Oni ljudi koji rade u tisku i medijima, na radiju, televiziji, u najvišem su smislu te riječi promicatelji istine. Oni su službenici čovjekova prava da bude dobro obaviješten. Njihovo im znanje pruža veliku moć nad ljudskim bićima. Golema se zadaća otvara na tom polju: treba izgraditi etiku služenja koja će uvijek biti više u skladu s evanđeljem, a ujedno odgovarati nutarnjim zahtjevima toga poziva, a što neće otprva shvatiti ljudi koji se time ne bave.
Roditelju trebaju nastojati vježbati sebe i svoju djecu kako bi kritički i samostalno promatrali ono što im se nudi u javnosti. Nužno je biti obazriv i ne slijepo vjerovati svemu što se nudi. Osim istine, putem medija plasiraju se i osobne ideje, osvetnički zadaci. Pero postaje oružje za uništenje neprijatelja ili onog kog treba ukloniti s puta. Stoga sve što se nudi za pročitati ne može biti prihvatljivo za povjerovati “na prvu”.
Web portali u današnje doba znatno otežavaju odgoj djeteta. Svi koji se bave odgojem, od onih u dječjem vrtiću do onih na sveučilišu, u mislima i u životu moraju biti službenici istine. Nešto od Kristove poruke treba odraziti i u njihovoj osobi i u načinu kako predaju gradivo. Ne radi se tu o izravnom propovijedanju, nego o ljestvici vrednota.
Onaj koji traži i prenosi istinu nastoji steći jasne pojmove i točno razumijevanje. Svatko tko prenosi istinu trebao bi koristiti trijezan i objektivan način razmišljanja koje pomaže u razvitku sređenog i cjelovitog čovjeka, poštenog prema bližnjem, prema sebi i prema Bogu. Čim ta težnja počne potiskivati svako drugo gledište, tada opažamo kako se ljudski duh počinje u sebe zatvarati i prezirati sve što se ne može proračunati i iskorištavati.
Promicatelj istine morao bi slijediti istinu. Tada će njegovo srce biti mirno. Naš je razum stvoren da shvaća i razumijeva, a i dužnost nam je da nikad ne posustanemo u pokušaju da dohvatimo jasnoću i istinu. Takva nam se dužnost nameće s obzirom na to da smo ljudi i da nam je čovječnost – najkvalitetnija vrlina. Čovjek je u najvišem smislu on sam i njegov je duh najpotpunije svjestan samoga sebe. Ako izgubi tu sposobnost postaje manje čovjek. U posljednje vrijme otkrivene su neke duševne bolesti koje su posljedica nastojanja da se u odgoju čovjeka, u društvenom i vjerskom životu usredotoči pažnja na ono što je jasno i korisno. Pri tom se odvaja razum od čovjeka kao cjeline. On odvaja i volju i pretvara je u svrhu samoj sebi.
Putem medija naglašava se kako – bila nakana dobra ili ne bila – treba postići vlast, zaraditi novac i sačuvati ono što imamo. Tako provodimo svoj život a da ga ne živimo; postupamo „realistički“ bez pravog susreta sa stvarnošću, pokazujemo privrženost bez ljubavi; činimo dobro bez srca; vršimo vjerske čine bez predanja samog sebe.
Samo oni koji znaju prihvatiti svoj život takav kakav je; koji se znaju diviti, koji se znaju zahvaliti, koji se predaju, koji vjeruju, koji se znaju darovati i koji znaju služiti – samo takvi nalaze izvor života!
hazud.hr