Nasred polja mali je grob,
i na njemu jedna ruža koja vene.
Podsjeća te, draga moja,
na mene.
Na mene koji sam pao,
koji sam život za Domovinu dao.
Čujem te kako iznad groba stojiš i jecaš,
naših zajedničkih dana se prisjećaš.
Bog me k Sebi uze,
ne mogu ti sada, draga moja,
obrisati tvoje tužne suze.
Znam da te obuzima tuga i očaj,
znam da ti fali moj topli zagrljaj,
al’ draga moja,
ti sad u slobodnoj Domovini živiš,
i ljubiš stijeg kojemu se diviš.
Stijeg za koji sam pao,
za koji sam život dao,
moja duša ne može ruku da ti pruži,
zato me u svojem srcu ti zadrži,
slobodno hodaj svetom zemljom tom,
jer ljube moja,
život sam dao za tebe i ZA DOM..