Datum objave: 09. siječanj 2016./Autor: Dragan Hazler
Iako sam futurist po naravi i cjeloživotnom djelovanju kao znanstvenik i istraživač u farmaceutskoj struci, ja se u mojim medijskim člancima više bavim prošlošću, nego budućnošću. Činim to svjestno jer se kao 87-godišnji starac sjećam vrlo brojnih komunističko-četničkih zločinstava nad nedužnim ljudima samo zato jer su bili Hrvati. Komunistički partizani su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijali Hrvate prema odredbi Židova Karla Marxa, koji je proglasio Hrvate odpadnim narodom i treba ih uništiti. Srbski fašistički četnici su ubijali Hrvate po svima velikosrbskim ideologijama, napose po Moljević-Mihailovićevom planu prema kojemu treba očistiti svu zemlju od Hrvata i zadržati ih samo 200.000, koje će se denacionalizirati u Srbe. Da nije bilo ustaša i domobrana, koji su nas branili od komunističkih i srbskih zločinstava, danas ne bi bilo Hrvata.
Iz ovih temeljnih deklariranih i sprovođenih zločinstava Hrvatski narod je platio relativno najstrašniji danak u genocidu i svima oblicima -cida u usporedbi s drugim narodima u suvremenoj Europi.
U ovome članku podsjećam da su Titovi marxistički komunisti i srbsko-fašistički četnici, čas zajednički, čas međusobno posvađeni se natjecali, koji će više poubijati Hrvata i među njima napose nedužnih hrvatskih katoličkih svećenika.
Fra Ante Baković i Fra Dr. Petar Bezina, utvrdili su da je za vrijeme II. svjetskog rata i poraća ubijeno od partizanskočetničkih zločinaca 664 katolička svećenika i 31 časna sestra
Ovdje iznosim samo jedan slučaj brutalnog ubojstva svećenika Ivana Juraića, kojemu sam još prije Božićnih dana 1942. bio ministrant u slunjskoj crkvi Presvetog Trojstva. Bio je to divan čovjek, mjereno ljudskošću, svećenstvom, poštenjem, domoljubljem i drugim vrlinama. Do “oslobođenja” Slunjskog kraja bio je svećenik u Rakovici, u Župi Sv. Jelene Križarice, tijekom prosinca 1942. zadržavao se je više u Slunju, nego u Rakovici Bio sam ministrant na misama, koje su predvodili zajednički ili svaki posebno vlč. Ivan Juraić i vlč. Dragutin Štimac. Obadvojica su smrtno stradali u Slunju. Već u vrijeme pada zrakoplova viteza Jure Francetića u Slunju 23. prosinca 1942. pronio se glas da su partizani odveli vlč.Ivana Juraića u zatvor, koji je bio u podrumu kuće od Bare Lovrenčić, udaljene jedva tridesetak metara od kuće pisatelja ovih redaka. Zajedno s mojom majkom nosio sam jelo vlč. Ivanu Juraiću i vidio ga izmučenoga i izranjavanoga, ali se je držao ponosno kao Isus Krist pred smrtnu osudu na Križu. Zadnji put sam ga vidio ujutro 31. prosinca, kad sam mu bez majke donio toplo mlijeko i komad kruha. Izgledao je strašno izmučen. Pitao me je za vlč. Dragutina Štimca i dao ga lijepo pozdraviti. Već iza podne pronio se glas da su partizeni strijeljali vlč. Ivana Juraića na Slunjskom groblju i ostavili ga poluživoga u već iskopanoj jami, koju si je po nalogu partizanskih zločinaca morao sam još dublje kopati
O toj tragediji govorio je grobar Ante Štefanac – zvani Baketan novinaru “Nove Hrvatske” kad je Hrvatska vojska oslobodila Slunj.Taj skraćeni zapis prenio je biskup Mile Bogović u svojoj najnovijoj knjizi “Slunjski kraj i njegova Crkva u prošlom stoljeću i sadašnjosti”:
Novinar “Nove Hrvatske započinje:
“Na slunjskom groblju sam zatekao grobara Antu Štefanca. Sjeli smo na rub male kapelice, a ovaj je počeo sa svojom pričom o onome što je radio za vrijeme dok su odmetnici haračili Slunjem.
Već trideset godina sam ovdje grobar i na mnoge ljude koji su u našem gradu umrli bacio sam posljednju grudu zemlje… Ali ova zadnja tri mjeseca proživio sam više nego prije, pokopao sam ih više nego prije za deset godina.
Čim su došli, to je bilo 15. studenoga, odpočelo je. Osam teško ranjenih ustaša, koji su ostali u bolnici, bili su prve žrtve odmetničkih zvierstava. Navečer toga dana preda mnom je ležalo osam golih lješina, tako iznakaženih, da ih uobće nisam mogao prepoznati. Osim njih bila je tu lješina nekog nepoznatog mužkarca i jedne nepoznate žene. Njih uobće nisu dovezli do groblja“.
Ovdje moram (Dragan Hazler) prekinuti i dodati, da smo te mrtve ljude morali voziti na našim kolima moja majka Franciska i ja. Imena ustaša ne znam niti od žene, ali muškarac je bio domobran Joso od Kate Brinke iz Cvitovića. Dovozili smo mrtvace pred groblje, koje zovemo Staro groblje. Tu su nam ih ljudi prolaznici iz sela Lađevca istovarili. Josu smo vozili samoga. Ubili su ga partizanskočetnički zločinci kao ranjenog domobrana, ubijen pred domobranskom vojarnom na Sveticama. Pri vožnji su partizanke i obične Vlahinje – Srbkinje, dobacivale mojoj majki vrlo ružne riječi, koje ne mogu ovdje zapisati, puno prostije od ove: “Jeli ti to muž, je… te on”…
Kao 13-godišnji dječak, u zemlju sam propadao od stida i od katastrofalnog beznađa, u kojem smo se našli mi Hrvati u Slunju nakon “oslobođenja” od partizanočetnika noću 14/15. studenoga 1942.godine.
Nastavljam razgovor grobara Ante Štefanca i novinara “Nove Hrvatske” vođen krajem siječnja 1943, kad je Hrvatska vojska oslobodila Slunj.
“.Eto, ovdje dolje pobacali su ih u jednu jamu kao paščad. Još istu večer preda mnom je ležala lješina mog sugrađanina Pere Lalića, koji je ostavio ženu i petero djece. Tako je nastavljeno svakog dana. Najgore je bilo 30. studenoga. Bilo je oko pola noći kad na mojim vratima zalupaše dva partizana te me u kišnoj hladnoj noći odvedoše na groblje. Titravo svjetlo fenjera obasjavalo je strašan prizor… Moji sugrađani, sa kojima sam još pred kratko vrieme radio, smijao i veselio ležali su preda mnom svučeni, izrezani, a ledeni noćni vjetar grušao je još toplu krv.
Tu je ležao Slavko Kovačević, strieljan u glavu, a prije toga izboden nožem. Oplakuju ga žena i troje djece. Dalje su se nizale lješine Adama Kosa, otca petero djece, Ivana Pavlešića, Stipe Katića, Jose Moćana i Jose Obajdina. Svi ostavljaju po četvero, petero djece…
Pred Novu godinu došao je red na pokojnog župnika iz Rakovice, Ivana Juraića. On je već duže vremena ležao u partizanskom zatvoru i očekivao smrt. Na samu staru godinu izveli su ga iz zatvora usred bijela dana i uputili prema groblju. Ja sam išao iza njih i premda sam se već naučio na ovakve prizore, moram priznati, da sam osjećao kako mi ledene suze klize niz obraze. Župnik je bio poznat kao veliki dobrotvor naroda i bio je obljubljen od svojih župljana.
Konačno smo stigli do groblja. Tu je već čekala iskopana raka, ali ju je morao još dublje ikopati sam župnik. Jedan je partizan grubo naložio: “Svuci se!” Starac se morao podpuno svući i sav je drhtao na onoj strašnoj studeni. “Lezi u jamu!”
On je obratio svoje oči k nebu, prekrižio se i drhtavo se spustio u blato.
Iznad njega već su trojica čekala s naperenim puškama.. Vidio sam ga još kako je legao potrbuške i nisam mogao više gledati. Odjeknula su tri hitca i koraci ubojica su se se lagano udaljavali od groblja. Okrenuo sam se i pošao zasipavati.
Kad sam ga već gotovo pokrio, dogodilo se nešto strašno.Tielo se počelo u grčevima micati i iz rake je doprlo stenjanje.”Zatucite me do kraja, još sam živ. Nemojte me zakapati živoga“.
Prizor je bio jeziv. Kosa mi se naježila na glavi i potrčao sam kao lud za partizanima: “Vratite se i ubijte ga do kraja, on još živi!”
Vratili su se i sa šest hitaca dovršili svoju krvavu rabotu“.
Zločinački partizanočetnici strijeljali su ovog dobrog čovjeka 31. prosinca 1942. u starom Slunjskom groblju i sam si je svećenik morao još dublje kopati jamu, koja je već bila iskopana prije, nego su mu Titovi zločinci s tri ispaljena puščana naboja oduzeli nevini život i kako govori grobar, preživio je strijeljanje pa su morali ponoviti.. Cijeli Slunj i Rakovica, sve staro i mlado, plakalo je skrivečki (jer javno nisu smjeli!) za ovim uzornim čovjekom.
Priredio sam ovaj članak 31. prosinca 2015. na obljetnički dan sjećanja na opisani strašni zločin, kojeg su na nevinom čovjeku izvršili partizanočetnici na slunjskom groblju ali obzirom da se radi o jezivim zločinima partizanočetnika nad nedužnim Hrvatima odustao sam od slanja ovog članka, napisanog 31. prosinca 2015. da poštedim čitatelje tih strahota. Razmišljajući o tome, da bi današnja pokoljenja trebala znati o zločinstvima Titovih partizanočetnika, šaljem isti sada na objavu.