Datum objave: 07. ožujak 2016./Autor: Nevenka Nekić

Kada je Vlado Gotovac održao 1991.god. svoj legendarni govor pred sjedištem vojne uprave u Zagrebu (otete velebne Radišine gradnje!), bio je to nezaboravni i dijagnostički točan govor tamnih slutnji koje navješćuju četiri jahača apokalipse i ujedno sasma pogođena bit srbijanskoga JNAškoga oficirskoga šinjela, njihove laži, parazitizma i okrutnosti na kojima je već bila zasnovana sva buduća ratna tragedija hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu. Bila je u tom govoru sva ondašnja sadašnjost,  danas prošlost i možda opet budućnost. Ta se tri vremena potiru i sažimaju u vječnu sadašnjost.

Sve je iz vremena sjećanja na Drugi svjetski rat bilo pola stoljeća iskrivljeno interpretirano u našim povijesnim udžbenicima, jame su bile duboke i pune hrvatskih neotkrivenih tijela, šapat o zlodjelima crvenih bio je jedini hrvatski govor u četiri zida. Oni koje su likvidirali, kako su to kolokvijalno nazivali, bili su nijemi, a u žive se uvukao  STRAH i na tome je počivala ta naša povijest, život od 1918., od onoga dana strijeljanja na Jelačićevu trgu 5. prosinca.

Tko danas u povijesnim krugovima (novi val tzv. historičara) zna ili govori o Stipi Javoru? Tko je bio taj kršni seljak član HSS kojeg je (ovo je samo jedan od tisuće primjera) u zatvoru mučila žandarska srpska ruka između dva rata, slomila sve kosti pa nije mogao ni stajati ni sjediti, nego su ga na nosilima donosili na sudsku raspravu dok nije umro?!  Spominju li vrli novi golobradi  tzv.“ historičari“ kako je u vojnom zatvoru u Nišu nećaka Alojzija Stepinca- Josipa, siroto dijete, mučio netko imenom Puniša Račić?! I Josip je završio u psihijatriji.  Ne onaj ubojica Stipice Radića, nego sin ubojice istoga imena i prezimena…

Tko je ikada progovorio o tisućama sličnih slučajeva kad znamo ime žrtve pa i mučitelja?

Znali su moji đaci u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji jer sam im čitala izvore i govorila istinu koja je ipak dostupna ako se čovjek potrudi.  Eno, na ulazu u čakovečki Zrinski dvorac i danas stoji zapis da je Nikola Zrinski poginuo u lovu jer ga je ubio  vepar! A davno je objavljeno ime i prezime onoga plaćenika (u pismima francuskoga veleposlanika u Beču koje je slao Luju XIV.) koji je Nikolu ubio u lovu metkom u glavu  pa se taj metak našao prilikom prijenosa kostiju  sakriven iza bujne kose, usred lubanje. Tek kad je pao s konja, vepar je mogao nasrnuti na Nikolu. Znamo da je toga plaćenika Mađara Paku naručio Leopold, sve se zna. A opet i dalje laž ostaje zabilježena na papiru i na kamenu.

Iz ova dva-tri primjera vidljivo je da se povijesne činjenice ne iznose ni istinito ni na vrijeme.  Kad smo podnijeli 2.srpnja 1999. godine tužbu za genocid protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) Međunarodnom  sudu pravde u Haagu, nismo znali da ćemo čekati dugih 15 godina na početak suđenja. U međuvremenu prošli smo kalvariju neopisivih laži, pritisaka, osuda i poniženja. U nizu mračnih likova koji su uz srbijansku propagandu doprinijeli ovim mukama, bili su strani ali i naši domaći sinovi i kćeri, političari, međunarodna i vlastita naša domaća klatež i jude koji su djelovali po principima UDBE i KOS-a, financirani često izvana.  Jedna od takvih (od HNES-a osuđenih političarki)  prijavila se da bude na vrhu svijeta- tajnica UN!!!

Kao iz moje novele “Kako je gospođa zmija naučila letjeti“. Vrijedi pročitati , zvuči kao mračno proročanstvo!

Dakle, na pitanje odakle meni potreba da pišem o povijesti i domoljublju, odgovor je sasma  jasan: ne samo zato jer sam po struci vezana uz ta područja (povijest i hrvatski jezik), nego i zbog potrebe da se otvori neistraženo, rekne istina i pokuša stajati licem prema dubini svoje i tuđe boli. Istina će nas osloboditi, Ja sam Istina, rekao je Isus. On je platio visoku cijenu za tu tvrdnju, svaki sljedbenik participira u tom plaćanju, ovisno o količini udjela prilikom otkrivanja istine. Gotovo da se ne mogu sjetiti kolega iz getoiziranih prostora i vremena crvenoga terora koji nisu platili tu cijenu: Mato Marčinko, Joja Ricov, Nikola Šop, Petar Grgec, Zlatko Tomičić, Vinko Kos, Vlado Gotovac  itd…itd… Stotine. Sastajali smo se u tajnim ili polutajnim prostorima, (Marulić, Kršćanska sadašnjost, DUH itd.), znali da nas pozorno prate, a one koji su bili opasniji, nakon 1971. zatvaraju, saslušavaju, šalju na robiju.

Oni koji su to činili i tražili našu likvidaciju, razni puhovski,, drakulići, štrbci, pusići, mandići i drugi tome slični, danas su vlast i poučavaju nas demokraciji. O ironijo!  

Moj književni opus zaista je gotovo opterećen temama zla i mraka. Gotovo nema knjige koja se time nije bavila kao dominantnom temom. Dio događanja smještam u doba crvenoga carstva, a dio u novije doba. Poneke knjige samo djelomično, a neke cjelovito govore o silama zla kao  romani Hobotnica, Demon i Sveta Krv, Kardinalovo srce, Burik, Jean ili miris smrti, Omerta.  O tome govori i upravo dovršeni roman Jaka  koji još nije tiskan. Posvećen je robijašima u Zenici, ali glavni lik je žena.

Niz knjiga pripovjedaka također se bavi na literarni način sudbinama vezanim atmosferom od Staljinovoga i Titovoga doba do  Domovinskoga  rata: Vukovarske elegije, Gospodična i drug, Tajne sfere, Bodljikave pripovijetke, Stotine godina visovačke samoće, Grad-zvijezda i druge.

Objavila sam i tri zbirke poezije, od koje je posljednju“Otok svjetionik“ objavilo Društvo hrvatskih književnika. I moji stihovi bremeniti su općim mjestima narodnosnoga i povijesnoga. Vukovar  ima u njima posebno mjesto.

U većini djela iskazuje se moja namjera da se zločinci (čija imena donosim  u nekim slučajevima) pokaju i želim pomirenje.   

Teško je vraćati se s Ovčare  i gledati pusta polja, a znati da su pod zemljom nečije kosti, dok zločinci šute.

O toj šutnji pišem u romanu „Omerta- Zakleta šutnja o našim mrtvima“. Ta šutnja je neobjašnjiva. Ako već šute krvnici, ali postoje i njihove majke, majke onih koji nisu počinili zlo, a šute. One šute. To je neobjašnjivo. Majke žrtava samo traže da im kažu gdje su im djeca zakopana, gdje su im braća, muževi, kćeri. Oni šute. Prošlo je 25 godina, a oni šute. Abolirani zlikovci  rugaju se žrtvama, prolaze u Vukovaru kraj svojih silovanih i mučenih žrtava, a ove se uklanjaju i do sada se nisu ni usudile potužiti. Boje se. Opet STRAH. Kako do pravde i pomirenja?!

Ako se žrtve pobune, razbiju im lubanje! Umro je od udarca neandertalske šape nekoga Ace naš Darko Pajičić. Bio je maloljetni branitelj, a sada je odbijene lubanje izdahnuo nakon 25 godina od istih demonskih sila koje plešu makabrističke igre neprestano, svaki dan, na bilo koji način. Umro je Pajičić, oplakali smo ga i izmolili za njega u crkvi Sveta Mati Slobode misu zadušnicu. Bio je čovjek-leptir, kratkotrajna života, krhak tijelom, ali dušom velik.  Dušu je  Centralni komitet SKP(b) zanijekao i zabranio, pa shodno tome i naši komunisti u takvim tijelima, oni koji i danas kažu da su agnostici i ateisti. Neka budu, samo neka kažu gdje su nam naši mrtvi?!

Tko sam ja da sklapam pomirbu za svoje i tuđe mrtve? Najprije se krvnik treba pokajati i zatražiti oproštenje. Pa čak i ono što često nudimo- neki novi mirni suživot s onima okrvavljenih ruku- oni odbijaju.  Nama u Vukovaru poručuju iz ulice Petrova Gora u ulicu Vijeća Europe, mislim da se sada tako zove ono poklano Sajmište koje je nestalo u krvi 15. rujna 1991., da ne tražimo ukradene stvari, jer, kaže, prijeti, dragi „komšija“, postoji i noć, ne samo dan!

I onda naši uzalud traže zaštitu kod policije. Neka sami podnesu prijavu, neka se vuku po sudovima, plaćaju odvjetnike, dovode svjedoke… Tako nastaje šutnja, ona duboka hrvatska šutnja koju neki priželjkuju, neki joj se raduju, a neki grcaju  u tami i nemoći jer još nisu pronašli svoje mrtve. Nama je trebalo devet godina da im otkrijemo kosti. Pa i za vrijeme sprovoda pokidali su naše osmrtnice s onog divnog drveta platane na ušću Vuke u Dunav, zgazili u prašinu. Njima, koji su to učinili,  nema spasa. Živjet će, kako je rekao Vlado Gotovac, u mržnji svoga praznoga srca i umrijeti u toj praznini. Kako bi bilo dobro i lijepo da su na osmrtnici napisali: žao nam je…

Pitate za državnike?

DRŽAVNICI su umrli, nestali, izbačeni iz sustava vlasti, nema ih, nema više Starčevića, Mažuranića, Kvaternika, Strossmayera, Stipice našega Radića i drugova.. Ostali su politikanti u skupim odijelima i automobilima, opet jašu na čelu kolone, i da mogu ovoga trena zatvorili bi nas u neku novu Hudu jamu i zazidali s 12 zidova. Onih jedanaest iz 1945. bilo bi malo.

Državnik je osoba koja ima karizmu, stav, znanje, ljubav prema domovini, hrabrost ratnika i u miru. 

Nova pernata koalicija imala je  zadatak dekapitirati one koji su pohrlili u bitke, ali isto tako i duhovnu elitu koja nije izgubila identitet ni svijest kome pripada. Nema mjesta u Hrvatskoj u kojem nisu osudili i zatvorili bar nekoga od značaja koji se borio u Domovinskom ratu.

Počeli su od juga i došli do Vukovara. Tako se zatvorio pakleni krug izdaje i laži, u kojem su ne malu ulogu odigrali karijeristi i vucibatine iz hrvatskih redova. Netko je dobro prorokovao nakon Oluje da će šampanjac piti oni koji nisu omirisali barut. Odatle ogorčenje branitelja, odatle jad onih 5000 policajaca koji su 500 dana štrajkali  na Trgu Svetoga Marka iza 2000. godine, odatle gorčina koja teče kao rijeka kroz Savsku ulicu, kupi se oko broja 66, a  u dubini zemlje baš tu negdje u korijenju drveća, pokopane su žrtve iz 1945. godine. I nitko ne smije zakopati lopatu u tu zemlju. Kao ni u Vukovaru na tržnici, u Bajeru prema Negoslavcima i mnogim drugim mjestima.

Bogu hvala da se nakon izbora promijenila vlat, da imamo Predsjednicu RH, a sada i nadu u novi Sabor , Hrvatski DRŽAVNI Sabor kao i Vladu RH.

Uzdajmo se da će biti bolje. Nadam se da među izabranima u većini nema mrzitelja rođene Domovine!

književnica Nevenka Nekić