Puno puta do sada svjedočila sam vjeru. „Idite i svjedočite radost vjere“ rekao je i Isus svojim učenicima. Tako se vjera prenosila s koljena na koljeno, generacijama, i stigla do nas odgojom naših prabaka, baka, djedova, majki, očeva…. tako i mi svoju vjeru prenosimo dalje svojoj djeci, pa sve do budućih generacija.
Stoga nije čudno kada se u našem domu okupimo za obiteljskim stolom da se svi, od najmanjeg do najvećeg, prekrižimo, izmolimo Oče naš, potom zahvalimo i blagujemo. To je nešto što nije forma, već sastavni dio našeg života. Živimo u vjeri, reklo bi se…..
Puno se preispitujemo, sami smo sebi i svojoj savjesti najbolji sudac. Stoga nam nije drago čuti kad ljudi iz naše okoline tračaju i sude drugima oko sebe, a „balvan u svojem oku ne vide!“ Još gore je kada bezočno lažu s namjerom da nekom načine štetu, kleveću, podmeću, i okrenuli su se od Boga. Za takve redovno molimo, jer je njima obraćenje i oprost prijeko potrebno.
Hodočašća su sastavni dio života svakog kršćanina, ali i ljudi drugih vjera. Tako i mi kršćani često idemo na hodočašća i na duhovne obnove. I sama sam bila više puta, najviše zbog toga jer sam u tegobama današnjeg življenja osjećala nužnu potrebu za duhovnom obnovom, oporavkom duha i duše koju na duhovnoj obnovi uvijek dobijem. Kao da me netko uključi poput praznog akumulatora na izvor električne energije, i onda, napunjena, spremna sam boriti se i suočiti se sa brigama koje i ja, poput svih ostalih u našoj Domovini imam.
Kad osjetiš poziv – Idi!
I sama sam osjetila, a i drugi hodočasnici kažu, kad osjetiš poziv, idi. To te zove Isus da dođeš jer osjeća tvoju potrebu da mu se izjadaš, da mu predaš svoje brige i patnje, svoje boli, a On je tu da ti pomogne kad god ti to sa srcem i svom svojom dušom, predano zamoliš. To mi se dogodilo puno puta, da osjetim zov, nekoliko trenutaka prije, i već slijedećeg trena spremna sam krenuti, a ono, baš u autobusu imaju još dva mjesta prazna, čekaju me…. Drugom prilikom su me čekala dva ista sjedala kao i posljednji puta, i to u autobusu punom hodočasnika (a ja sam ušla na posljednjoj stanici), rekla bih, Isus uvijek ima rezervirano mjesto za one koji imaju potrebu susresti se s Njim.
Svjedočanstva s tih susreta opisala sam već u svojim tekstovima. Predivni su, posebni, i obilježili su mene i moj život zauvijek. Baš kao i moju obitelj. Duhovna škola koju prolazimo na duhovnim obnovama, ubrzani su tečajevi naše vjere, šlag na torti našeg života, popunjavanje praznina koje smo načinili tijekom koračanja kroz život. Popravljanje naših pogrešaka. Naime, svi griješimo, pogrešno bi bilo reći, ja sam bez grijeha. Svatko od nas pogriješi i napravi neki propust, najčešće nenamjerno, ali ipak naše greške nekog povrijede, nekog oštete, nekog naljute, a mi to nismo željeli, i svim srcem bismo željeli popraviti pogreške. Duhovna obnova ukazati će nam na puteve kojima ćemo lakše ostvariti te ciljeve reparature pogrešaka koje smo do tada načinili. Put oprosta samima sebi ali i drugima.
„Idite i svjedočite radost vjere“, opet ponavljam, jer upravo potreba da se posvjedoči o pozitivnim učincima vjere, i pozitivnim učincima duhovne obnove danas je prijeko potrebna. Oduvijek su ljudi znali zabludjeti, odati se razno raznim porocima i okrenuti se od vjere vanjskom bještavilu. Kasno shvate da je blještavilo ispraznost, ali nikad nije prekasno. Kad osjetite zov, idite, pružena ruka se prihvaća.
Kao i svake godine, i ove godine na Veliku Gospu nekoliko dana prije duhovno sam se pripremala za taj veliki naš blagdan. Čitala sam svjedočanstva, Bibliju, molitve našoj Nebeskoj Kraljici, molila krunicu, i na kraju smo razmišljali u koje od Marijinih svetišta bismo otišli na Blagdan Velike Gospe. Iskreno, smatram da su Isus i Blažena Djevica Marija na svakom mjestu gdje im se čovjek s puninom svoje duše i čistim srcem punim vjere obrati. Upravo zato su česta ukazanja upravo u planinskim, nedostupnim područjima, malenim pastirima, djevojčicama i dječacima, patnicima koji i nisu mogli ići na daleke puteve radi susreta sa Isusom. No zato su upravo Isus i Njegova Majka pronalazili put do onih koji su vapili za susretom sa Njima.
Dostojna si me kćeri! Tko da ti sudi, ako te ja ne osuđujem?
Kada sam pročitala da nadbiskup Želimir Puljić služi sv. misu u Škabrnji dileme nije bilo. Želim otići pomoliti se u to patničko mjesto, mjesto koje još uvijek odiše vapajima onih koji su na najmučkiji način izgubili život, bez razlike jesu li bili vojnici ili civili. Da, njima je molitva neophodno potrebna kako bi njihove duše našle mir. Molitva i mir potrebni su i mojoj duši, koja još nije ni otišla s ovoga svijeta, pa možda, kada se upravo na tom mjestu poklonim Blaženoj Djevici Mariji, shvatim koliko ja i moja obitelj zapravo imamo sreće, mi smo živi, pred nama je bezbroj mogućnosti, onima koji su na tako težak način izgubili život kao civili i vojnici stradali u Domovinskom ratu, ostaje samo molitva za njih i njihove duše, i naklon kojim im odajemo počast.
Nadbiskupa Želimira Puljića vidjela sam i jednom prije, kada sam prije puno godina nazočila svetoj misi u trenucima kada mi je bilo iznimno teško u životu. Neophodna mi je bila utjeha i molitveni mir, pa sam izabrala Crkvu Majke Božje Lurdske da kleknem ispred Blažene Djevice Marije i izmolim za blagoslov i mir. Ne sjećam se više koji je tada blagdan bio, ali znam da je mons. Puljić tada prošao procesijom kroz Crkvu, i u tom trenutku osjećala sam nekakav neobičan mir, kao da su moje tegobe odnešene rukom. Da, tada sam našla mir koji mi je toliko bio potreban.
Tim više sam bila još sretnija što i sada, nakon toliko godina opet imam priliku biti prisutna na svetoj misi na kojoj će upravo nadbiskup Puljić propovijedati. S pažnjom sam slušala propovijed o nužnosti okupljanja obitelji, o očuvanju zajedništva, i obiteljskog ognjišta, kako bi rekli naši stari. Za vrijeme pričešćivanja na vrh jezika mi je bilo da ga zamolim blagoslov. Puno mi znači blagoslov, to mi daje snagu za sve brojne bitke koje proživljavam, daje mi takvu snagu kakvu je David imao protiv Golijata. „Gospodin je pastir moj: … zla se ja ne bojim, jer si Ti sa mnom“ najbolje opisuje moju potrebu za Božjim blagoslovom.
U samom dnu obnovljene crkve u Škabrnji bio je stol sa raznim predmetima za blagoslov. Baš prije nekoliko dana, zaključili smo kako nam u jednoj prostoriji nedostaje raspelo, koje nama predstavlja sigurnost i štit kakav nekim ljudima predstavlja željezna ograda. Sa raspelom na ulazu u naše prostore, mi se doista ničeg ne bojimo jer „Gospodin je sa nama!“. Na žalost, iako sam si odabrala raspelo koje sam željela blagosloviti, i jednu krunicu, nikog nije bilo za tim stolom tko bi nam naplatio odabrano. Odustali smo i sjeli izmoliti krunicu, i saslušati svetu misu.
Nakon procesije, kada smo se opet vratili u Crkvu i otpjevali „Zdravo djevo Kraljice Hrvata“, a svećenici i nadbiskup otišli se presvući, ponovo smo otišli do stola kupiti odabrani predmet. Vidjeli smo još jednu ženu da je isto tako čekala da svećenik izađe i blagoslovi predmet koji je kupila, pa smo se i mi odlučili vratiti. Na žalost, izgledalo je kao da jako kasnimo. Gospodin koji je prodavao predmete nikako da razdvoji jednu od krunica, sve mu se zapetljalo i trajalo je minute dok je uspio. Vrijeme je prolazilo i bila sam sigurna da su svećenici već otišli i da mi nitko neće moći blagosloviti odabrane predmete.
Žurno sam se vraćala natrag, ali već skoro na izlazu iz crkve susrela sam se sa svećenikom iza kojeg su išli ostali svećenici. Nisam odmah niti primijetila da je i nadbiskup sa njima.
„Molim vas velečasni, rekoh, možete li mi molim vas reći tko mi može blagosloviti raspelo i krunicu?“
On me potapše i kaže: „Sve je blagoslovljeno što je god bilo u Crkvi za vrijeme svete mise!“
U to me nadbiskup primi za obje ruke, uzme predmete koje sam držala ispred sebe i blagoslovi i predmete i mene. Evo, kaže, ja ću sve blagosloviti. Idite u miru.
Eh, ne samo da sam išla u miru, s Bogom, već i punog srca i pune duše….. upravo sam čitavo vrijeme priželjkivala blagoslov koji bi mi dao novu snagu, koja mi je tako potrebna.
Hvala ti dragi moj Isuse, mila naša Majčice, što ste prepoznali želju mojeg srca i blagoslovili me preko nadbiskupa Želimira Puljića. Hvala na svemu što ste učinili u mojem životu, i što me uvijek čuvate i pazite.
N.L. /hazud.hr