Ima li se pravo umirati dok čekamo pravdu?

Danas je očito poželjno da onih koji čekaju pravdu bude što manje.

Dana 1. veljače 2015. godine u Koprivnici, u Križevačkoj 37, u svojem otetom dvorištu ispred svoje otete kuće, pao je Damir Justament, rođen 1959. godine. Udar je bio jedan, ali žestok. Našli su ga tek kad se već ukočio.

U kreditnoj zadruzi rekli bi – lijepa smrt bez patnje.

Njegovu kuću je na licitaciji po mutnom postupku kupila jedna od austrijskih zadruga koja je nelegalno u Hrvatskoj dilala kredite kršeći 100 zakona i 1000 zakonskih normi hrvatske države. Za to vrijeme HNB, DORH i USKOK su spavali. Borbeni Damir Justament gurao je koliko je mogao. Gurao je sve dok mu srce nije popustilo. Pošteni forenzičar bi na obdukciji, na njegovom srcu našao pečat “njegove borbe za pravdu”. Povećanje kamata, ovrhe, provaljivanje vlastite brave na vlastitoj kući, prkosni život u otetoj a vlastitoj kući, neprospavane noći, osluškivanja, tužbe, odvjetnici, sudovi, ročišta, policija, rastureni brak, fraktura lobanje zbog pada s bicikla i to u trenutku dok je na poštu nosio tužbu, bolnica, ucjene, dolazak u kuću nepoznatih ljudi…

Damirovo srce je krivac što nije izdržalo tolike stresove i šokove!

A, je li trebalo i moralo?

Pa naša konjušarska srca su jaka. Zar se našim srcima može to dogoditi?

Naša srca jesu na rubu. Nisu više jaka i ne mogu više izdržati niti stanje u sudstvu, niti stanje u gospodarstvu, niti ovo što se događa s lijepom našom domovinom. Naša srca plaču, krvare…

Hrvatska bez pravde i prava

Iako se ne može generalizirati i osuđivati sve suce i sve sudove da su korumpirani; da u njima vlada nepotizam, ili da svi zajedno surađuju u sprezi na otimanju imovine građana i poduzetnika…, svi možemo bez imalo susprezanja tvrditi da je stanje u pravosuđu katastrofalno loše. Ovo možemo tvrditi na temelju nepobitnih činjenica koje nitko ne može osporiti, pa ni tijela nadležna za procesuiranje državnih službenika koji zloupotrebljavaju svoj položaj za ostvarenje vlastitih interesa i koristi. Međutim, oni koji bi trebali raditi na otkrivanju kriminala – slijepi su i nezainteresirani, a vjerojatno su i u suradnji s onima koje bi trebali istraživati.

U nastavku, navest ću neke od najkatastrofalnih slučajeva koji opisuju stanje apsurda u hrvatskom pravosuđu:

1. Drago Raspudić već 23 godine progonjen je od strane hrvatskog pravosuđa. Iako je vlasnik stana kojeg je u cijelosti isplatio, on se mora iseliti temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi, radi predaje nekretnine u posjed temeljem tužbe za smetanje posjeda. Znači, Općinski građanski sud u Zagrebu pri odlučivanju o pravu Drage Raspudića zaštitio vlasništvo. Međutim, to nije najgore što se dogodilo. Tužitelj polaže pravo na temelju ugovora na kojima su zrcalno okrenuti pečati, na temelju uplatnice kojim je novac za stan od strane prijašnje stanarke uplaćen 17 dana nakon njezine smrti. Novac je vraćen na žiro-račun i ne zna se tko ga je podigao, a o pravu članova obitelji preminule stanarke – sud odlučuje NEDJELJOM!

2. Aleksandar Gašparić, osnivač OPG – obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva radi uzgoja svinja i dalje prodaje, dospio je u krajnje čudnu situaciju u kojoj je sud pokrenuo stečaj nad njim kao nad fizičkom osobom – što je za sada presedan u sudskoj praksi. Tijekom stečajnog postupka njega su, naravno, u skladu sa Stečajnim zakonom, onemogućili da odlučuje o svojoj imovini, dok s farmom i višemilijunski vrijednom imovinom upravlja stečajni upravitelj OPG-a.

3. Mira Veljačić Ajanović, stranka u postupku s mjestom stanovanja u Rijeci, prema odluci Vrhovnog suda, morala bi putovati na sud u Čakovec jer bi, navodno, taj sud lakše i brže riješio postupak. Gospođa Ajanović je izračunala koliko vremenski i financijski mora biti sposobna da bi imala pravo na pristup sudu. Ovako to nikako nije u mogućnosti, te joj je time potpuno onemogućen pristup sudu.

4. Slučaj tvornice za preradu drva u Dugom Selu i trgovačkog društva Liston d.o.o., vjerojatno je presedan po mnogo čemu. Osim toga što je gruntovnica Dugom Selu vodila paralelno dva z. k. uloška za jednu nekretninu, slučaj je zanimljiv zato što je katastarska čestica 824 na koju je 1992. godine u siječnju isplaćen kredit na tada društveno vlasništvo, parcelacijom je oformljena tek 6 godina kasnije! Godine 1996. godine je oformljen novi z. k. uložak u kojem se našla i k. č. 824, međutim, Općinski sud u Dugom Selu prvo upisuje vlasnika – investitora, povratnika iz inozemstva, u zemljišne knjige kao vlasnika, a potom mu plombom onemogućava raspolaganje za nešto što nikad nije bilo vidljivo. Ako su postojale zapreke po pitanju nekog ovršnog postupka koji nije bio vidljiv – sud nikad nije stjecatelju smio dozvoliti upis prava vlasništva. Međutim, da bi uspio u svojoj nakani, tadašnji sudac Arnold Čađa, koji je kasnije stegovno kažnjen i sutkinja Rosanda Topalušić, koja još uvijek nekažnjeno sudi na sudu u Dugom Selu, donosi rješenja upućujući ih na tvrtku koja uopće nije vlasnik, bez naznačene adrese i drugih identifikacijskih podataka. Bez ispravnog datuma, bez prava na žalbu. Županijski sud ipak 2003. godine ukida ta nezakonita rješenja suda u Dugom Selu, li sud prvog stupnja ignorira odluku višeg suda kao da nije ni donesena. Općinski sud u Dugom Selu nastavio je voditi postupak nad nedužnikom, nastavljajući postupak i nakon što su tvrtku nedužnika uništili i nakon što je prestala postojati kao pravna osoba. To čine punih sedam godina. Ono što je najznačajnije je to  da postupak u kojem je HBOR, iako nezakonita stranka (ovrhovoditelj) kojem nedostaje legitimacija u postupku, zajedno sa sudom vodi postupak bez dužnika, bez ovršenika i bez stvarnog vjerovnika – koji su u međuvremenu prestali postojati.

5. U Zaprešiću Općinski sud uknjižuje imovinu temeljem darovnog ugovora koji je darivatelj za života poništio. Pri tome začuđuje činjenica kako je Gruntovnica uopće mogla uknjižiti drugu stranu kao vlasnika s obzirom da ista osoba nije imala ni jednako ime niti adresu kakva je naznačena u ugovoru – preudala se.

6. Problem kreditnih ureda i RBA zadruga: na ništetnost ugovora pazi se po službenoj dužnosti. Umjesto sudaca koji su to morali znati temeljem važećih zakona, odnosno utvrditi bez nekog posebnog napora stranaka, policijski, istražiteljski i sudački posao odrađuju novinari. Mjesecima pa i godinama po portalima su isticane sve moguće nepravilnosti, nezakonitosti, postupci koji su protivni međunarodnim propisima, domaćim zakonima i Ustavu…, ali uzalud. Tko će sada žrtvama RBA austrijskih nelegalnih zadruga, žrtvama nelegalnih kreditnih ureda namiriti i vratiti oteto? Je li za propuste odgovoran ovršenik, ovrhovoditelj , sudovi, država… i tko, ako ne suci,  u konačnici snosi odgovornost zbog toga što na vrijeme nisu primijenjeni propisi koji su na snazi u Republici Hrvatskoj?

Presude temeljem krivotvorina i namještenih nalaza vještaka

Državno odvjetništvo i USKOK u svojoj praksi ne primjenjuju Zakon o kaznenom postupku. Isti je primjenjiv jedino za pokajnike i gulitelje krumpira i mrkve.

Iako je zakonom propisana i tužba za utvrđenje vjerodostojnosti isprave, u bezbroj slučajeva spor je okončan temeljem krivotvorina. Krivotvori se sve, od ugovora, priznanica, uplatnica, računa, otpremnica, primki, itd. Da bi iz nevjerodostojnih krivotvorina, krivotvorine postale vjerodostojne, pomažu najčešće sudski vještaci koji pronalaze način kako to učiniti.  Tako npr. pred Općinskim sudom u Ivanić Gradu sudski vještak je vještačio  kuću, bez da je druga strana u sudskom postupku uopće sudjelovala u vještačenju. Nakon toga je kuću koja tržišno vrijedi 110.000 eura procijenio da vrijedi 0 kuna! Vjerojatno jedinstveni slučaj u sudskoj praksi.

Sudovi ne primjenjuju ni zakone jednako.

Prijedlog za odgodu ovrhe nije prihvatljiv za ovršenike koji moraju iseliti iz svojih kuća i moraju se izbaciti na ulicu, dok se mahom, ekspresnim postupcima i bez prava na očitovanje druge strane, ovrhe na novčanim tražbinama odgađaju. Ovo stoga, što najčešće novac ostaje „zaleđen“ na posebnom računu FINE i njime ne upravljaju ni ovršenik niti ovrhovoditelj. Ili da bi se pogodovalo  jednoj od stranaka u postupku. Ovakva klima ubija investitore i gospodarstvenike jer ne postoji nikakva pravna sigurnost. Drugi bi, pak, sudski vještak „naštimavao“ vještačenje tako da bi potvrdio tražene iznose. No, ukoliko bi se kontrolirao iznos u financijskom vještačenju jednostavnim zbrajanjem, došlo bi se do drugog rezultata. Osim čuđenja suca i vještaka, sankcije bi izostale.

Privatni kazneni progoni umjesto ODO-a

Poznati su slučajevi u kojima je DORH-u, USKOK-u ili ODO-u dostavljena kaznena prijava, ili više njih radi donošenja odluke o kaznenoj odgovornosti. Zakon je tu vrlo jasan. Ukoliko tužiteljstvo odustane od službenog progona, mora dati uputu oštećeniku da on kao privatni tužitelj može nastaviti progon. Upoznata sam s najmanje 50 postupaka o kojima ODO, DORH, USKOK i PNUSKOK nije odlučio ništa! Šutjeli su. Samo je poslana obavijest da je predmet negdje premješten. Odnosno, nisu nikad ni poslali oštećeniku nikakvu obavijest iako su priznali da je predmet kod njih. Ponekad bi odgovor glasio da je neka savjetnica otišla iz ODO-a, a predmet nije dostavljen drugoj, itd.

Prijavitelji kriminala ili istjerivači pravde i građani koji nisu na položaju, najčešće su procesuirani za bilo kakvu sitnicu, ili su u fazi da ih se proglasi neuračunljivima.

Ovršuje ih se bez upozorenja, bez prava na žalbu, dok se za velike kriminala presuđuju smiješno male kazne.

Pretvorba i privatizacija, predstečajne nagodbe se više i ne spominju osim u predizborne svrhe i sakupljanja političkih bodova.

Zlouporaba zakona, položaja i ovlasti od stane sudaca

Suci, prema hrvatskim zakonima, imaju imunitet, neovisnost i pravo na potpuno samostalno odlučivanje. Iznad sudaca je predsjednik suda; na primjer predsjednik Općinskog suda, predsjednik Županijskog suda pa predsjednik Vrhovnog suda te predsjednik Ustavnog suda. Po hijerarhiji, predsjednik općinskog suda odgovoran je za rad svojeg suda i odgovoran je predsjedniku Županijskog suda. Predsjednik županijskog suda odgovara neposredno višem tijelu.

Ministarstvo pravosuđa nije nadležno za suce i ne vrši kontrolu sudaca.

Nezakonitosti u sudskim postupcima ne kažnjavaju se i ne sankcioniraju se nikako! DSV (državno sudbeno vijeće) funkcionira tako da suca koji krši zakon i sudski poslovnik prema pravilu prijavljuje predsjednik suda – iako se to najčešće ne čini. Građanin ne može prijavljivati suca niti se prijave građana uzimaju u obzir. Oformljena pravosudna inspekcija Ministarstva pravosuđa funkcionira tako da pošalje upit predsjedniku suda, koji sam sebi piše kritike ili pohvale. I to je sve.

Koliko god puta se stranka, koja se smatra oštećenom, požali na navedeno izvješće, odgovor nikada neće dobiti. Za sankcije pravosudna inspekcija nije nadležna.

S takvom hijerarhijskom strukturom u pravosuđu, za građane nema pomoći.

Vrana vrani oči ne vadi, pa tako ni sudac sucu.

Svi oni su kolege i koji jedan drugom međusobno štite leđa. I vrlo rijetko se dogodi da predsjednik suda koji je nadležan za uredan rad sudske uprave i svih djelatnika suda, prijavi nekog od svojih djelatnika zbog nesavjesnog obavljanja posla ili zlouporabe.

Kad stranka upozorava na nepoštivanje zakona od strane sudaca, stranka se napada da vrši pritisak na sud, da se bavi „obijesnim parničenjem“ te da zloupotrebljava svoje pravo kao stranka.

 

Autor: Nada Landeka/objavljeno u knjizi PRAVOSUDNA I POLICIJSKA MAFIJA