Nakon što su čelnici stranaka koje čine Savez za Hrvatsku prije više od pola godine najavili da je provedba lustracije utemeljene na dobroj europskoj praksi, jedan od glavnih njihovih političkih ciljeva, nedavno se i HDZ, barem načelno, založio za provođenje lustracije. Čišćenje ostataka totalitarnog sistama iz državnih i javnih institucija od Hrvatske traži, uostalom, i Europska Unija, dok je Njemačka taj proces već i započela suđenjem Perkoviću i Mustaču.
Kako su bivše komunističke zemlje u Europi provele lustraciju, jesu li imale slične probleme kao i Hrvatska, te mogu li se njihova iskustva primijeniti i u Hrvatskoj, istražili smo kroz više primjera iz prakse te u razgovoru s nekoliko relevantnih sugovornika.
Najzanimljiviji je, po svemu sudeći, poljski primjer. Poljski parlament prihvatio je u srpnju 2006. zakon koji sve javne osobe, visoke dužnosnike i suce, ali i profesore i novinare obvezuje da javnost upoznaju sa svojom eventualnom prošlošću suradnika komunističkih tajnih službi. Na temelju tog zakona, javne osobe morale su zatražiti da im ustanova koja upravlja arhivima bivše političke policije i drugim bivšim komunističkim službama, izda potvrdu o tome jesu li surađivali s tim službama. Informacija o suradnji s komunističkim službama u Poljskoj mogla je i može biti razlog za otpuštanje s posla, kao i odbijanje traženja spomenute potvrde.
Braća Lech i Jaroslaw Kaczynski, bivši poljski predsjednik i premijer, inzistirali su na lustraciji, a ta im je tema bila i glavni adut u predizbornoj utrci njihove konzervativne stranke Pravo i pravednost. O uspjehu njihove lustracije te ozdravljenju cijele zemlje svjedočio je, godinama nakon toga, gospodarski rast Poljske, politička stabilnost i sve veći ugled te zemlje u svijetu (moguće je, s druge strane, da je njihova ustrajnost na lustriranju proruskih kadrova četiri godine kasnije kumovala još uvijek nerazjašnjenoj smrti predsjednika Lecha Kaczynskog i brojnih članova vlade pri padu poljskog aviona u ruskom Smolensku – op.a.)
Zbog kvalitete poljskog zakona o lustraciji kao ogledni primjerak i svojevrsni uzor odabrali su ga i čelnici Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Uz pomoć trojice Poljaka, dragovoljaca Domovinskog rata, prevode ga na hrvatski, kako bi se model sličan poljskom mogao primjenjivati i u Hrvatskoj. No, osim poljskog, postoje i drugi europski modeli lustracije na koje se poziva Savez za Hrvatsku.
U Njemačkoj je, primjerice, nakon ujedinjenja bilo zabranjeno bavljenje javnim službama svim suradnicima Stasija, Češka je 1991. objavila popis od tisuću bivših agenata, a u Poljskoj su, osim gore navedenog, svi djelatnici tajne policije bili otpušteni, a uvjet za ponovno zapošljavanje bila je provjera dotadašnjeg rada: na posao se ponovno prijavilo 14.500 ljudi, od čega je bilo odbijeno 6.500. Čak je i Bugarska objavila popis od 75 političara koji su surađivali s tajnim službama, a kako su neki od njih bili u tom trenu veleposlanici, odmah su opozvani. Zakoni o lustraciji doneseni su i u Srbiji, Albaniji i Makedoniji, ali ne i u Hrvatskoj.
Premda nikada nije bila dio komunističkog lagera, i Austrija je provela i još uvijek provodi svoju lustraciju. Prije godinu-dvije Koruški je parlament, odnosno tamošnji Odbor za pravo, ustav, federaciju, manjine…, raspravljao o poslijeratnim masovnim likvidacijama počinjenim na koruškom tlu od strane jugoslavenskih partizana, te o djelovanju suradnika UDB-e i OZN-e u Austriji. Na raspravu u koruški parlament je pozvano nekoliko Hrvata, koji su predstavnicima tamošnjih parlamentarnih stranaka govorili o svojim saznanjima o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi i o njihovim zločinima u Austriji, nakon čega je parlamentarni odbor nastavio raspravu o mjerama lustracije.
Korurški parlament osnovao je naddžavnu austrijsko-hrvatsko-slovensku komisiju koja treba utvrditi povijesne činjenice o Bleiburškoj tragediji, odnosno poslijeratnim likvidacijama tisuća ljudi na tlu Koruške, te istražiti djelovanje UDB-e na području Koruške i Austrije, jer je utvrđeno da su mnogi pripadnici bivše UDB-e radili ili još rade u austrijskoj policiji, vojsci, na sveučilištu i drugim javnim službama. Na spisku agenata UDB-e u Austriji ima hrvatskih, slovenskih, ali i austrijskih imena, a cilj je austrijske lustracije da se takvi ljudi uklone iz svih državnih i javnih službi kako ne bi ometali ili opstruirali njihov rad.
I dok Austrija provodi čišćenje od ostataka zla na svom teritoriju, Hrvatska to već više od dvadeset godina odbija učiniti, premda je problem prisustva pripadnika zloglasne tajne službe u Hrvatskoj neusporedivo veće nego u Austriji. Zbog čega, upitali smo bivšeg saborskog zastupnika i političkog zatvorenika Antu Kovačevića, koji je ‘svom’ agentu jugoslavenske tajne službe koji ga je godinama uhodio, odavno oprostio (o čemu je snimljen i vrlo dojmljiv dokumentarni film ‘Čovjek i njegova sjena’).
– “Udba je u Hrvatskoj danas jača nego ikad. Pripadnici bivše jugoslavenske tajne službe u svim su političkim strankama, oni su načelnici mnogih gradova i općina, župani mnogih županija, saborski zastupnici, ministri i suci. Ti ljudi nisu se promijenili, samo su se prilagodili novim okolnostima. Hrvatska nažalost nije provela ono što su civilizirane zemlje, koje su prošle tranziciju, učinile: nije donijela Zakon o lustraciji. I dok Njemačka i Austrija danas provode lustraciju suradnika UDB-e na svom tlu, Hrvatska to nije u stanju učiniti i to sve govori o stanju u zemlji. Pripadnici UDB-e toliko su danas moćni, da su se uknjižili na Hrvatsku ‘jedan kroz jedan”– ističe Ante Kovačević.
Slaže se s njim i Mate Knezović, odvjetnik i predsjednik Obiteljske stranke, jedne od osam članica Saveza za Hrvatsku.
– “U Hrvatskoj je najteže provesti lustraciju jer je naš komunizam bio specifičan. Imali smo rat tijekom kojeg je došlo do navodnog pomirenja svih građana Hrvatske. No, pravog pomirenja nije bilo. Komunisti i ‘udbaši’ su se pritajili da bi kasnije krenuli u lustraciju hrvatske politike, hrvatske kulture, hrvatskih iseljenika… Hrvati iz dijaspore zbog toga se ne mogu vratiti u Hrvatsku, jer im ne daju ulagati. U Hrvatskoj se, dakle, dogodila protulustracija jer su oni koje je trebalo lustrirati ‘očistili’ zdrave hrvatske snage – pojašnjava Knezović, pa dodaje da se lustracija u Hrvatskoj ne bi odnosila samo na visoke komunističke dužnosike i agente tajnih službi već i na četnički element koji je, kaže, također prisutan u Hrvatskoj zbog takozvane pomirbe.“
– “Nitko od onih koji su sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku ne bi u smio obavljati javnu službu. Lustracija bi, osim toga, trebala obuhvatiti i privatizacijsku pljačku. Jer vidimo da je čak i Ina na koljenima, Pliva je jedva preživjela, a tisuće hrvatskih tvrtki je uništeno i opljačkano. Zbog umiješanosti mnogih moćnih i preko noći bogatih ljudi u prljavštine, lustraciju će u Hrvatskoj biti iznimno teško provesti. No, to se mora učiniti, jer samo tako Hrvatska može naprijed. Lustracija je preduvjet razvoja, a preduvjet za lustraciju je da se na Markovu trgu napokon pojavi normalna hrvatska vlast” – podvlači Knezović, jedan od čelnika Saveza za Hrvatsku.
I dok Savez za Hrvatsku otvoreno traži i najavljuje lustraciju, najveće hrvatske političke stranke, uključujući SDP i HDZ, već godinama uporno izbjegavaju tu temu. Predsjednik HDZ-a je, međutim, nedavno kazao da se i HDZ zalaže za lustraciju.
– Kad HDZ dođe na vlast, najprije ćemo napraviti lustraciju. Onda ćemo tog zločinca Tita protjerati sa svih ulica i trgova u Hrvatskoj, i najvažnije, moramo konačno srediti hrvatsko školstvo. A ne kao danas, da nam neki kvazipovjesničari pišu povijest onako kako njima odgovara… – izjavio je Karamarko na nedavnom skupu u Dubrovniku u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.
Hoće li i nakon mogućeg osvajanja vlasti HDZ ustrajati na provođenju lustracije, ili će to ostati tek predizborno obećanje sve dok istinski borci protiv totalitarizma ne dođu na vlast, pokazat će vrijeme.
Damir Kramarić