Želim se ponovno nadati. Odgojen sam prema općim moralnim načelima. Kada sam bio mali, majke, roditelji, profesori, svi odrasli su bili osobe vrijedne poštovanja. Bilo je nezamislivo nepristojno odgovarati starijima, učiteljima…..osjećao sam poštovanje prema njima. Bojali smo se tek mraka, grdoba ili horor filmova.
Danas sam beskonačno tužan zbog svega onoga što smo izgubili;
– Uveli smo ljudska prava za kriminalce, amnestije za prevarante, pošteni su glupi, ne iskoristiti nekoga, znači biti budala…… Kakve su to vrijednosti?
– Profesore tuku po školama
– Rešetke su nam na prozorima. Svatko je zatvoren u svojem svijetu!
Što nam se to događa?
Auto vrijedi više od zagrljaja. Djeca traže nagradu da bi završila školsku godinu. Više vrijedi jedan Armani od diplome? TV ekran od razgovora u obitelji? IZGLEDATI puno je važnije nego BITI! Kada se sve to dogodilo?
Želim skinuti rešetke s prozora i tamo staviti cvijeće!
Želim sjesti na stazu i imati otvorena vrata u ljetnim noćima.
Želim poštenje, čisto lice i uzdignut pogled u oči!
Želim se vratiti stvarnom životu!
Nije utopija. Moguć je solidaran svijet s puno ljubavi i suosjećajan za druge! Pokušajmo opet biti „LJUDI“, koji grade bolji, pravičniji svijet!
Pokušajmo zaraziti svijet živeći i šireći ovu poruku. Naša djeca to zaslužuju, naši će nam unuci biti zahvalni. I vidjet ćete da nas ima mnogo koji mislimo i želimo isto!
Autor; nepoznat