Datum objave; 21. ožujak 2015.

Autor; Antun Babić

Poštovani izaslaniče Predsjednice Republike Hrvatske i poštovani župane Sisačko- moslavačke županije[1], drage Hrvatice i Hrvati, dragi građani Republike Hrvatske, drage sisčanke i sisčani, uvaženi javni djelatnici, dame i gospodo,

Sve Vas još jedanput srdačno pozdravljam i duboko zahvaljujem na ovako velikom odazivu. Uvodno želim istaknuti neka od mojih vlastitih razmišljanja. Forum hrvatskih integracija nije vezan za bilo kakvu političku ili ideološku opciju. Ideja za organiziranje ove tribine došla je sasvim spontano. Nekoliko slobodnih građana i pojedinaca prepoznalo je da je nakon izbora gospođe Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske došao novi, ali i odlučujuči trenutak, kad se svi mi pojedinačno, ali i organizirano, moramo puno otvorenije i izravnije uključiti da joj pomognemo u teškom poslu koji je pred njom i hrvatskom državom.

Naime, nova hrvatska predsjednica na neki je način i sama bila dio zajednice izvandomovinskih Hrvata. Osobno mislim da bez velikog iskustva i novog tj. proširenog znanja koje je stekla živeći i radeći u razvijenim demokratskim zemljama, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović vjerojatno bi imala puno manje šanse pobijediti na predsjedničkim izborima.

Dame i gospodo, krajnje je vrijeme da se mi hrvatski građani kao pojedinci, ili organizirano, pokrenemo i počmemo svim zakonskim i legitimnim sredstvima provoditi kontrolu i nadziranje svih društvenih procesa u Hrvatskoj koji odlučuju o životu svih nas pojedinačno i životu hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske zajedno. Kad koristim termin javnu kontrolu onda pod tim podrazumijevam građanski aktivizam hrvatskih domoljuba koji je, osim “Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta”, “Forum hrvatske sloge” i udruge “U ime obitelji”, u ovom trenutku još u povojima.

S druge strane postoje stotine nedomoljubnih udruga koje danonočno rade protiv interesa Republike hrvatske i protiv vjekovnih vrednota i kulturnih tradicija hrvatskog naroda i za tu svoju protuhrvatsku djelatnost dobivaju milijarde eura iz državnog proračuna. Toga nema nigdje u svijetu.

U taj naš građanski aktivizam trebaju se uključiti svi hrvatski domoljubi, posebno oni mlađi, ali i stariji, kojima je stalo ne samo da se samostalna hrvatska država razvije u djelotvorno demokratsko i prosepritetno društvo, nego i da Hrvatsku obranimo od svih onih sila i silnica koji žele na svaki način uništiti ovu našu u Domovinskom ratu krvavo plaćenu slobodu i državnu samostalnost.

Moramo shvatiti da živimo u slobodnoj Hrvatskoj a ne komunističkoj Jugoslaviji

Drage Hrvatice i Hrvati, nažalost pokazalo se kako nije dovoljno samo izići na izbore, i to u sve manjem i manjem postotku, svakih četiri ili pet godina, i onda nakon izbora sve u ovoj zemlji prepustiti političarima i državnoj birokraciji, koji u svojem društvenom radu nisu motivirani općim dobrom nego, nažalost, čast ovdje nazočnim iznimkama, isključivo vlastitim interesom. Moramo konačno shvatiti da ne živimo u komunističkoj Jugoslaviji nego u slobodnoj Hrvatskoj. Nemojmo se bojati. Hrvatska ne pripada samo političarima, makar se neki od njih ponašaju kao da su Hrvatsku uknjižili na sebe 1/1.

Dakle, po uzoru na one građanske inicijative koje dobivaju milijarde kun od sadašnje Vlade, ali I iz svijeta, da, nažalost, rade na rušenju ne samo hrvatske države nego i na uništavanju svih naših hrvatskih tradicionalnih u kulturnih i vjerskih vrednota i tradicija, moramo se i mi domoljubi organizirati izvan političkih stranaka i početi se brinuti za našu budućnost i opstanak Hrvatske.

Drage Hrvatice i Hrvati, ovo nije ni politička, a nije ni znanstvena tribina. Ovo je jednostavno razgovor s narodom. Nažalost, politika se svaki dan bavi našim životima i o njima odlučuje, pa ću i ja poslati neke političke poruke. No, posebno želim naglasiti kako se mi nemamo namjeru pretvoriti u neku novu političku stranku ili natjecati za bilo koje političke političke dužnosti. Naše natjecanje će biti usmjereno samo na to kako pomoći da se Hrvatska izvuče iz današnje teške društvene, gospodarske, duhovne i moralne krize. Nećemo mi s ovom tribinom danas ništa riješiti. Ali ako danas posadimo jedno plodno zrno svijesti i spoznaje da smo svi odgovorni za budućnost Hrvatske i nas Hrvata tj. svih građana Republike Hrvatske, postigli smo puno. Naša Predsjednica može biti najsposobnija osoba na svijetu, ali ona sama neće moći riješiti sve ove teške nagomilane problem i poteškoće. Mi se jednostavno moramo osloboditi straha od političara i moramo demokratskim angažiranjem u našoj vlastitoj državi prisliti političare da služe hrvatskom narodu, a ne da budu njegovi vladari.

Povratak Hrvata iz iseljeništva trajni je nacionalni interes Republike Hrvatske

A sada želim u vrlo kratkim crtama prijeći na teme zbog kojih smo se danas ovdje i okupili.

Prva tema je institucionalni odnos Republike Hrvatske, od 1990. godine, do danas, prema Hrvatima koji žive izvan Hrvatske, kojih, prema nekim procjenama ima četiri milijuna. Druga i treća tema su  trenutno možda i najvažnije teme u Hrvatskoj, a to su masovno iseljevanje iz Hrvatske i demografski slom.

Što se tiče institucionalnog odnosa Republike Hrvatske i svih njezinih vlada od 1990. do danas malo tko može biti zadovoljan s kvalitetom i djelotvornošću tog odnosa. U Izvješću o stanju hrvatske države i nacije u 1996. godini u Hrvatskom saboru 22. siječnja 1997. godine prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman rekao je “kako je povratak Hrvata iz iseljeništva trajni nacionalni interes Republike Hrvatske”.

Toj izjavi predsjednika Tuđmana treba dodati i činjenicu da je hrvatsko iseljeništvo odigralo veliku ulogu u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države. Da nije bilo ključne financijske potpore iseljeništva HDZ-u na prvim izborima u travnju i svibnju 1990. godine, danas, vrlo vjerojatno, ne bi imali slobodnu hrvatsku državu, jer u to vrijeme nitko od drugih političara nije imao hrabrost, koju je imao predsjednik Tuđman, da se odupre velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

Predsjednik Tuđman je ne samo mislio nego i uistinu želio da hrvatsko iseljeništvo postane najvažniji strateški partner Republike Hrvatske. U tako razmišljanje predsjednika Tuđmana osobno sam se osvjedočio u mojim brojnim razgovorima s njim.

Nažalost ta želja predsjednika Tuđmana o obostrano korisnim odnosima između Hrvatske i Hrvata u svijetu nije ostvarena i danas je Hrvatska zbog toga daleko siromašnija zemlja nego što bi bila da su hrvatske vlade imale pozitivan i dobro osmišljen dugoročni program i pozitivan institucionalan odnos prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske.

Danas se možemo i moramo ponovno upitati: zašto je sve otišlo u krivom i pogrešnom smjeru? Kako to da niti jedna dosadašnja vlada u samostalnoj hrvatskoj državi od 1991. godine da do danas nije znala u daleko većoj mjeri iskoristiti neprocjenjivi ljudski, demografski i financijski kapital koji i danas postoji u hrvatskom iseljeništvu.

Sustavno medijsko stvaranje lažne slike o hrvatskom iseljeništvu

Odgovor na to pitanje istovremeno je jednostavan i složen. Jednostavan je zato što znamo da su komunisti i Jugoslaveni  od 1945. godine do danas kroz medije sustavno stvarali lažnu sliku o hrvatskoj emigraciji tj. hrvatskom iseljeništvu. Cijelo to vrijeme stvarana je slika kako su u iseljeništvo otišli neobrazovani ljudi koji su postali kriminalci, ubojice a posebno je naglašavano kako su ti ljudi navodnim prihvaćanjem ustaške ideologije postali neprijatelji države tj. komunističke Jugoslavije. Iako nisam nikada pripadao niti jednoj tzv. ekstremnoj organizaciji u iseljeništvu, bio sam član Radićevog HSS-a, i ja sam bio proglašen državnim neprijateljem Jugoslavije.

Desetljećima sustavno pranje mozga ostavilo u hrvatskoj javnosti  duboki trag u stvaranju negativne perpcepcije o hrvatskom iseljeništvu. Znamo također da su se udbaši i hrvatski komunisti uplašili 1990. i 1991. godine kako će se iz emigracije vratiti tzv. ustaše, koji će preuzeti vlast i poubijati hrvatske komuniste koji su služili Titu i Jugoslaviji i koji su masovno proganjali i ubijali hrvatske domoljube od 1945. do 1990. godine.

Također znamo da su se komunistički tehnomenadžeri u Hrvatskoj uplašili dolaska sposobnih, domoljubnih i moralnih hrvatskih poduzetnika iz iseljeništva koji bi onda, kako su ti tehnomenadžeri razmišljali, preuzeli upravljanje nad hrvatskim gospodarstvom. Sada najbolje vidimo kolika je tragedija i šteta što se to nije dogodilo.

Naravno, posebno veliki strah od velikog povratka Hrvata iz svijeta imale su neke neokomunističke i neojugoslavenske stranke  koje su znale, na temelju glasovanja Hrvata u iseljeništvu, da bi došlo do velikog osnaženja domoljubnog glasačkog tijela u Hrvatskoj i da nam se tada ne bi dogodilo da u samostalnoj hrvatskoj državi tri puta za predsjednika Republike Hrvatske izaberemo osobe kao što su Stjepan Mesić Mesić i dr. Ivo Josipović, koje su otvoreno radili, a i danas rade, protiv interesa hrvatskog naroda i za interes stranih centara moći.

Udbaši su bili jači od Tuđmana

Iz tih razloga sve su vlasti provodile politike i poduzimale korake da u Hrvatskoj ne zaživi pozitivan, prijateljski i učinkovit partnerski odnos prema hrvatskom iseljeništvu. Od 1991. do 1999. godine tri puta je stvarano i ukidano Ministarstvo za iseljeništvo. Očigledno su u tom pogledu udbaši oko Tuđmana bili jači i od prvog hrvatskog predsjednika. Još je veća tragedija nastala nakon dolaska lijeve koalicije na vlast 2000. godine, kada je briga za odnose s četiri milijuna Hrvata u svijetu svedena na jedan mali odjel u Ministarstvu vanjskih poslova, u kojem je, bez ikakve ovlasti, radilo nekoliko politički nepodobnih i odbačenih ljudi.

Dame i gospodo, ništa se u tom pogledu nije substativno promijenilo do današnjeg dana. Kao i one prijašnje Vlade, ni ova današnja Vlada Republike Hrvatske jednostavno nema ni kratkoročne, niti srednjoročne a kamoli dugoročne sveobuhvatne strategije kako, prema uzoru na uspješne svjetske trendove, najdjelotvornije iskoristi rudnik znanja, iskustva i financijskog potencijala te demografskog i gospodarskog oporavka koji postoji u izvandomovinskoj Hrvatskoj.

Možda će i ovdje biti ljudi koji će reći, ma što taj Babić govori, na čemu on temelji te svoje tvrdnje kako bi Hrvatska danas možda bila bogatija i sređenija država da je vođena drugačija politika prema Hrvatima izvan domovine?

Nemam ovdje vremena ulaziti u dužu elaboraciju kojom mogu dokazati sve moje tvrdnje. No, možda će barem malo pomoći podatak da oko 30 zemalja u svijetu, koje imalu veliku dijasporu, imaju Ministarstva za iseljeništvo. Ta ministarstva imaju velike ovlasti. Spomenut ću samo one najvažnije: Kinu, Indiju, Izrael, Poljsku, Meksiku, Italija itd. Zar je moguće da jedna Kina koja već ima milijardu i pol stanovnika treba jako Ministarstvo za iseljeništvo, ili pak jedna Indija koja ima preko milijardu stanovnika?

Postavlja se pitanje: zašto Kini kao najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu treba njezino iseljeništvo? No, da li mi možete vjerovali ako Vam kažem, a pet godina sam bio zamjenik veleposlanika Republike Hrvatske u Kini i tamo poroučavao državni odnos Kine prema njezinim iseljenicima, da su upravo kineski iseljenici najviše doprinijeli u gospodarskom razvoju Kine koja je danas druga najveća gospodarska sila u svijetu, a za koju godinu bit će i prva.

Dakle, Kina ima oko milijardu i pol stanovnika, a izvan Kine živi oko pedeset milijuna Kineza. To znači da izvan Kine živi manje od pet posto Kineza i ta država već prije od trideset trideset godina shvatila da joj je potrebno snažno Ministarstvo iseljeništva. Kada je Kina, koja je tada bila na gospodarskoj razini današnje Sjeverne Koreje, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ponudila partnerski odnos kineskom iseljeništvu, Kina je donijela odluku da niti jedan kineski iseljenik poduzetnik ne smije u prvih deset godina otići nezadovoljan iz Kine. Jednostavno  kineska je Vlada odlučila da iz Kine ne smije u svijet otići negativna slika o poslovanju u Kini.

Korupcija otjerala hrvatske iseljeničke poduzetnike

Nažalost, s druge strane, znamo s kakvom su gorčinom iz Hrvatske odlazili hrvatski poduzetnici iz iseljeništva koji su od stvaranja hrvatske države 1991. godine  do danas bezuspješno, zbog velike korupcije, pokušavali ulagati u hrvatsko gospodarstvo.

Hrvatska ima nešto više od četiri milijuna stanovnika, a u svijetu živi još četiri milijuna vrlo moćnih, utjecajnih i financijski dobro stojećih hrvatskih iseljenika. No, jedna mala i siromašna Hrvatska nema Ministarstvo povratka i useljeništva, koje bi trebalo imati jednaku moć i jednake ovlasti kao Ministarstvo vanjskih poslova ili Ministarstvo unutarnjih poslova.

Tu jednostavno nešto ne štima. Da li znate da Armenija, koja ima oko tri milijuna stanovnika i dva milijuna iseljenika ima Ministarstvo iseljeništva koje vodi potpredsjednik Vlade? Dakle, Armenci daju najveću moguću pozornost pozitivnom i kvalitetnom odnosu tj. partnerstvu s njihovim iseljeništvom, što se vrlo pozitivno odražava na gospodarski rast Armenije.

Nažalost u Hrvatskoj je vladala sabotaža svih inicijativa koje su  imale za cilj osnažiti odnose između Hrvatske i Hrvata diljem svijeta.

Kad smo vrijeme Matešine vlade 1997. godine dobili Ministarstvo povratka i useljeništva kao pomoćnik ministra napravio sam program za povratak trideset tisuća hrvatskih obitelji iz svijeta, koje bi po skromnoj procjeni u Hrvatsku donijele najmanje deset milijardi gotovog novca u tadašnjim njemačkim markama. Nakon što je o tom mojem programu ministar Petrović razgovarao s drugim članovima Vlade rekao mi je da taj plan zaboravim i da ga nikada više ne spominjem.

[1] Gospodin Ivan Žinić, župan Sisačko-moslavačke županije, bio je na tribini osobni izaslanik predsjednice Republike Hrvatske gospođe Kolinde Grabar Kitarović. Vrijedno je spomenuti da je župan Žinić bio prvi osobni izaslanik kojeg je Predsjednica imenovala od kako je preuzela dužnost predsjednice Republike Hrvatske.

Antun Babić, Govor na tribini Foruma hrvatskih integracija u Sisku, 20. ožujka 2015. g. I dio