Dva sudska rješenja, isti datum, milijunska hipoteka i sudski postupak koji otvara uznemirujuća pitanja. Općinski sud u Dugom Selu 21. travnja 2000. godine donio je dvije nepravomoćne odluke kojima je omogućeno opterećenje nekretnina u korist Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR), u iznosu od 22.132.807,00 dinara, uz navedenu protuvrijednost od 402.414,70 njemačkih maraka. Problem? U Republici Hrvatskoj u to vrijeme službena valuta bila je kuna, a dinar je iz hrvatskog monetarnog sustava nestao još 1994. godine.
Još je ozbiljnije pitanje kome su sudske odluke dostavljene i je li osobama čija su prava bila zahvaćena upisom omogućeno djelotvorno pravo na žalbu.
REPUBLIKA HRVATSKA ILI OSTACI JUGOSLAVENSKOG MONETARNOG SUSTAVA?
Dana 21. travnja 2000. godine sutkinja Općinskog suda u Dugom Selu Rosanda Topalušić donijela je rješenje pod poslovnim brojevima V-I-1/92 i I-523/92, povodom potraživanja Hrvatske banke za obnovu i razvitak protiv društva Parkant d.o.o. Zagreb.
U izreci rješenja određuje se uknjižba založnog prava na nekretnini označenoj kao k.č. br. 824/3, upisanoj u zemljišnoknjižni uložak broj 31, katastarska općina Dugo Selo II.
Kao osnova upisa navode se ranija rješenja o izvršenju iz 1992. godine i ugovor o cesiji od 26. lipnja 1996. godine između Republike Hrvatske – Hrvatskog fonda za privatizaciju i HBOR-a.
U sudskom rješenju navodi se te 2000 godine potraživanje od:
22.132.807,00 DINARA, u protuvrijednosti od 402.414,70 DEM.
Četiri godine prije donošenja ove odluke već je postojao ugovor o cesiji, a šest godina prije njezina donošenja Republika Hrvatska uvela je kunu kao svoju novčanu jedinicu.
Unatoč tome, sud je 2000. godine dopustio upis milijunskog založnog prava s iznosom izraženim u dinarima.
Kako je to moguće? Zašto iznos nije iskazan u valuti koja je bila u opticaju u Republici Hrvatskoj? Koja je vrsta dinara navedena u izreci?
Na temelju kojeg tečaja, kojeg datuma i koje obračunske isprave utvrđena je protuvrijednost u njemačkim markama?
Sud nije ovlašten proizvoljno određivati novčane iznose, a zemljišna knjiga ne bi smjela biti mjesto na kojem se nejasne novčane obveze pretvaraju u terete na tuđim nekretninama bez provjerljive pravne i obračunske osnove.
Njemačka marka u to vrijeme nije bila zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj.
DRUGO RJEŠENJE ISTOGA DANA: ZEMLJIŠNOKNJIŽNI ODJEL PROVODI UPIS
Istoga dana, 21. travnja 2000. godine, Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Dugom Selu po sada već bivšem sucu Arnoldu Čadi donio je rješenje pod poslovnim brojem Z-619/2000.
U tom se rješenju, pozivom na ranije doneseno rješenje o izvršenju, određuje upis na nekretnini k.č. br. 824/3, površine 20.967 četvornih metara, upisanoj u zk. ul. 31, k.o. Dugo Selo II.
I ovdje se određuje prisilna uknjižba založnog prava u korist HBOR-a radi osiguranja iznosa od 22.132.807,00 dinara, uz protuvrijednost od 402.414,70 DEM.
Dakle, ne radi se samo o tome da je novčani iznos u dinarima preuzet u jednu sudsku odluku.
Zemljišnoknjižni odjel taj je iznos izričito naveo u svojoj odluci kojom je odredio uknjižbu založnog prava.
Tako je iznos iskazan u novčanoj jedinici koja 2000. godine više nije bila službena valuta Republike Hrvatske postao dio sudskog naloga za opterećenje nekretnine.
SUDSKA PRAKSA; Zemljišnoknjižni sud u Republici Hrvatskoj ne može upisati u zemljišnu knjigu novčani iznos ili valutu koja nije važeća (službeno sredstvo plaćanja).
Službena valuta: Jedina važeća valuta u Republici Hrvatskoj je euro (EUR), nakon što je 1. siječnja 2023. godine zamijenila dotadašnju hrvatsku kunu (HRK).
Postupanje suda: Ako se u ispravama priloženim uz prijedlog za upis (primjerice u kupoprodajnom ugovoru ili založnoj izjavi) navodi nevažeća valuta ili stari iznosi bez pravilne zakonske konverzije, sud će odbiti ili odbaciti prijedlog za upis te zatražiti usklađivanje isprava prema važećim propisima o uvođenju eura.
Zašto Sud u Dugom Selu ne primjenjuje važeće zakone? To otvara niz pitanja na koja bi nadležna pravosudna tijela trebala dati nedvosmislene odgovore.
Ako je riječ o povijesnoj tražbini nastaloj u dinarima (jugoslavenskim ili hrvatskim, još je nepoznato), koji je propis primijenjen na njezinu konverziju? Ako je riječ o valutnoj klauzuli, gdje je njezina pravna i obračunska osnova?
Je li zemljišnoknjižni sud uopće provjerio podudarnost između ranije izvršne isprave, ugovora o cesiji i izreke rješenja kojim je dopušten upis? Ili je tadašnji zemljišno knjižni sudac i predsjednik ZK odjela koji je ujedno bio i predsjednik suda bio ujedno i “gospodar svemira”?
I naposljetku, je li uopće bila riječ o nekretnini koju je bilo dopušteno opteretiti za dug društva Parkant?
GDJE SU STRANKE? GDJE SU DOKAZI O DOSTAVI? GDJE JE PRAVO NA ŽALBU?
No novčana jedinica nije jedino sporno pitanje.
Možda još ozbiljnije od toga jest način na koji su sudske odluke donesene i (ne)otpremljene.
Na prvom rješenju, koje je donijela sutkinja Rosanda Topalušić, u rubrici za dostavu naveden je samo:
„ZK odjel Općinskog suda u Dugom Selu.”
Nisu navedeni ni HBOR ni Parkant, niti osobe čije je vlasništvo ili druga knjižna prava upis mogao zahvatiti.
Na drugom rješenju, kojim je određen zemljišnoknjižni upis, stoji da se primjerak rješenja stavlja u zbirku isprava i da se provedba po službenoj dužnosti povjerava zemljišnoknjižnom odjelu.
Uz spis se nalazi i povratnica, ali ona sama po sebi ne daje odgovor na pitanje kojim je osobama i u kojem procesnom svojstvu rješenje dostavljeno.
Postavlja se osnovno pitanje: jesu li sudovi strankama omogućili djelotvorno ostvarivanje prava na žalbu ili su nekretnine opterećene bez njihove stvarne mogućnosti da ospore pravnu osnovu i sadržaj upisa?
Ne može se prihvatiti da pravo na pravni lijek postoji samo kao deklaracija u zakonu, a da se pritom ne može utvrditi kada je, kome i na koji način odluka dostavljena.
To nisu pitanja koja se mogu otkloniti općenitim odgovorom da je sud postupao prema stanju spisa.
Upravo je stanje spisa ono što mora pružiti dokaze o zakonitosti sudskog postupanja.
Ako dostavnice postoje, neka budu predočene. Ako postoji valjana obračunska isprava, neka bude identificirana. Ako postoji jasan knjižni slijed i podudarnost nekretnina, neka se to pokaže odgovarajućom dokumentacijom.
A ako tih dokaza nema, onda se mora otvoreno postaviti pitanje zašto je takav upis uopće dopušten i kakve su pravne posljedice eventualno utvrđenih nepravilnosti.
Jer u pravnoj državi ne bi smjelo biti dovoljno da sudska odluka postoji. Ona mora imati zakonitu osnovu, a osobama čija prava pogađa mora biti osigurana zakonom propisana sudska zaštita.
Dvadeset šest godina nakon donošenja ovih rješenja, pitanja o iznosu, identitetu nekretnine i dostavi nisu izgubila važnost. Kosturi bivše države nisu ostali samo u neoznačenim grobovima, ostali su posvuda i u sudskim ladicama, u spisima pomoću kojih se i danas pokušavaju oteti nekretnine u korist monopolističkih vladinih/državnih institucija a na štetu građana.
“SUDSKA PRAKSA; U hrvatskoj sudskoj praksi, tražbina izražena u nepostojećoj novčanoj valuti smatra se neovršivom, a pokušaj prisilne naplate takvog iznosa bez zakonom propisane konverzije predstavlja bitnu povredu postupka, što viši sudovi redovito ukidaju zbog pravne neodrživosti.