U najžešćim bitkama najmanje je hrabrih i onih u prvim redovima. Uglavnom je puno onih koji se vole pritajiti i biti pri kraju postrojbe. Sigurnije je. Začuđujuće je stoga, što upravo ti pritajeni najviše podignu glavu a i glas, kada je bitka završena, ili barem pri kraju. Takve situacije vrlo često doživimo u privatnom životu, a još češće u politici. „Najhrabriji“ se javljaju kada je „teren čist“ ili „kad im gori pod petama“. Tada se iznose sve moguće činjenice, i one poznate, i one manje poznate, pa i one do tada potpuno nepoznate, sve u namjeri da se dojučerašnjii suradnik a sada protivnik pokosi – tračem, klevetom, ili pak izdajom. A do jučer su jeli iz iste zdjele, močili ruke u istom ćušpajzu. Brakovi pucaju, pucaju poslovne veze, poznanstva, suradnje, a brojni Gorani, Igori, Branimiri, Stjepani, Ivani, Slavkeci, lupe po onome tko ih je najurio i to nemilice, svim mogućim ružnim riječima napadajući bez milosti i pokušavajući što više diskreditirati i obezvrijediti drugu stranu – smatrajući upravo takvo ponašanje – pobjedničkim.
Umjesto junaci, puno bi doličnije bilo nazvati ih jadnici!
Gdje je zaboga hrabrost svim takvima bila za vrijeme dok su crpili vlastitu korist od svojih bračnih partnera, od ortaka, poslovnih suradnika, svojih nadređenih? Cmolje tada oni tihim glasom, klimajući glavom; „da ženo, da šefe, da predsjedniče“ sretni što dobiju poneku kost za glodanje, i topli zapećak, i dok je god njihovo mjesto sigurno, kao i bar neka korist od tih međusobnih odnosa, do tada šute. Usta su im svezana kao da su se zavjetovali na šutnju. Dok ne dobiju nogu!
Tada krene salva napada! Do jučer mile ženice, poštovani direktori i direktorice, šefovi, predsjednici i premijeri postaju zloćudne stanice tumora, rak rana u njihovom životu, i osobe koje nisu ni vrijedne spomena, jer se prema njihovim riječima radi o najnižim mogućim bićima, lopovima, prevarantima, manipulatorima, i ne znamo što sve ne.
Ne ulazeći u ničije međusobne odnose, kao niti krivnju ili poštenje, možemo se samo osvrnuti na čestitost izdajnika. Gdje su ti vrli, istinoljubivi, čestiti suradnici bili prije dvije godinu, jednu godinu, prije nekoliko mjeseci ili dana? Da li im je moral bio na nižoj ljestvici, ili su oni bili više slijepi, ili pak manje zainteresirani vidjeti što im rade nadređeni? Zašto se u pravilu gotovo uvijek, mane pronalaze i upire se u njih prstom, tek onda kada poveznice između ocrnjenih i onih koji crne – više ne postoje ili kad su potpuno pukle. Gdje je ta silna hrabrost tih „izdajnika“ koji imaju petlje i hrabrosti progovoriti tek kada su im potonule sve nade da bi mogli sačuvati svoje dotadašnje mjesto, odnosno počinju sa svojim maltretiranjem dojučerašnjeg suradnika tek kada više nema nikakvih izgleda za stjecanje vlastite koristi. Ne valja im tada do jučer voljena supruga, ne valja im dojučerašnji partner/partnerica u poslu, ne valja im šef koji ih je otpustio, ili premijer koji ih je imenovao za ministra, predstojnika, načelnika i slično. Ne valja im nitko u trenutku kada od nikog više ne mogu očekivati zaštitu ili korist. A željeli bi da ih cijenimo i da poštujemo činjenicu da su se sjetili progovoriti kada njihov govor, otkriće, ili pak laži, nemaju više baš nikakvog smisla i kad predstavljaju samo i isključivo ČISTU OSVETU!
Prateći kroz prošlost, možemo takve situacije uočiti u gotovo svim političkim strankama. Dojučerašnje dodvoruše postaju učas najžešći protivnici, agresivci s najviše materijala protiv onih kojima su se do jučer ulizivali. Jučer „kud on tud i ja“, a danas, neka nova priča, ili točnije, on je ovakav, ona je ovakva, i slično. Više ne valja! Senilnost je popapala svo sjećanje, pa i ono, koje se može skinuti sa javno dostupnih mjesta, stranica, videa, izjava, proglasa, a iz kojih se sasvim jasno može razlučiti do koje mjere su ulizice izgubile sami sebe dodvoravajući se potencijalnim uspješnicima.
Treba li takve “junake poslije bitke” pohvaliti zbog njihovog čina, diviti im se, ili ih duboko žaliti?
Reklo bi se ovo treće. Jer prezentacija hrabrosti zlouporabom povjerenja ili osvetom nije junački čin. To je posljednji čin tragedije u kojojoj se gubitnik za trenutak tek želi pretvoriti u pobjednika, pokušavajući pri tom uzjahati sasvim divljeg i neukrotivog konja. Tko može uopće prihvatiti za ozbiljno nekog tko je do jučer “jeo iz iste zdjele”, „pokrivao se pod istim pokrivačem“ i „žmirio pred svim saznanjima!“ A onda, odjednom, kada dobije „vritnjak“ progleda i progovori! Ma da ne bi!
Nada Landeka