Praktični vjernik
Hrvatska je zemlja sa skoro 90% katolika. Reklo bi se, sudeći prema statističkim podacima ali i prema kršćanskom nauku da se sav narod u Hrvatskoj – drži za ruke i jedni druge pridržavaju da ne padnu kad im je teško. Prakticira se vjera, štuju se katolički običaji, odlazi se na svetu misu…. A što je sa vjerskim načelima, s Kristovim poučavanjem kojim nas je učio da ljubimo svoju braću, da jedni drugima budemo ljudi, da opraštamo…
Izloženi životnim nevoljama, kršćani su uvijek u iskušenju da odustanu od puta pravednosti i da se prilagode “mudrosti” svijeta. Međutim borba protiv nepravednih i opresivnih struktura mora se nastaviti. Na to nas potiče i osmo blaženstvo. To blaženstvo ne proglašava blaženima one koji su progonjeni, nego one “koji su progonjeni zbog pravednosti”, tj. one koji su odani pravednosti unatoč tome što zbog toga trebaju podnositi progonstvo.
“Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je Kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,10).3
Poznajem jednu osobu više od 20 godina. Pjeva u crkvenom zboru i redovito nedjeljom ide na Svetu Misu. Sebe deklarira kao veliku vjernicu, osobu živog kršćanskog duha. Upravo je toj osobi, sudeći prema djelima koja čini u životu, materijalizam na prvom mjestu. Istina, živimo u vrijeme i u svijetu kad je novac sredstvo bez kojeg je teško živjeti. No čovjeku koji živi u duhu i u vjeri, onoj pravoj pravcatoj vjeri kakvu nam je u srca usadio Isus dok je bio na Zemlji, novac ne bi trebao biti najvažniji. I naši stari su živjeli, možda čak i bolje, a nisu imali toliko novca. Uzgajali su stoku, perad, sadili su povrće i imali vlastite voćnjake, višak proizvoda često bi mijenjali za nešto drugo. Nisu imali električne energije ali su zato imali jako puno osmijeha, pjesme, pošalica. Družili su se često, mijenjali su kućanstva u kojima bi se s večeri okupljali, tako da bi u selu uvijek svi došli na red kao domaćini. Nisu se izolirali, bili su složni.
Kaže mi jedna prijateljica koja je rođena u gradiću blizu Zagreba, oko kojeg ima mnoštvo sela da nekad nje trebalo poticati ljude na pomoć. Ako je npr. nekom krepala krava odmah bi se ljudi samoorganizirali i prikupili sredstva da se čovjeku kupidruga krava kako bi obitelj imala mlijeka. Ako bi se dogodio požar, smrtni slučaj ili neka druga nesreća, uvijek se cijelo selo okupilo i pomoglo unesrećenom.
Slična je situacija bila u slučaju smrti, ali i u slučaju rođenja novog stanovnika sela, ljudi su se okupljali i u slavlju i u tuzi. Uvijek su bili tu jedni za druge.
Napredak nosi sa sobom otuđenje, puno zlih oko dobrih ljudi, progon pravednika
Danas se pojam vjernik bitno izmijenio. Svi smo vjernici ali malo nas oprašta uvrede i poniženja. Tvrdimo da nam je vjera najbitnija, ali najnesretniji smo ako nemamo novca kojim bismo mogli platiti svakodnevne potrebe, iako često te potrebe uopće nisu najvažnije u životu. Kad bi se zrelo razmislilo bez većinu njih se može čak lijepo i lagodno živjeti.
Žena koju sam opisala naprijed u priči osoba je koja redovno na koljenima briše prašinu ispred oltara. U vremenu kad nije u Crkvi ogovara, kleveće i podmeće. Ne zna se ispričati i ne zna oprostiti. Nikad i nikom. Za prenošenje kleveta i neistina koristi sva dostupna sredstva. Kleveće i trača usmeno, putem elektronske pošte, preko telefona i mobitela, uglavnom, istina ju ne zanima. Stvorila je u glavi svoju percepciju i u trenu bez suda, i bez potvrđene krivnje osudi svaku osobu koja joj iz ovog ili onog razloga ne odgovora.
Prošlu nedjelju slušala sam na Svetoj Misi propovijed o Isusu i ubojici. Isusovi učenici pitali su zašto je blag prema ubojici, zar ga ne bi trebalo osuditi. A isus je prigrlio čovjeka i rekao da je ljudski opraštati. Malo je vjernika koji su spremni oprostiti onom dijelu populacije koju smatramo, prema nekim našim, ljudskim vrijednostima – ljudskim otpadom. Često nije ni lako oprostiti.
Rijetki pružaju ruku, naročito tzv. obilježenim ljudima
Godinama pomažem ljudima. Ne radim selekciju. Obraćali su mi se, i još se obraćaju ljudi u teškim nevoljavama. Neki su i osuđeni od ljudi. Ali nisu osuđeni od Boga. Čovjek voli suditi drugima, ali da li sudi ispravno. Osoba koju sam gorljivo štitila jer je nevin osuđen, to pouzdano znam, deseterostruko je nagrađena životnim uspjesima od kad je odslužila kaznu koju mu je odrezala Država. Ali u toj osobi nema gorčine, nema mržnje, usmjerio se na svoj vlastiti život i na svoj napredak. Bliži je Bogu nego ljudima i Bog mu obilato vraća brojnim darovima.
Poznajem i sebične ljude kojima sam ja nesebično pomagala ali njima nikad nije dosta. Jedna od takvih osoba jučer je svjedočila na sudu, u postupku u kojem sam tužila radi klevete. Čovjek kojem sam učinila dobra više nego li bi malo tko učinio, izmislio je za neke sitne novce priču kako potražuje novac. Halapljiv i zloban, nezasitan, mislio je da pomoću laži može uspjeti dobiti još više. A onda se dogodi da to više postane zapravo ništa, jer u laži su kratke noge. Dotična osoba, koju prije nekoliko godina nisam niti poznavala, od mene je primila u gotovini veći iznos novca (46.000 eur-a) i to na nagovor žene koja se meni predstavljala kao brižna osoba. Upravo radi tog novca koji sam mu poslala, a koji ni on, ni njegova posrednica nisu mislili najvjerojatnije nikada vratiti sam mu se godinu dana kasnije i obratila. Isto preko treće osobe jer ja njega nisam niti poznavala. Nije imao mogućnosti dug vratiti pa je ponudio ustup tvrtke u njegovom vlasništvu, neistinito tvrdeći da se derutni prostor u vlasništvu Grada Zagreba može s vremenom otkupiti. U trenutku našeg upoznavanja njegova tvrtka bila je blokirana sa 158.000,00 kn duga, pod ovrhama, zakupljeni gradski prostor opterećen sa tri ovrhe koje su već bile u tijeku sveukupnog iznosa preko 250.000 kn, a on obolio i preživio moždani udar. Kaže, zaboravio je, ne sjeća se ni činjenice da je primio novac, ni činjenice da su dugovi njegove tvrtke iznosa preko 300.000 kn svi podmireni, iako dokumentacija sve dokazuje.
- Pita ga odvjetnik: „Je li tvrtka bila dužna?
- Kaže – “Je nešto, a što je sad to važno, je li ili nije, nebitno je to….“
- A tko je platio dugove pita ga odvjetnik?
- „Nije važno tko je platio dugove, netko je, što ja znam tko je… nije ni to važno….“
Želio je prikazati da je prevaren. Jer je netko eto „na prijevaru“, bez njegovog znanja platio sve njegove dugove. Nije rekao ni hvala, nego je gramzivo i halapljivo želio još, još, još….
A koliko takvih ljudi ima…
Jedna od mnogih osoba kojima sam pomagala financijski, moralno, ali i pružanjem ruke nije imala ni za telefon, ni za kruh. Stan je zadužila u jednom od kreditnih ureda za samo 60.000,00 kn i potpisala ugovor kojim stan pripada lihvarima i da će na prvi poziv izaći iz njega bez tužbi i prigovora. Nije imala posla, nije imala čime platiti struju…. plakala je, ne samo osobno, plakala je u mailovima, u SMS porukama, u svim oblicima komunikacije koji su ostali zabilježeni, jer istina se ne može zakopati, ona živi čak i kad je negdje duboko skrivena, a kada eruptira na površinu, više je ništa i nitko ne može zaustaviti.
Kako bih joj hitro pomogla obavijestila sam cjelokupnu javnost o lihvarskim kreditima, podignute su optužnice, stan joj je spašen jer je USKOK zapriječio prodaju, sinu sam joj pomogla da se afirmira u poslu. Ona je svakodnevno plakala tražeći pomoć za sebe, za svoje dijete, za majku…. a nikad ništa nije dala zauzvrat…. Umjesto zahvale, koju ja čak nisam niti tražila, ona je načiniila niz podvala kako bi se riješila obveze vraćanja financijskog duga. Podnijela je niz lažnih kaznenih prijava koje su sve odbačene kao neosnovane. Trenutno plaća dug društvu u jednom od hrvatskih zatvora, prevarila je bezbroj ljudi i da bi skrenula pažnju sa sebe prstom je upirala u ljude oko sebe u staroj dobroj maniri „Drž’te lopova!“
Niz s imenima ljudi koji su slično postupili je dugačak. Puno njih izgubilo je onu moralnu crtu, puni se životnom energijom na način da je crpi iz drugog, a zlo koje počine njihova je elementarna potreba.
U propovijedi pročitanoj prošle Nedjelje Isus je rekao: ” Oprosti grješniku, oprosti čak i ubojici. I oni su samo ljudi.”
U ovoj Godini milosrđa kada se svi trudimo biti bar malo bolji ljudi nego inače, možda u tišini svojeg doma, iza naša četiri zida često se preispitujemo i analiziramo sve zamke na kojima smo pali. Svaki problem na koji smo naišli u životu, iza sebe je imao i ponekog zlobnika/zlobnicu koji su zaduženi da stvar ne može biti gora. Što više problema to su oni sretniji. Mnoge dotuku. Ljude slabe u vjeri, ljude sa malo snage, ljude koji s godinama patnje gube ustrajnost i čvrstinu puno je lakše slomiti. Upravo takve situacije i takvi ljudi – njihova su duhovna hrana koju poput žrtve paljenice prinose sotoni.
Protiv zla ne možemo se boriti zlom.
Protiv zla možemo se boriti i izboriti samo molitvom i dobrotom. Možda je teško shvatljiva izreka: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!, Oprosti mu!“ ali u stvarnosti je doista tako. Obilje zla i mržnje stvara još veće zlo, velike naboje negativne energije koja ne dozvoljava napredak.
I ovog trenutka dok pratimo vijesti i slušamo razvoj situacije oko uhićenih Hrvata u Bosanskoj Posavini jednake misli se roje u glavi. Možemo li oprostiti ljudima koji progone naše bližnje, koji progone nas? Može li se zaboraviti sva patnja, sva bol, sve nedaće koje su nam priuštili zločinci, licemjeri, naši progonitelji?
U Osmom blaženstvu stoji: “BLAGO PROGONJENIMA ZBOG PRAVEDNOSTI: NJIHOVO JE KRALJEVSTVO NEBESKO!”
Po čemu je blažen čovjek koga progone? Progonjeni mogu biti dvije vrste ljudi: nedužni a progonjeni, tj. progonjeni bez vlastite krivice i druga vrsta ljudi koji su progonjeni jer se zauzimaju ili brane ono što je pravedno.
Pravi kršćani su uvijek izazov svijetu, savjest svijeta. Kao takvi oni stalno brane pravdu i pravicu, a kore nepravdu. To nepravedni ne mogu podnijeti. Zli stoga žele ušutkati taj prijekor, otkloniti taj izazov. Dakle, progonjeni su osobe koje se zalažu za pravo i pravdu u svojoj sredini i zbog toga bivaju progonjeni. Isus hvali i naziva blaženima te ljude zato što imaju odvažnosti da se zauzmu za istinu i pravdu iako znaju da će zbog toga biti progonjeni, da će zbog toga trpjeti.
Pojedinačno i društveno zalaganje za pravdu u vlastitoj sredini, za ljude oko sebe i one koji su daleko, jest upravo ono što Bog želi. Zalaganje za druge, služenje drugima, briga za njihova prava, vrlina je koja životu daje najviše sadržaja i smisla. Stoga Isus želi da njegovi učenici hrabro protestiraju protiv nepravde, posebno kada je učinjena onima koji se ne mogu i ne znaju braniti. On je prvi tako živio! To ga je dovelo do smrti na križu i do uskrsnuća. To će se dogoditi i svima onima koji idu njegovim putem.
Progonitelji će ostati u svojoj tami, zaglavljeni u kaljuži koju su sami stvorili od svojih života.