i otkrila sabrala je u svojoj knjizi ”Nebesa se osuše zvijezdam. Hrvatska književnost i astronomija”, objavljenoj u nakladništvu HKD Sv. Jeronima, 2004. godine. Istraživanja je nastavila i dalje a, štogod je od toga već objavljeno, a štogod je u pripremi.

Prije nego li je Tatjana Kren započela detaljniju analizu stihova epa U POTRAZI ZA SKRIVENOM SIMBOLIKOM iznašla je potrebnim podsjetiti nazočne da se ep sastoji od pet pjevanja: Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob. U Agovanju, zapravo Smail-aginu bogovanju na zemlji, pratimo Smail-agu kako uz pomoć svojih slugu muči zarobljene kršćane, a vrhunac je vješanje muslimana iz svojih redova, starca Duraka koji ga je upozoravao da se Turcima može osvetiti takvo djelovanje. U drugom pjevanju, Noćniku, pratimo Novicu, sina starca Duraka koji vođen željom za osvetom ubijenog oca, kreće prema Cetinju da bi se pridružio Crnogorcima i doveo ih do Smail-age. U pjevanju Četa, u istoj noći sa Cetinja kreće četa od stotinu junaka, vođena Mirkom, da bi pobijedila Smail-agu i oslobodila zatočenu kršćansku raju. Novica u Cetinju saznaje za odlazak čete i kreće njenim tragom da im se pridruži. Četa se odmara uz rijeku Moraču da bi noću krenula dalje, a pred smiraj dana dolazi im svećenik, a potom Novica koji želi i vjerom postati dio čete te moli svećenika da ga krsti. Slijedi misa pored Morače, u kojoj svećenik krsti Novicu te svi zajedno primaju oprost grijeha i pričest. U Haraču pratimo događaje u Gacka polju i iživiljavanje Smail-age i njegovih slugu nad zarobljenicima, a početkom olujne noći četa stiže do Turaka i počinje bitka u kojoj uz turske i kršćanske ratnike pogibaju i Smail-aga i Novica. Mirko i četa su pobijedili i oslobodili zarobljeni kršćanski živalj. U Kobi je prikazan mrtvi Smail-aga u svom zlatnom odijelu, zarobljen u vječnoj tami, koji se kao groteskna lutka klanja križu protiv kojeg se borio.

Nakon uvoda Tatjana je Kren zakoračila u tkivo epa i ono što je u njemu skriveno u obliku astronomskih motiva, mitoloških poveznica i biblijskih refleksija. Sobzirom da je dobnikom bilo ograničeno predavanje, predstavila je jedan dio spoznajom otkrivenoga (bitišta), koji je nazočnim posjetiteljima bio više nego zanimljiv a mogće i pravo iznenađenje. Ujedno je pojasnila da svaki pjesnik kojemu astronomske pojave ne znače nešto iznimno bitno ipak može iskoristiti na trivijalni način Sunce, Mjesec i zvijezde kao lijepe, sjajne, žarke i slično, kao što je to najčešće slučaj u narodnim pjesmama, dok se autor epa itekako (sveprimjetno) oslanjao i na narodno pjesništvo. Ali, Mažuranić, poznavatelj i ljubitelj astronomije, kreće drugačije, onako kako je odgovaralo njegovim zamislima i pjesničkoj inspiraciji. On u “Agovanju” koristi samo Sunce i nebo, u “Noćniku” dodaje Mjesec i zvijezdu i to Smail-aginu koja blijedi pred dolaskom zore, u “Četi” izdvaja zviježđe Blizanaca, u “Haraču” izdvaja zvjezdani skup Vlašići, a u “Kobi” ponovno završava samo nebom i Suncem, u inverznom poretku. Svaki od ovih astronomskih motiva daje dodatnu dimenziju zbivanjima u epu, tako i zviježđe Blizanaca i otvoreni zvjezdani skup Vlašići. Njihovim namjernim odabirom Mažuranić nas uvodi u skrivenu simboliku u epu, jer su oni ključ za njeno otkrivanje, što je u svezi istakla je Tatjana Kren o zvijezdama i zviježđima da bi slika bila jasnija. Pojedine zvijezde u zbilji se nalaze na različitim udaljenostima u svemirskom prostoru, ali se zbog njihove velike udaljenosti od Sunca odnosno Zemlje, prividno na nebu ne pomiču u dužim razdobljima pa su nazvane zvijezdama stajačicama. Zbog toga su ljudi u prividnim stalnim međuodnosima zvijezda vidjeli likove junaka, životinja i stvari pa ih tako imenovali i pamtili. Nebeski zvjezdani svod je u ljudskom poimanju podijeljen na prepoznatljiva zviježđa, stoga se mnoštvo imena zadržalo do naših dana u njihovom starogrčkom i latinskom imenovanju. Uz većinu zviježđa vezane su i pripadajuće zanimljive mitološke priče. Do nas su najčešće stigle priče iz klasične starine odnosno starogrčke ili rimske mitološke priče i izvršile velik utjecaj na sve oblike umjetničkog izražavanja. Potrebno je naglasiti da se mnogi autori slažu da u Mažuranićevu epu ništa nije slučajno. Stoga jer smatraju da je Mažuranićev ep čudesan organizam u kojemu svaki dio potpuno vrši svoj zadatak. O epu je napisan pozamašan broj radova, u kojima je ep analiziran i istraživan s različitih razina i aspekata. Pripomenula je zanimlivim da su svi ti brojni autori ipak previdjeli Blizance i Vlašiće i to najvjerojatnije zbog ne poznavanja astrognozije i pripadne mitologije i, da zbog tog nisu otkrili bogatu ugrađenu mitološku simboliku epa.

Naime, noć je oblačna, Blizanci se ne vide, a pjesnik našu pozornost ipak usmjerava na to zviježđe: Doba je gluho tamne noći / Oblak krije zvijezde jasne./ Vjerno uz druga drug koraca / Nerazlučno, vjerno i tvrdo, / Ko Blizanci zvijezde jasne, / Kad sunčani zrak ugasne. Potrebno je objasniti i zbog čega su Blizanci toliko bitni. Blizanci, grčki Dioskuri odnosno latinski Gemini je zviježđe, u kojem glavne zvijezde, alfa i beta, predstavljaju braću Kastora i Polideuka (lat. Castor i Pollux). Majka im je bila Leda, ali su im očevi bili različiti. Kastorov je otac bio kralj Tindarej, a Polideukov, vrhovni bog Zeus. Kastor je bio krotitelj konja i vozač bojnih kola, ali smrtnik, a Polideuk je imao divovsku snagu i bio besmrtan. Uvijek su bili zajedno u junačkim pothvatima. Na svojim konjima, brzima poput vjetra, oslobodili su sestru, lijepu Helenu, kada ju je oteo Tezej, sudjelovali su u brojnim zgodama iz priča klasične starine. U sukobu s najbližim rođacima (bratićima) Idom i Linkejem, Kastor je smrtno stradao, Polideuk je ubio Linkeja, a vrhovni bog Zeus munjom je spalio Idu. U bolu za bratom Polideuk je prokleo svoju besmrtnost koja ga rastavlja od mrtvoga Kastora. Vidjevši njegovu bol Zeus mu je dao mogućnost da svoju besmrtnost podijeli s bratom i to tako da jedan dan borave u Hadovu carstvu, a jedan dan na Olimpu. Bogovi su nerazdvojnu braću smjestili na nebo u zviježđe Blizanaca. Možemo se upitati zbog kojega od brojnih elemenata koji čine ovu mitološku priču je pjesnik izabrao Blizance. Je li najbitnija besmrtnost koju dijele smrtnik i besmrtnik i njihova nerazdvojnost i vjernost, njihovo čvrsto pobratimstvo u svjetlu ilirizma, što se može isčitati u stihovima: Vjerno uz druga drug koraca / Nerazlučno, vjerno i tvrdo ? Ili je Mažuranić, misleći na Blizance, mislio na njihovu borbu s bratićima Idom i Linkejem, razmišljajući pritom o borbi čete s braćom različite vjere?

Bratići su u početku bili prijatelji i zajedno sudjelovali u različitim pustolovinama. Nakon razdora, u konačnom smrtonosnom obračunu, Polideuk je ubio Linkeja, a Ida Kastora. Između Polideuka i Ide razvila se potom strašna borba jer je svaki gorio od želje osvetiti mrtvoga brata. Strašna borba na život i smrt razvit će se i pred kraj pjevanja “Harač” i kao što je Zeus munjom spalio Idu, tako će munja kresnuti i u trenutku Smail-agine pogibije, što jasno odražava Božju nazočnost. U borbi s bratićima Dioskuri su bili spremni žrtvovati život i doživjeli su besmrtnost. U borbi čete s braćom različite vjere, junaci iz čete (ali i porobljena raja), odlaze u smrt u vjeri uskrsnuća u Isusu Kristu, dok je Smail-aga predstavnik zle sile, antikrist, koji se izruguje uskrsnuću, o čemu svjedoče stihovi: Crče raja, crče harač, sluge; / Već vi hajte uskrisite raju, / Ne bi li mi izbavili harač. Pokazuje se iako je sve navedeno vrlo bitno ipak je glavni motiv, koji će se kasnije ponoviti u Vlašićima, oslobađanje sestre, posestrime, lijepe Helene koju je oteo Tezej, a kasnije Paris zbog čega je došlo do trojanskoga rata, a zapravo zore. U prvom sloju epa imamo pravu zbiljsku četu uspoređenu s Blizancima, čime je otvoren drugi, skriveni, mitološki sloj epa, četa koju predvode Blizanci i svi besmrtni junaci koje oni povezuju. Iznad njih, na najvišoj stubi je Bog koji sve vidi i svime upravlja. Blizancima se Mažuranić indirektno približio Troji. Braća su spasila sestru kad ju je ugrabio Tezej i zatočio je u gradu Afidnu u atičkom kraju. Dok je on bio zarobljen u Hadu, Kastor i Polideuk su osvojili grad Afidnu i oslobodili sestru. U slučaju Troje, kad je lijepu Helenu oteo trojanski kraljević Paris, braća nisu mogla pomoći, jer su, već dijelila svoju besmrtnost. Zbog toga je u središtu epa, “Haraču”, Mažuranić u ep direktno uveo Homerovu  “Ilijadu”, likom tragičnog junaka Hektora, koji mu je bio potreban radi usporedbe njegove zle sudbine sa sudbinom raje, a koji nije direktno povezan s Blizancima koji nisu sudjelovali u trojanskom boju. Ne samo da je time svu jadnu, izmučenu raju pjesnik poistovjetio s Hektorom, nego i porobljenu zemlju s Trojom koju ostaviše bogovi, a zatim nam, spominjanjem Hada, pokazao smjer svojih razmišljanja, neprestano preplitanje stvarnosti, u kojoj Novica i četa idu ususret Smail-agi i njegovim ratnicima, zatim mitološkoga svijeta, u kojem bogovi dijele pravdu i završno (svijeta opće svemirske ravnoteže), u kojoj su glavni akteri Sunce i Mjesec i, zvijezde kao Jahvina nebeska vojska, a Bog vrhovni upravljač svih zbivanja.

Skrivena simbolika se razvija i dalje. U Haraču u nizu naznačenom Blizancima i Trojom slijedi još jedna nebeska odrednica. To su Vlašići, hrpica sjajnih zvijezda, od kojih se prostim okom razabire sedam. Nebo je i opet oblačno, sprema se oluja, a pjesnik nam ukazuje na Vlašiće koji se zapravo ne vide. Ovdje se postavlja pitanje zašto je Mažuranić pored dva imenovana starogrčka motiva, Blizanaca i Hektora, zanemario grčki naziv ovoga čuvenoga otvorenog zvjezdanog skupa Plejade, u korist narodnog naziva Vlašići. Usporede li se mitološke priče o Plejadama i Vlašićima, njegov je odabir jasan. Naime, priča o Plejadama, lijepim kćerima Atlasa i Pleione, nije se uklapala u njegovu zamisao. Plejade su počinile samoubojstvo kada su njihove posestrime Hijade umrle od tuge za bratom Hijantom. Zeus ih je potom pretvorio u zviježđe. Priča o Vlašićima je, međutim, obogatila pjesnikov izričaj i dovela ga na domaće tlo, na kojem Turci  kršćane – katolike i pravoslavce, nazivaju Vlasima. Vlašići su priča o pet zmajeva i jednom krštenom duhu, čovjeku-robu, osuđeniku, koji su se pobratimili i zajedno oslobodili lijepu carevnu koju je ugrabio sedmoglavi zmaj. Da se braća ne bi zavadila koji će se od njih njome oženiti, zmajevska je mati presudila da im djevojka bude sestra (posestrima). Svo sedmoro su bogovi smjestili na nebo. Već stihovima: Jašu zmaji s sjevera i juga, / Golu raju na repovijeh vode, pjesnik nas podsjeća na narodna vjerovanja i bajke pune zmajeva, junaka, princeza i vila. Zmajevi su Smail-agine sluge, a on je zmaj koji ima svoju robinju – kršćansku raju. Potom u opisu aginog šatora pjesnik pita: Al što ono uz topuz se sloni, / Divno čudo dosle neviđeno, / Krotko janje pokraj mrka vuka, / Tanka vila pored zmaja ljuta? Stihovi se odnose na narodni glazbeni instrument, gusle, koje su daljnjim stihovima potvrđene kao neuništivi narodni, slavenski duh.

Zmaj koji ih drži zarobljene jest topuz, ubojito bojno oružje koje predstavlja zlu silu čiji je predstavnik Smail-aga. A Slovinkinje vile, kako kaže pjesnik, ne boje se borbe nego je narodna pjesma upravo proizašla iz borbe za oslobođenje. Nakon ovih stihova slijedi: A na dvoru nebo divno / Crnijem tminam lice zakri, / I da ‘e vidjet proz oblake, / Vlašići bi, zvijezde sitne, / Nad čadorom treptili bijelijem. Sveza zmajevskog Smail-age, zmaja nad zmajevima, zarobljenog narodnog duha, carevne koju treba osloboditi te pobratima zmajeva i krštene duše iz narodne bajke, očita je i jasna. Pobratimi zmajevi i krštena duša iz bajke, u obrnutom zemaljskom stanju, predstavljaju kršćansku četu i zmaja, muslimana Novicu, koji je u pobratimstvu sa četom stekao slobodu činom krštenja, postao novi čovjek, što pjesnik jasno iskazuje stihovima: Novica je pun slobode. – Novica sam al’ ne koji prije. Pjesnik je ovime naznačio i potrebu sloge
između onoga što izgleda kao da se ne može složiti: kršćana i muslimana, zmajeva i krštenih duša, mogućih pobratima u slavenskom oslobođenju od zle sile koja je zarobila zajedničke sestre ”Slovinkinje vile”, među kojima je vila Hrvatica i načinila raskol među ljudima istog naroda. Stihovi Pavla Rittera Vitezovića na početku Valvasorova djela pokazuju da je Mažuranić u mislima imao Vitezovićevu ”vilu Hrvatkinju”, koja govori: Većkrat sam stakala krvave potoke, / tisuć sam Herkulov i Hektorov rodila, / a broj od vitezov Bogu sam pustila. Porobljeni Hrvati, u zemlji Hercegovoj, ali i u Hrvatskoj, uspoređeni su u epu s Hektorom, porobljena zemlja s Trojom, koju “ostaviše bozi”, a nepobjedivi junaci kiklopske snage koji će je osloboditi su Herkuli i vitezovi, kako je pjesnik označio i Mirka i četu. Svojim pogledima na jedinstvo južnih Slavena, pod zajedničkim imenom Hrvata, utjecao je Vitezović na Ljudevita Gaja, na
Starčevića, a očito i na Mažuranića. Da ga je Vitezović inspirirao pokazuju i stihovi iz “Odiljenja sigetskog” – Gospodična Sofija i oral: S njim hođah na love u Zorine luge / uzimljuć gotove samo svoje sluge; / sve već vukom nove zadavasmo tuge. Očito je da, poput Vitezovića, Mažuranić sanja o obnovljenoj Hrvatskoj (“Croatia rediviva”) i o vladaru cijele Hrvatske. Vitezović je bio prvi preteča hrvatskog narodnog preporoda. Mažuranić je pak ep pisao i pripremio a, objavio ga je 1845. godine  kao iskusan ILIRAC s ozbiljenim iskustvom kojeg je stjecao u hrvatskom narodnom ili ilirskom preporodu, a zapravo u doba previranja pred hrvatsku 1848. godinu i borbe s Mađarima koja je slijedila.

Nasuprot Smail-agi i njegovim slugama stoje nepokolebljivi Kristovi vjernici: Vjera ‘e tvrda, njom okrenut nećeš; te je sudbina svih Smail-aga jasno određena i njihovo suprostavljanje pravdi, svjetlosti, Kristu, je uzaludno, unaprijed osuđeno na propast: O te krši, zub svoj zaman krši., jer je borba koju vode pravedna borba za oslobođenje domovine: Vas je ova zemlja porodila. – Za vas ljepše u svijetu neima. Premda se nominalno radi o Crnoj Gori, postoje u epu naznake da je Mažuranić neprestano imao pred očima Hrvatsku, Lijepu našu, Mihanovićevu Horvatsku domovinu koja je objavljena 1835., deset godina prije nastanka epa.

Ipak ne može ni Tatjana Kern u ograničeno kratkom dobu detaljno izložiti analizirano i svu skrivenu simboliku u epu. Stoga je istaknula da Mažuranić prvi puta uvodi Sunce u ep u prvom pjevanju “Agovanje”, stihom: Ter se lasno rastadoše s suncem / Zatočnici mrijet naviknuti. Mažuranićevi zatočnici, puni vjere u uskrsnuće svjesno odabiru smrt koja će ih osloboditi. Nigdje u epu ne će naći spominjanje Sunca na izlasku, na istoku, jer ga Mažuranić namjerno izbjegava zbog njegove značnosti u islamu. Ipak, zato je istaknuto Sunce na zalasku, na zapadu, koje simbolizira i zapadnu civilizaciju, suprotstavljenu islamu, također i kršćansku vjeru, posebice katoličku. Zato svećenika prati sa zapada Sunce što je istaknuto stihovima: Ne prate ga sjajni pratioci / Uz fenjere i duplijere sjajne, / Ni ponosnijeh zvona sa zvonika, / Već ga prati sa zapada Sunce / i zvon smjeran ovna iz planine. U slici bojovnika iz čete u misnom slavlju
slijede stihovi: A sto očiju ko proz rosu / Mješte sunca dugu vidje. Posredstvom Sunca, kroz suze vide dugu. Razvidno je da se radi o biblijskoj dugi, koja potvrđuje savez junaka s Bogom, jer su junaci iz čete, u čemu se slaže većina kritičara, izvršitelji Božje pravde. Naglašena uloga zapada u “Noćniku” i “Četi” osvjetljuje novom svjetlošću i Mažuranićeva svećenika. O njemu je vođeno mnogo rasprava posebice jer scena krštenja ukazuje na katolički, a ne pravoslavni obred u stihovima: Morače mi kapu dajte. Kod Mažuranića gotovo da i nema slučajnosti jer Sunce sa zapada, koje prati svećenika, pokazuje da pjesnik nije pokazao ne poznavanje istočnoga obreda kako su smatrali neki autori, nego nije niti imao namjeru opisati pravoslavnoga svećenika. Njegov je opis općenit i odgovara opisu i katoličkog i pravoslavnoga svećenika jer on za Mažuranića predstavlja Božjeg pastira i simbol ukupnog kršćanstva, a jer ga prati
“sa zapada sunce”, pjesnik time izražava svoju intimnu želju da Zapad, Petrova stolica, bude središte okupljanja u ponovnom jedinstvu cjelokupnoga kršćanstva.

U epu se pokazuju, uz Boga koji svime upravlja i zarobljenu zoru (robinja, carevna, sestra ili posestrima, lijepa Helena, vila Hrvatica, gusle, zarobljena raja) koju treba oslobiti, tri ključne ličnosti: Smail-aga, vođa čete Mirko i provodič čete Novica. Pa ćemo se ukratko osvrnuti na njih. Već pri prvom spomenu neba Smail-aga je određen kao buntovnik, onaj koji se suprostavlja nebu i svemu što ono označuje: Gledaj glavu put nebesa / Gdje se oholo hrabra diže, a potom u stihovima: Mišad grize, ali po tlih gmiže; / Sam sur oro pod nebo se diže, u kojima Smail-aga u svom agovanju sebe postavlja ravnim Bogu, vladaru ljudskih života i sudbina, što jasno pokazuju stihovi: A Turčina ako još imade / Gdjegod koga ter se vlaha boji, / Popet ću ga nebu pod oblake, / Tu nek plijen vranom vranu stoji. Kako smo već vidjeli, pjesnik Smail-agi ne odriče hrabrost. To potvrđuje i njegova sjajna zvijezda koja posljednja blijedi pred dolaskom zore: A
pošljednja iz vidika zvijezda / Bjaše zvijezda age Čengijića. Junaštvu se suprotstavlja njegova nečovječnost: Dobar junak / Da je čovjek taki. Suprotstavljen Kristu, Smail-aga je antikrist, zarobljen u Hadu koji je sam stvorio na zemlji, što je vidljivo u stihovima: Aga stoji, ini Turci stoje, / Ter prizorom žalosnijem / Gnjevno svoje pasu oko, / I svu groznu krvi žeđu / Vlaškom krvi, vlaškom mukom gase. / Pak kako im srce razigra se, / Grohotom se zasmijaše/ Na lijep pogled, kada raja / Kada pseta k crnoj zemlji paše. / Smijehom istijem kleti âd se ori, / Kad se grešnik s vječnijem mukam bori. Stoga je Mažuranićeva konstatacija: Valja da je grešnik težak / Na kog hoće da obori / Taku silu svrh nebesa / Sud njegove pravde vječne. Osim toga Smail-aga je poturica, a ne Turčin, što je vidljivo iz njegova pristupa guslama i potrebi za “slovinskom pjesmom”. U kontrastu prema Hektoru, Smail-aga je i Ahil, a njegova “Ahilova
peta” jest baš njegovo slavensko porijeklo, što dolazi do izražaja u sceni s Baukom i guslama. Jasno je da Mažuranić u epu nije na Odisejevoj strani već na strani Troje. Kao što je Odisej neosporno junak, ali istovremeno na određeni način izdajnik kada se radi o Troji, tako je i Smail-aga junak, ali i izdajnik Bosne i Hercegovine, prikazane kao Troje. U kontrastu je Eneja, predvodnik dobre čete koja će, iako privremeno poražena, u konačnici osnovati “novu Troju”. U biblijskoj refleksiji to je pastir David, koji lukavošću i hrabrošću pobjeđuje daleko snažnijeg Golijata i koji će osnovati “novi Izrael”. Simboliku Eneje i utjecaj Vergilijeve Eneide zapazili su brojni autori. Međutim i tu postoji više neistraženih odrednica. Tako na italskoj obali Eneja i Trojanci su bili pobjednici u bitci s vojvodom Mezencijem. Nakon vojvodine smrti u boju, Eneja podiže pobjedni spomenik. Deblo golema hrasta, okresano sa svih strana,
okićeno je sjajnom odorom i oružjem vojvode Mezencija. Sličnu sliku nalazimo u završnom pjevanju Kob, koja je zbunjivala brojne autore. Pokazuje se da je mrtvi Smail-aga poput Enejina pobjednog spomenika. Sunce, božanstvo svjetlosti, ali i Jahve, kao Sunce pravde i Isus Krist, kao novo Sunce pravde, osudilo je i odbacilo Smail-agu. Ono ne reflektira svjetlost s njegova zlatnoga odijela, koje je pogrješno odabrao i radi čega je gazio i Vlahe i Turke. Zbog toga je ostao u mraku, bez mogućnosti spasenja, kao groteskna lutka: Čije ‘e ovo zlatno odijelo? / To ‘e odijelo age Čengijića / Al’ od sunca ne odsijeva, jadno! I Eneja je žalio hrabrog protivnika, vojvodu Mezencija pa i Mažuranić izražava kršćansko sažaljenje nad neprijateljem.

Drugi ključni lik je vođa čete Mirko, nasuprot uvriježenim mišljenjima da je on usputna pojava u epu i da je važan kolektiv, četa. Pjesnik ga prvi puta diskretno uvodi u pjevanju “Četa”: Iđe četa, noćna, tamna, / A pred njome vitez vrli / Drug da drugu o njem šapne, / Šapčuć bi ga Mirkom zvao. Ovi stihovi otkrivaju više stvari. Jedan Mirko, povezan sa Smail-aginim smaknućem, zaista je postojao. Bio je to knez Mirko Aleksić Damjanović koji je odrubio Smail-agi glavu i odnio je u Cetinje, a po objavljivanju epa poklonio je Mažuraniću Smail-agin prsten, sačuvan u Mažuranićevoj ostavštini. Mažuranić je, međutim, svjesno prihvatio ime Mirko za vođu čete jer je simbolično, jer označuje mir, odnosno onoga koji čini mir, a Mirko, kao vođa, vodi, dakle, četu prema konačnom miru i izmirenju, premda je put do toga cilja borba, kojom se mora ukloniti Smail-aga, uzročnik nemira, da bi na zemlji ponovo zavladao red i mir, kao
što nebom vlada red i (sve)mir. Mirka je pjesnik označio vitezom, što u mitološkom smislu znači ratnim sunčanim božanstvom. Pojam viteštva ostao je jasno sačuvan u hrvatskom narodu. Dakle, vitez Mirko vodi četu vitezova, ispravnih, pravednih i časnih junaka. Mirka ponovo nalazimo u stihovima: Ter razabrat moreš veće / Tko je vodi i tko š njime hodi / Valja da je jedno družbi glava, / A provodič vjeran drugo. Zabluda je da kolektiv može djelovati bez vođe jer bezglava četa teško može složno i snažno djelovati. Na ključnom mjestu konačnoga obračuna sa Smail-agom, pjesnik još jednom spominje Mirka: Noć je mračna; / Ne znaš tko ga svali, / Al tu blizu Mirko puške pali… Zapravo nije bitno je li Mirkov “purak” izvršio pravdu ili je to bio netko od junaka iz čete koji su Mirkova “produžena ruka”, jer su svi zajedno izvršitelji božanske pravde, što je jasno iskazano stihovima: Iz oblaka munja kresnu / I vruć purak
sa zemljom ga svede, kao oznaka Božjega prisustva i djelovanja. U epu se pokazuje da je Mirko ovan predvodnik dobroga stada, čiji je Dobri pastir Isus Krist, a Smail-aga svoga zlog stada, čiji je pastir Smrt.

U stihovima Ter razabrat moreš veće / Tko je vodi i tko š njime hodi / Valja da je jedno družbi glava, / A provodič vjeran drugo, nalazimo i blizance Mirka i Novicu, nakon što je Novica kršten i pridružio se četi kao provodič. Time je Novica potvrđen kao treća ključna osobnost. U Noćniku smo upoznali Novicu koji kreće na put da bi osvetio oca. On prolazi kroz tamu u smrtnom strahu, ali je snaga koja ga vodi jača od njega samog, nadljudska. Noćnikom je sazrio i preobrazio se kao što je Savao, putujući od Jeruzalema do Damaska, doživio preobrazbu ugledavši svjetlost i postao Pavao, bio slijep te Božjom voljom progledao. Noćnikom Novica prelazi svoj put za Damask i od Savla postaje Pavao. U njegovu je slučaju najsnažnije istaknut upravo biblijski motiv, u kojem svaki čovjek ima slobodu izbora između dobra i zla. U Poslanici Rimljanima kazano je: ”Ovo znamo. Naš je stari čovjek razapet zajedno s Isusom da se uništi onaj grešni  čovjek, tako da više ne robujemo grijehu, jer tko je mrtav slobodan je od grijeha… Tako i vi smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu i Kristu Isusu”. (Rim. 6,6-11) Da je Novica postao doista novi čovjek koji želi napustiti život kojim je dotad živio, postati kršćanin i slijediti Krista, jasno izriču stihovi u kojima sam Novica izjavljuje: Novica sam, al ne koji prije. Nasuprot uvriježenim mišljenjima da je Novica, kao i Mirko, u epu samo usputna pojava, pokazuje se njegovo izuzetno važno značenje jer ga Mažuranić imenuje provodičem čete. On je jedini provodič i u zemaljskoj stvarnosti za četu pronalazi stvarne putove i staze, da bi četu najbrže i najuspješnije doveo do Smail-age. No, u simbolici njegova oslobađanja činom krštenja, pjesnik izražava svoju vjeru u rješenje pomirenja braće razdvojene zbog vjere. Kao uvjereni pripadnik kršćanskoga svijeta, on niti ne može zamisliti drugo rješenje nego da se muslimani
obrate u kršćane. Kao što su neki autori isticali, zbog obzira prema muslimanima hrvatske krvi, nastojalo se njegovoj pjesmi dati drugo značenje. Nikada se, međutim, posebi u znanstvenim istraživanjima, ne smije zataškavati ili izvrtati istina. Razvidno je da Mažuranić povratak poturica kršćanstvu smatra oslobađanjem, a Novica je željeni ključ rješenja problema. Novica je provodič po stvarnim putovima, ali njega treba slijediti i u njegovoj odluci pokrštavanja odnosno oslobođenja; Novica je pun slobode. U svezi s imenom Novica, uz Smail-aginu pogibiju vezan je jedan Novica. Bio je to crnogorski pravoslavac Novica Cerović. Mažuranić izabire ime Novica za svog muslimana Novicu koji će postati krščanin jer Novica upućuje na novog čovjeka. Čak je u početku pjevanje Noćnik trebalo nositi ime Novica, što je postalo jasno pronalaskom Mažuranićeva rukopisa stvaranja epa, ali se pjesnik odlučio za naslov Noćnik zbog njegova  višeznačenjskog bogatstva. Noćnik je Novica, ali i svo mitološko noćno zbivanje povezano s podzemljem, Hadom. Provodič Novica dovodi nas ponovo i do Eneje. U Opisu Enejina putovanja Eneja i njegovi drugovi na Siciliji dolaze u zemlju kiklopa. Daljnja skrivena simbolika usmjerava nas na Odisejeva druga Ahemenida koji je prešao na Enejinu stranu i postao provodič Enejine čete i uspješno ih izveo iz zemlje kiklopa. U epu je to jasna paralela s Novicom koji je prešao na stranu Mirka i čete i postao njihov provodič.

Zviježđe Blizanaca vodi na i do skrivene simbolika vedskih blizanaca Asvina te po analogiji i blizanaca iz hrvatskih (slavenskih) narodnih epskih pjesama, Pojezde i Prijezde. Na to ukazuju zora, sumrak i noć. Kao što Sunce, prikazano kao svjetlost i pravda, okružuje ep, a Sunce na zapadu, proriče pobjedu kršćanskoga Zapada i u smislu katoličanstva, zora, umjesto Sunca na istoku, odnosno pojava prve svjetlosti koja razgoni noćnu tminu i prethodi Sunčevu izlasku, uz dolazak svjetlosti simbolizira i dolazak novoga doba. Zora je prisutna u mitologijama još od vedskoga razdoblja. U Rg-vedi uz božicu Ušu (Zoru), javljaju se nebeski blizanci, sunčani bogovi, Asvini, dva združena jezdioca, brat noćni i brat dnevni. Svakoga jutra dolaze “sa zrakom Sunca” i oslobađaju prekrasnu Zoru od crne nemani, aždaje, zmaja ili noćnog vuka, gospodara tame, a u sumrak noćna neman iznova ugrabljuje Zoru te oni za njom odlaze u podzemlje da bi je  izbavili. U hrvatskim (slavenskim) narodnim epskim pjesmama također postoje blizanci, veoma slični vedskim Asvinima i grčkim Dioskurima. To su jezdioci Pojezda i Prijezda, dva mlada viteza koji “jednog konja jašu” i “jednu sablju pašu”. Njihov konj sije od zlata jutarnjeg, a grivu im uvija zlatom njihova nerazdvojna sestra Jelica, zapravo Zora. Mitološke priče vezane uz zoru potvrđuju niz postavljen Blizancima i Vlašićima. U “Četi” pjesnik je zoru uveo stihom: U prozorje rane zore / Na Moraču slavnu pade. Prozorje rane zore ili praskozorje simbolizira prve zrake Sunca koje se pojavljuju prije samoga izlaska. Dvije prve zrake zore su sunčani bogovi, blizanci. Što se tiče Večernje zore mitovi gotovo svih Indoeuropljana govore o požarnome nebu, na razmaku dana i noći, a mladenci Prijezda i Jelica (Večernja Zora) iz naših narodnih pjesama, rastajući se sa svijetom, obaraju se u dubine požarnoga i smrtnoga zapada. Novica se  četi i svećeniku pridružuje pod Sunčevom svjetlošću i tek potom sunce za planinu sjede, čime nastupa suton, znači Večernja Zora te noćno doba obračuna sa silama tame i zla za oslobođenje zarobljene svjetlosti, Zore. Jedna narodna epska pjesma nosi naslov ”Smrt vojvode Prijezde” te je vrlo vjerojatno inspirirala Mažuranića za naslov njegova epa. Kao što se Sunce čitavu noć bori sa silama mraka, tame i zla, kako bi oslobodilo zatočenu svjetlost, Zoru, tako će se i pravedna borba čete, nositelja dobra, sa Smail-agom i njegovim slugama, kao nositeljima zla i otmičarima kršćanske raje, vile Slovinkinje odnosno vile Hrvatice, odigrati noću. Kao i Sunce na zapadu, tako je i zora prisutna samo u “Noćniku” i “Četi”, koji su sudbonosna priprema događaja u “Haraču”. Ona pojačava simboliku zviježđa Blizanaca iako je  isti motiv naznačen Vlašićima u “Haraču”.

Izvršivši svoj zadatak i dovevši sretno četu do Smail-agine zle čete, Novica umire u borbi, kao što je i Kastor stradao u boju. A, njegova je smrt, poput Kastorove, zapravo put u besmrtnost, što je vidljivo iz stihova: Al tko ono pokraj age leži, / Ter na mrtva mrtav gnjevno reži? / Novica je, ljut ga Hasan smaknu. U mitološkom smislu borba nije završena i nastavlja se svake noći u Hadu. Čini se da je pjesnik Mažuranić proročanski naslutio da borba koju je u epu predstavio nije konačna i da će se u budućnosti morati proliti još mnogo krvi u ostvarenju sna o slobodi Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dobivena je bitka, ali slijede daljnje bitke, sve do konačne pobjede nad Sotonom. Mažuranić u epu je i sebe uključio u bitku sa zmajem i potrebno mu je pobratimstvo s čitateljima pa im se kao pobratimima obraća na više mjesta u epu. Pred njima se nalazi zajednička borba protiv ugarske zle sile za oslobođenje zatočene i porobljene   Hrvatske. Zapravo tad bijaše i on na tragu Pavla Rittera Vitezovića, kao i Strossmayer, želi pomoći okupljanju tzv. „južnih Slavena“. Ipak za razliku od Strossmayera i Starčevića on Hrvatsku vidi kao Pijemont u okupljanju onodobno ravnopravnih ilirskih a, potom poslije nazivanih tzv. „slavenskih“ naroda u okrilju Austrijskog carstva, što će naročito pokazati svojim kasnijim političkim djelovanjem. U spletu političkih okolnosti svoga doba ostvario je mnogo za Hrvatsku i Hrvate, ali je uvelike bio prječen i onemogućivan a u konačnici spriječen da učini i mnogo više. Zato danas ipak konačno imamo svoju neovisnu državu Hrvatsku koju trebamo čuvati i za koju se na sve načine trebamo boriti, složni i zbratimljeni poput Mažuranićeve čete. Mažuranićev ep živi već 170 godina a sve to doba Hrvati se bore protiv različitih nemani koje se izmijenjuju, kako bi oslobodili ugrabljenu zoru. Uzmemo li da je Mažuranićev ep zaista
proročanski, na kraju će Hrvati izboriti trajnu pobjedu i Hrvatska biti Pijemont ostalim narodima ovih prostora, a molitve za jedinstvo kršćana, bit će uspješne pa će se svi vratiti u okrilje Petrove stolice onako kako je želio u mnogočemu ne shvaćeni ban i pjesnik Ivan Mažuranić.

Ova analiza skrivene simbolike epa Smrt Smail-age Čengića zasnovana je na znanstvenom istraživanju, stoga ne smije biti podložna hoće li se komu svidjeti znalački vješto izražena autorski skrivena simbolika, koja uvelike pokazuje istinitost Mažuranićevih riječi koje je izrekao u svom zadnjem obraćanju Hrvatima u Hrvatskom saboru 1886.: ”Ja sam Hrvat; ja bih rekao: vjerujem u kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i ako bog da u njezinu budućnost…” i također: ”Ljubav moja spada momu narodu, štovanje moje svim narodom, ne samo jednomu, nego svim, koji su s nama u jednom gniezdu u ovoj monarkiji”.

Sve u svemu predavanje Tatjana Kren bilo je zaista zadivljujuće, ovaj put je govorila sa svoje znanstvene razine o skrivenoj simbolici remek djela hrvatske i svjetske književnosti epu Smrt Smail-age Čengića kojeg je u hrvatsku književnu baštinu unio Ivan Mažuranić, a kojeg nadalje moramo s ponosom i pomnošću iščitavati.

Ivan Raos