Promjene Ovršnog zakona predviđaju i osobni bankrot kao rješenje problema fizičkih osoba, mahom dužnika banaka koji na njihovoj imovini imaju uknjiženo založno pravo. Ove promjene građani s nestrpljenjem očekuju još od travnja 2013. godine kada je predsjednik RH Ivo Josipović svečano, na konferenciji za medije najavio pomoć ovršenicima. Pomoć još nije stigla.
Fina je u siječnju 2014 godine s računa blokiranih građana skinula čak 1,4 milijarde kuna za otplatu dugova i taj iznos predstavlja mjesečni rekod u dosadašnjoj naplati. Od kraja 2011 godine kada je uveden sistem naplate putem FINE, i kako se neslužbeno priča zahvaljući čemu je izbjegnut rebalans proračuna RH duže vrijeme, s računa građana ovršeno je 12,4 milijarde kuna a sa računa pravnih osoba čak vrtoglavih 56,4 milijarde kuna. Na građane i pravne osobe vrši se žestok pritisak, ovršuju se svi računi, cjelokupna imovina, pokretna i nepokretna. Lov na dužnike nastavio se istim, reklo bi se čak i još jačim tempom i ove 2014 godine. Željena pomoć nije stigla, ili ako i stigne možda bude prekasno za mnoge koji su ostali bez sredstava za život i bez krova nad glavom. U takvoj situaciji i „disanje na slamku“ izgleda kao spas. Stoga su oči mnogi građana uprte u Ministarstvo pravosuđa iščekujući taj navodni „spasonosni lijek“ – OSOBNI BANKROT.
No svi oni koji su upoznati sa stečajnim postupcima znaju što znači osobni bankrot. On ne predstavlja oprost dugova, već preuzimanje imovine građana u ruke – upravitelja, koji će potom odlučivati o oprostu duga. Imovina će biti u rukama upravitelja, prema najavi, niz godina, a o oprostu bi se dužnici dogovarali sa upraviteljem tek nakon isteka roka od pet ili šest godina. Nigdje se ne spominje niti gornja ili donja vrijednost duga koji bi se opraštao. Razumnom čovjeku ova mjera izgleda još luđa od predstečajne nagodbe. Naime, u Ministarstvu pravosuđa pozivaju se na MMF koji se također zauzima za takve mjere nad građanima, kao i na praksu u svijetu.
No Hrvatska nije svijet. Hrvatska je leglo mafije u kojem svaka mogućnost da netko upravlja vašom imovinom – predstavlja i put prema vašem potpunom osiromašenju. Do donošenja novih, obećanih mjera, sustavno se provodi financijsko nasilje nad građanima,blokadom cjelokupne imovine, javnim i tajnim deložacijama, oduzimanjem doma na temelju nezakonitih kreditnih ugovora, i blokadom svih računa nezamislivom u EU.
Zašto nezamislivom u EU? Pa stoga što Europa zna da samo otvoren račun znači i podmirenje duga. Ideja da se blokira račun dok se ne podmiri dug na psihološkoj je razini jednaka ideji da se ljudima blokira disanje dok ne počiste kuću. Europska civilizacija odavno je već to shvatila, hrvatsko društvo još nije.
Zapadne zemlje naplatu svojih potraživanja riješile su zakonima o insolventnosti. Kada bi se i u Hrvatskoj kaznene i druge kažnjive/prekršajne mjere pooštrile, oni koji namjerno ne plaćaju ne bi sebi dopustili takvu slobodu. Činjenica je da su brojni građani dospjeli u nemogućnost plaćanja svojih obveza jer im njihovi poslodavci nisu plaćali zarađenu plaću. Poslodavci su pak, većina dospjeli u probleme jer im njihovi dužnici nisu platili dug za obavljeni posao ili prodanu robu. Među tim dužnicima, dobro je znano, nalazi se i sama Država.
U Austriji je praksa poravnanje između dužnika i vjerovnika (njem. Ausgleich). Preciznije, svaki dužnik koji ne može platiti dug mora nakon 60 dana o tome obavijestiti trgovački sud i odmah poslati vjerovnicima ponudu za nagodbu. Ako se uspiju nagoditi, to se upisuje na sudu pa to svi mogu vidjeti, ali dužnik nastavlja poslovanje i rad. Živi. Bez nagodbe, slijedi stečaj. Za manje dugove vjerovnici dolaze i provode ovrhu stavljajući zabilježbu na imovini dužnika, nekretninama, ili na pokretninama čija vrijednost ne premašuje visinu vjerovnikovog potraživanja, ali bankovne račune ne mogu blokirati. Poslovni računu u funkciji jedino mogu biti jamstvo podmirenja duga. Kod nas je zakonom ograničeno poslovanje. Blokadom računa dužnik dospijeva u potpunu nefunkcionalnost. U Europi vaši vam vjerovnici pomažu da se izvučete iz dugova jer i sami prihvaćaju vlastitu odgovornost što od dužnika prisilno traže naplatu nekog iznosa koji to objektivno ne može izvršiti.
U Hrvatskoj pak, monopolske državne službe nemilosrdno traže sve više i više novca, često dvostrukim obračunom, obračunom kamatu na kamatu, brojnim kaznama i drastičnim sankcijama iako znaju da njihovi klijenti mogu plaćati sve manje i manje, ili gotovo nikako. Kad se ne mogu naplatiti – kreću u pohod financijskim nasiljem. Blokada računa nije ništa drugo do institucionalizirano nasilje.
Od tog nasilja stradaju mahom neupućeni i naivni. Oni koji su malo vještiji s pravom i financijama imaju otvorene račune na bliske osobe, otvorili su offshore poduzeća i slično, osnovali su tvrtke kćeri, zaklade i mnoge druge organizacije kojima manevriraju i takve obveze ih ne dotiču. Imaju mnoštvo računa za koje javni bilježnici i vjerovnici ne mogu znati. Osim toga svaki građanin EU može otvoriti tekući račun bilo gdje i u bilo kojoj banci, i preko njega poslovati i plaćati na teritoriju čitave Europske Unije. Hoće li FINA blokirati račune hrvatskih građana, npr. u Finskoj, Portugalu, Grčkoj, ili nekoj drugoj zemlji? Ili račune i kartice internetske, virtualne banke kakve se sve češće u Europi koriste?
Krajnje je vrijeme da odgovorni za status građana, njihovu nelikvidnosti nemogućnost normalnog življenja počnu i razmišljati o građanima. Osobni bankrot u uvjetima u kojima živi hrvatski građanin nije rješenje problema. Rješenje dužničkog statusa je nagodba i oprost kakav je primijenjen i na pravnim osobama. Njima nitko ne oduzima imovinu koju imaju u poduzećima i ne upravljaju njome, zašto bi to onda upravitelji činili građanima?
Nada Landeka