Ni 25 godina od početka srpske i ine agresije na Republiku Hrvatsku još uvijek nitko, ali baš nitko nema točan popis poginulih, nestalih ni ranjenih tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. To nije ništa drugo nego – sramota!
Međutim, taj i takav popis, prema svemu sudeći, nikada i nećemo imati. Barem ne točan.
Naime, malo je poznato da se više ne govori i ne piše „popis poginulih“, već „popis smrtno stradalih u Domovinskom ratu“, što je velika razlika.
Tako na popisima smrtno stradalih po gradovima i županijama zajedno se nalaze oni koji su poginuli na bojištu i oni koji su učinili – suicid, a što je ocijenjeno kao „posljedica rata“. No, ono što je najgore i najteže je činjenica da na tim službenim popisima ne nalazimo imena mnogih branitelja koji su si oduzeli život nakon rata, već samo određenog broja, pa se s pravom postavlja pitanje: kako to da su neki ostvarili to pravo, a neki ne?
U Koprivnici, primjerice, postoji i spomenik hrvatskom branitelju Draganu Nogiću, koji je istinski prošao sva bojišta i koji je na kraju izvršio suicid u središtu grada, a njegovo ime ne postoji među poginulim ili smrtno stradalim braniteljima, jer njegova obitelj nakon ove tragedije više nije imala snage obilaziti kancelarije, pisati molbe i zamolbe i tome slično.
To se sve vrlo lako može i provjeriti!
A koliko je još takvih dragana nogića, koje pamte tek samo suborci, prijatelji i rodbina?
Osim toga, gdje su valjani popisi ozlijeđenih? Riječ je o braniteljima i civilima koji „nisu imali sreće“ poginuti od četničkog metka ili granate“, pa su nakon tjedan-dva, mjesec ili godinu-dvije, tri nakon ranjavanja izliječeni?
Zadobivene rane su im prošle, a jesu li i one koje su im ostale u duši?
Dakle, da nije žalosno bilo bi smiješno: 25 godina nakon početka srpske i ine agresije ozlijeđeni su tek suhe brojke – to se „ne računa“!?
Tko je primjerice vidio popis svih poginulih dječaka i djevojčica u Domovinskome ratu? Kažu da ih je poginulo oko 400. Gdje su njihova imena?
Svaka općina ili županija već je odavno morala imati točne popise branitelja i civila: poginulih, nestalih, ranjenih, ozlijeđenih, baš kao i popis onih koji su izvršili suicid, a bili su sudionici rata. Pored toga, netko bi trebao voditi i popis umrlih branitelja, tim više što nema dana a da nije sahrana nekog od njih.
Malo je crkava, poput one u Zagrebu, Sveta Mati slobode, u kojima možete pronaći i popise poginulih branitelja. U Njemačkoj, primjerice, „nema“ crkve gdje na jednom dijelu zida ne pišu imena poginulih i nestalih ratnika, bez obzira na kojoj su bili strani, ako su živjeli, odnosno stanovali na području gdje se nalazi crkva.
Da ne povjeruješ, ali je tako!
Kad smo odlazili u rat, često su govorili – vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima!
Bivši hrvatski (?) premijer Zoran Milanović (r. 1966.) toga se ne sjeća, ali dobro pati da je u rat išla „samo sirotinja“ te da on „nije nosio pušku“!
Dakle, kako god okrenuli, pitanje, prije svega, točnog broja poginulih, nestalih, ranjenih i ozlijeđenih branitelja i civila u Domovinskome ratu mora se privesti kraju, tim više što u različitim publikacijama objavljenih nakon rata pojavljuje se i dosta različitih podataka, pa svatko „uzima“ one koji mu odgovaraju.
U Vukovaru se primjerice, 18. studenoga, svake godine trebaju javno pročitati imena svih poginulih, pa trajalo to „od jutra do sutra“.
A koji je najtočniji popis poginulih i nestalih? Ukupan broj poginulih Hrvata spominje se u „Izvješću predsjednika Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini“, (od 15. siječnja 1966.). a prema njemu u RH je poginulo i nestalo 13.583 osoba, dok ih je 9.909 poginulo i nestalo u Bosni i Hercegovini, ili drugim riječima ukupan broj poginulih i nestalih u Domovinskom ratu iznosi 23.492 osobe.
Naravno, kako je vrijeme prolazilo, broj nestalih se jednim dijelom pretvarao u broj poginulih, tako da je broj poginulih mogao biti samo veći.
Nu, ako se ne možemo složiti u mnogo čemu, po ovome se moramo i trebamo.
I to – odmah!