Na otvorenju izložbe ukratko je govorio o umjetničinom stvaralačkom putu likovni kritičar akademik Tonko Maroević, koji je prije tridesetak godina pratio njezino djelovanje, istakavši da se umjetnica vješto izražava slikarskim tehnikama, kako grafikom, tako crtežom ali i bojom…

Riječi, crteži, grafike i slike čine dojmljivu izložbu od Gdinja do Pariza Tatjane Radovanović

Tatjana je Radovanović vrsna je slikarica, grafičarka i pjesnikica (rođena 1933. u Gdinju) na otoku Hvaru. Međutim životne okolosti je odvode na put kojeg je kao djevojčica započela odlazeći iz rodnog Gdinja, potom Jelse, Sinja, Mostara, Splita, zatim Zagreba, pa sve do Pariza, u kojeg se zaputila1965. Došavši u Pariz snalazila se radeći kojekakve kućne poslove (čuvala djecu), a zato je za uzvrat našla sobicu na Montparnassu. Sobica na mansardi osmerokatnice makar nekomforna ali sa širokim vidikom na krovove pa joj pariško nebo i dojmljivi zalasci sunca postaju snažnim nadahnućem u slikarskom radu. Ipak od 1966. do 1971. riše i slika strukturu tih pitoresknih krovova, ritam linija i ploha svjetske metropole umjetnosti. Ciklus slika iz toga razdoblja izlaže 1972. u Slonu ULUH-a u Zagrebu.

Predogovorom izložbenog katalga ovoj izložbi cjelovito je prikazn umjetničin životni put i stvaralačko djelovanje kojeg je pomno a znalački  vješto i temeljito izrazila Biserka Rauter Plančić predočavši nam umjetnicu u pravom svijetlu: Ta njezina prva samostalna izložba popraćena je afirmativnim kritičkim osvrtima i zavidnim zanimanjem publike. Primjerice, likovni kritičar Josip Škunca, u osvrtu u Vjesniku, naslovljenu Grad kao intimna ispovijed, svrstao je Tatjanina slikarska ostvarenja uz bok onima Iva Dulčića, Miljenka Stančića i Ljube Škrnjuga ističući pritom da imaju antologijsku vrijednost poslijeratnog slikarstva o gradu. Nakon izložbe, Poglavarstvo grada Zagreba i Ministarstvo kulture otkupljuju joj slike Izlomljeni krovovi i Montparnasse. Pariškim se kritičarima i publici prvi puta predstavila 1973. godine samostalnom izložbom u Galerie Raymond Duncan. Predgovor katalogu napisao je ugledni autor Raymond Charmet. Uspoređujući nekoliko slika ciljano izabranih za tu izložbu, na kojima je portretirala našijence usporedno sa slikama krovova Pariza, Charmet ističe da Tatjana utjelovljuje susret dvaju okamenjenih svjetova. Njeno slikarstvo otkriva strukturu, građu krovova reduciranih, svedenih na mnoštvo trokuta, zbitih, ispresijecanih, ukrštenih, koje nadvisuje sumorna vertikala pravokutnog crkvenog zvonika. Njihov nemir prelazi u dramatičan „ples sablji“ u širokom pastoznom namazu. Krajnja suzdržanost tonova, počevši od crno-bijelih preko osjetljivo iznijansiranih sivih, stvara osjećaj uzvišene ozbiljnosti… Interpretacija likova ide do amblemskog znakovlja života i simbolskog značaja njegovih izvornih poriva.

Godine 1971. Slikarica Tatjana napušta skučeni mansardni stan-atelijer i s Montparnassea seli na Montmartre. Pridružuje se multinacionalnoj koloniji umjetnika koji su hodočastili u Pariz i na njegov mitski brežuljak povrh desne obale Seine da bi učili, usavršavali se, hvatali priključak sa suvremenim likovnim strujanjima i ponajvećma stvarali pod okriljem glasovite i svima otvorene L’École de Paris. Tatjana Radovanović u tom poticajnom montmartrovskom okruženju, koje u samoj bîti prožima takmaštvo pristiglih umjetnika sa svih strana svijeta sa širokim dijapazonom umjetničkih nastojanja i šarolikim kulturno-socijalnim popudbinama, u potpunosti se posvećuje slikarstvu i smiono prihvaća izazove koji joj otvaraju put do osvajanja relevantna mjesta u svekolikom pariškom artističkom mravinjaku. Svakodnevno intenzivno slika portrete i likove iz raznih podneblja, svih boja i rasa, te kolege i prijatelje, pa s jednakim zanimanjem i usamljene šetače, beskućnike i radoznale turiste.

 Uz nagrade i pohvalnice umjetnici dolaze uspjesi

Na radost slikarice, njezinih bližnjih u Gdinju, brojnih prijatelja u Splitu, Zagrebu i Parizu, priznanja i uspjesi stižu sve ubrzanije. Već 1973. godine odlikovana je brončanom medaljom na godišnjoj izložbi Salon d’Arts Plasiqueakademskog Društva Arts-Sciences-Lettres, a 1974. Ministarstvo kulture Francuske s redovne izložbe Comité de la création artisitique otkupilo je Tatjaninu sliku starice iz Gdinja, naslovljenu Transfiguration iz 1963. godine za Le Fond national d’Art Contemporain. Iste godine na izložbi suvremene umjetnosti u Cercle International u Nici dobiva Nagradu za apstrakciju. Na Salonu Les Artiste Français 1978. nagrađena je diplomom Mention honorable za pastelTrio koji je danas u vlasništvu hvarske galerije Arsenal. Tijekom osamdesetih godine sudjeluje na brojnim pariškim Salonima, primjerice, Salonu neovisnih, Jesenskim salonima, Salonu crteža i akvarela, zatim u Španjolskoj na XI. bijenalu grafike u Ibizzi (1984.), na V. bijenalu grafike u francuskom gradu Dignes les bains (1986.) te 1988. na I., 1991. na II. i 1994. na III. trijenalu Mondial de Gravure – Petit format u Chamaliersu. Od 1999. do 2006. godine redovno sudjeluje na pariškim godišnjim izložbama Salon des réalités Nouvelles. Izabrane radove iz ciklusa Licaizložila je prvi put u hvarskoj Lođi 1980. godine. Isti ciklus izlaže 1981. u Zagrebu, u Studiju galerije Karas, a u proširenom opsegu i retrospektivnom postavu 1999. i u izložbenom prostoru crkve Saint-Pierre na Montmartreu u Parizu pod naslovom Visage en passage. Ciklus Lica čine brojni pasteli koje je slikarica stvarala sedamdesetih ih i osamdesetih godina na Montmartru. Na njima su opet listom prikazani anonimni beskućnici i turisti te kolege i prijatelji s kojima se svakodnevno družila.

Još se digod vratim slikanju dragih lica na mom rodnome otoku, no sve manje i manje. Više pišem nego što slikamkazala mi je Tatjana tijekom prošloljetnog razgovora u kući Radovanovićevih u Gdinju dok sam, uz pomoć sestre joj Julije i zajedničkih nam hvarsko-pariških prijatelja Perinića, izabirala radove za ovu izložbu. I poslije, kad smo izbor zaključili i kad je naše društvance posjelo u hlad da predahne prije puta povratka, Maje i Damira Perinića u Hvar, a autorice ovoga zapisa u Stari Grad, još smo samo kratko razgovarali o slikama i grafikama, a dugo još o Tatjaninoj poeziji te oduševljeno slušali njezino kazivanje pjesama na prianjajućoj hvarskoj čakavici, onoj pripadajućoj hvarskom književnom krugu začinjavaca Lucića i Hektorovića. Bili smo upravo preplavljeni poetskom osjećajnošću te smo zaneseno nastavljali razgovor o njezinu stihotvorstvu posvećenu, kazano riječima akademika Tonka Maroevića, „malom starinskom svijetu svoga zavičaja“.

                              

Tatjana Radovanović stihotvori još od rane mladosti, dok u katalogu druge samostalne izložbe, održane 1972. godine u zagrebačkom Salonu ULUH-a, slike (31) i crteže (22) popratila četirima pjesmama nastalim u Gdinju i Parizu. U prigodi, pak, treće samostalne zagrebačke izložbe naslovljene Stihovi i grafike, održane u knjižari Mladost1985. godine, u minijaturnom i bibliofilski oblikovanu katalogu objavila je, uz osam pariških grafika, i sedam pjesama na svojoj čakavici. Prvu opsežniju zbirku poezije na čakavskom narječju i s vlastitim ilustracijama Živo stinje objavila je 1999. u nakladi KIZ Tin Ujević iz Splita. Za istu je 2005. godine na susretu pjesnika Croatia redivivau Selcima na Braću dobila maslinov vijenac, odnosno nagradu Ovjenčana pjesnika (poeta oliveatus). Stihove piše i na francuskom, a dvije pjesme uvrštene su joj (2004. i 2005.) u Anthologie de Poésie du Point du jour. NakladnikHrvatsko kulturno društvo Napredak iz Splita 2009. godine objavljuje joj knjigu Tragom zalutalih jeka koja sadržava pet pjesama na francuskom te stihove na štokavskom, čakavskom i ikavskom (U stinju nikle, vikle i obikle). Pjesme s kojima je sudjelovala na Susretima čakavskih pjesnikinja otoka Hvara (2008. i 2009.) objavljene su joj u zbornikuJazik naših materih. U okviru ovogodišnjeg nakladničkog programa Alliance Française Split  i manifestacije Mjesec frankofonije ove joj je godine objavljena dvojezična zbirka pjesama Od Gdinja do Pariza, od Montparnassea do Montmartrea i natrag

Sabrano je u njoj trideset Tatjaninih pjesama na hrvatskom i francuskom jeziku uz deset reprodukcija crteža i slika nastalih unatrag pet stvaralačkih desetljeća na pariškim i hvarskim adresama. Riječju, ova knjiga sjajno je posvjedočila istinitost višestruko hvaljena stiha Tatjane Radovanović: Dobro je, ako smo se u Bilemu Svitu snašli,  još je bolje, ako smo put do Sebe našli!

Sve u svemu izložba Od Gdinja do Pariza – slikom i riječju Tatjane Radovanović u Studiju Moderne galerije Josip Račićodržava se zaista nakon dugih trideset godina izbivanja sa zagrebačke likovne scene. Izložba vraća umjetnicu likovnoj publici grada u kojem se školovala i formirala značajnu slikarsku dionicu koja pri tomu još jednom otkriva i njezinu iznimnu slikarsko-pjesničku umjetničku vokaciju koja osobnošću i poetski uvjerljivim umjetničkim svjedočenjem o nataloženim iskustvima oduševljava u stihu, boji, grafitu i aquatinti. Autorica ovog preglednog ogleda Biserka je Rauter Plančić, koja za ovu priliku nije mogla odoljeti a da ne parafrazira poznatu poslovicu koja kaže: Svuda pođi, Gdinju dođi. Kao Tatjana Radovanović.

Životopis: Tatjana Radovanović (slikarica, grafičarka, pjesnikinja), rođena 25. siječnja1933. na otoku Hvaru u mjestu Gdinju, u obitelji pedagoga i slikara Ivka Radovanovića i Genoveve rođene Visković, kao drugo dijete od petero. Životni put vodio ju je od Gdinja, u kojemu je provela rano djetinjstvo i završila osnovno školovanje, preko Jelse, Sinja, Mostara, Splita, Zagreba do Pariza. Školu Primijenjene umjetnosti upisala je 1950. u Splitu, nastavila u Zagrebu u kojemu je i maturirala 1956. na Odjelu zidnog slikarstva. Od 1956. do 1960. nastavnik je likovnog odgoja na osnovnim školama zavičajnoga otoka (Gdinj i Bogomolje). Usporedo s pedagoškim radom, angažira se na osmišljavanju kulturnog života malog otočkog mjesta, organizirajući recitale i dramske predstave, a za predvorje gdinjske Osnovne škole radi i mozaik. Godine 1960. upisuje se na Likovnu akademiju u Zagrebu, na novo osnovani Pedagoški odjel. Profesori su joj bili Miljenko Stančić, Branko Ružić, Ivan Sabolić, Valerije Micheli, Raul Goldoni i Dragutin Beraković. Diplomirala je 1964. i ubrzo je zatim postala asistentica profesoru Berakoviću i članica ULUH-a. Nakon čega odlazi 1965. u Pariz i smješta se na Montparnass …

GALERIJA

   

Ivan Raos