Hrvati su na rubu snaga. Snažan režim ugnjetavanja, jak i nemilosrdan porezni režim bacili su gotovo sve Hrvate na koljena. Radnike, seljake, intelektualce, umjetnike, studente, đake, umirovljenike – baš sve. Gotovo nitko više ne hoda ulicama sa osmijehom na licu, malo ih je da se uopće imaju volje, a i čemu nasmijati. Malen broj nasmiješenih vrti se u brojci onih famoznih 250 milijunaša i 3 milijardera, svi ostali bude se, a i žive, sa grčem u želudcu.
Ministar Hajdaš Dončić se smije! U intervjuu na temu Hrvatske željeznice, ukidanje vlakova, otkaze radnicima, ministru je tijekom današnjih vijesti naletio osmijeh na lice. Čemu se smije sam Bog znade, ali Hrvati znaju da Hrvatska uz ovakve odluke ne može se dići na noge baš i da sve radnike zaposlene u državnim tvrtkama otpuste, a da istovremeno nametnu još poreza i daća. Jedno je sigurno, Hrvati će ubrzo, ako već nisu, ostati bez svojih gaća.
Podsjeća me sadašnje stanje na slučaj teškog bolesnika sa gangrenom. Liječnici su jednoglasno odlučili – amputacija zahvaćenog dijela. Počelo je sa prstima na stopalu, nastavilo se sa stopalom, podkoljenicom, nadkoljenicom, sve do bedara, zatim lijeva ruka. Konačan rezultat, uz teške muke, agoniju, krvarenje, upale, pacijent kojem su amputirali gotovo sve udove – preminuo je. Niti jedna muka izazvana teškim rezovima, koju je proživio u nadi nadvladavanja teške bolesti, nije mu pomogla da ozdravi i da ipak stane na svoje noge.
Što možemo očekivati uz postojeće rezove, koji će kažu, biti još gori?
Građani su praznih novčanika, novca nema, radna mjesta se reduciraju, plaće nisu dostatne niti za tjedan a kamo li za mjesec dana života, u obitelji najčešće radi samo jedan član. Studenti studiraju po godinu dvije duže samo da zadrže studentske privilegije, a i zato da se održe u intelektualnom napretku, jer kad završe, na žalost, na Zavodu za zapošljavanje mogu samo otupjeti. Sve me je više strah, da s obzirom da dugogodišnji staž nezaposlenih na Zavodu za zapošljavanje, da smanjeni broj prijavljenih koji posljednjih dana ističu u Vladi RH predstavlja zapravo umanjeni broj za one koji su nakon niza godina – preminuli od starosti u nadi da će se ipak zaposliti.
Toliko je puta istaknuto da bez poduzetničko-industrijske klime, bez poticanja poduzetnika i obrtnika u proizvodnim djelatnostima, starih zanatlija, turizma, bez povjerenja u pravnu državu ne može biti napretka. Evo prošlo je već više od dvije godine od kako se članovi Vlade zajedno sa premijerom vrte u neprekidnom krugu poput muha zarobljenih u staklenki. Zarobljeni su očigledno u vlastitoj nemoći. Odavno je svima jasno da je teorija jedno, praksa nešto sasvim drugo.
Oštri rezovi i skupi kratkoročni krediti mogu kratkotrajno popraviti krvnu sliku Države, no nažalost, niti se rezati može dovijeka, niti se posuđeno ima od kuda vraćati. Vrijeme je da i slijepci progledaju i shvate, da se Hrvatska jedino može izvući iz teške krize i recesije jedino marljivim i strpljivim, ustrajnim radom uz mjere koje neće gušiti one koji rade i stvaraju.
autor; Nada Landeka