Prema izjavama iz Ministarstva pravosuđa, o osobnom bankrotu odlučuje sam dužnik. Nitko neće moći provesti stečaj fizičke osobe bez privole dužnika i njegove osobne odluke. U postupcima osobnom bankrota glavnu riječ će uglavnom voditi bankari kao najveći vjerovnici jer su građani mahom njihovi najveći dužnici.
Iznos iznad kojeg se pokreće osobni bankrot je trenutno sto isuća kuna. Ostane li tako, to znači da za dužnike koji duguju više može uslijediti procedura izvansudske i sudske nagodbe s proglašavanjem stečaja. Iskustvo iz drugih zemalja govori da su takvi ljudi nepoželjni kao radnici s obzirom na poteškoće s kojima se moraju nositi, poslodavci vjerovatno misle da opterećen radnik ne može biti i dobar radnik.
S obzirom na posebnost tog zakona i njegovog djelovanja na život bankrotiranih građana, propis će vjerojatno ići u dva čitanja, a ne u hitnu proceduru. No, da je danas na snazi, i uz uvjet da dužnik želi njegovu primjenu, banke bi se bavile maksimalno sa 30-ak tisuća blokiranih građana, a posebno s nekoliko tisuća onih koji duguju desetak milijardi. Osobni stečaj trajao bi od dvije do sedam godina, a uglavnom će se svesti na rasprodaju imovine u vlasništvu dužnika i na pokrivanje dugova. Ministar Orsat Miljenić tu je bio potpuno jasan i jezgrovit; ako netko duguje novac mora se odreći puno toga uključujući i luksuzne i moderne mobitele, atomobile, stanove veće kvadrature i slično. Postupak osobnog banktora nije jeftin, no u uvjetima krize i povijesno niskih razina tržišta nekretnina zbog porasta broja dražbi bit će još skuplji.
Ministar pravosuđa Orsat Miljenić poručio je da će se postupak voditi na način da će se na jednoj hrpi naći dugovi, na drugoj imovina dužnika, a iznos duga koji se ne može iz nje namiriti otpisivat će se. To bi značilo da će najviše otpisivati, iako djelomično, i to od svoje osigurane tražbine prezaduženim građanima upravo banke. No, prema ovršnim pravilima, one su mogle i bez najavljenoga zakona prodavati imovinu dužnika. I do sada su siromašniji i “slabiji” bili meta u ovršnim postupcima dok nad bogatim građanima takve ovrhe nisu bile česte. Praksu koja se prakticira u Hrvatskoj, da bogati građani s velikim dugovima bankama nisu u fokusu ovrhe potvrđuju Finini podaci o milijardama blokada na računima dužnika.
Postojećim mehanizmima ne ostvaruje se adekvatna zaštita vjerovnika, ali isto tako nije zaštićen niti ovršenik već je postupak koji se provodi nad njim krajnje ponižavajući. Banke su i do sada bile nemilosredne u naplati svojih potraživanja. Od 24 milijarde kuna stvorenih dugova gotovo dvije trećine odnose se na neplaćene tražbine vjerovnicima financijskog sektora. Čak 54 posto ili 13,23 milijardi dugovi su bankama, a tu su i oni kreditnim unijama, štedno-kreditnim zadrugama i štedionicama.
Usto su vrlo značajne i dvije milijarde koje jedan broj građana duguje osiguravateljima, leasing i kartičarskim kućama. Pretpostavlja se da je uvelike riječ o imovini na kojoj banke imaju upisana osiguranja. Sve ova pitanja nužno se nameću se obzirom na višegodišnju apsolutnu nebrigu prema dužnicima i ovršenicima.
Hoće li ceh razduživanja šačice bogatih dužnika platiti u konačnici kroz višu cijenu novca svi oni građani i poslovni subjekti koji dišu na škrge, ali uredno podmiruju svoje obveze.
Nada Landeka