Davno sam ja pao,

za Domovinu život dao!

ZA DOM sam se borio,

za Hrvatsku koju sam volio.

Na dušmana sam ljuto jurišao,

pred dušmana sam hrabro stao,

nisam mu je dao!

Borio sam se protiv mrskog čede,

borio sam se protiv nepravde i bijede,

kao i mnogi junaci poginuli,

i mene su našim barjakom ogrnuli.

Poput mnogih koji su pali,

i mene su u crnu zemlju zakopali!

Išao sam u boj da se borim,

slobodnu Hrvatsku da nam stvorim!

Odozgora mi sad duša gleda,

pa se čudi,

hoće od bola da poludi.

Vidim da moj narod sretan nije,

nije ponosan kao prije.

Još sa dušmanima ljut boj bije!

Pa gdje je Domovina za koju smo se borili?

Koju smo krvlju naših junaka stvorili….

Gdje su naše časne vrijednosti nestale,

i one hrabre ruke koje su je branile?

Svojom krvlju natopili smo naše ratne bluze,

pa zar da danas lijemo samo suze?

Onaj divan i krasan Hrvatski osmijeh,

zasjenio je taj kleti crveni grijeh.

Gdje je nestala ta radost?

Gdje je otišla naša mladost?

Gdje su naši vrli ptići,

moje Domovine sokolići?

Zašto mojim domoljubima sude?

Zašto nas sad proganjaju jude?

Vidim da cvijeće više ne raste,

samo kopni i vene.

Od nekad ponosnih ratnika,

ostale su samo sjene.

Umjesto da u Raju blagujem,

ja plačem i tugujem.

Nemojte je mili moji nikome dati,

Ona je samo naša,

naša draga Hrvatska Mati!

Nemojte ju njima predati!

Nemojte samo stajati i gledati,

srce i duša me boli,

kad vidim kako propada ono što  se najviše voli.

Čujte moj glas sa Nebeske visine,

me odustajte od Hrvatske,

naše jedine i mile Domovine!

Josip Gluščić