Autor: prof. K.P./HAZUD

Nitko nije pošteđen kušnje. Doživljavamo  ju svakodnevno. Sotona pronalazi milijun načina kako će čovjeka navući na grijeh, iskušavati ga, pokušati ga pridobiti za svoje zle nakane. Isto tako ni ljudi u čijem tijelu se nastanio zloduh nisu krivi. Oni vape za pomoći i za ljubavlju. Imamo li snage pomoći im, vjerujemo li da sotona i danas pokušava zavladati svijetom mobilizirajući u svoje redove labilne, osjetljive, nevjerne ljude?  

Sotonizam je u ova “moderna vremena” postao trend koji sotonistima pod krinkom klanjanja sotoni omogućuje iživljavanje  nad nevinima i nemoćnima. Tuđa nevolja sotoni i sotonistima je hrana. 

Sotona je iskušavao i Isusa. Napasti kojima ga je sotona iskušavao bile su požuda tijela, oholost i pohlepa. Požuda tijela je ugađanje svome tijelu, protiv Božje volje. Oholost je želja da se čovjek uzdigne iznad drugih ljudi. Pohlepa je prevelika težnja za materijalnim bogatstvima. Isus je želio iskusiti zla, koja su iskušenja i za ljude. Svojim ponašanjem, dao je primjer ljudima, što da čine u takvim situacijama. Isus se uspio oduprijeti sotonskoj kušnji, ljubav prema ljudima nadvladala je sve ponuđeno.  I danas, tisućama godina kasnije, svakodnevno se događaju brojne kušnje kojima su ljudi izloženi, no mali broj ljudi o tome želi javno pričati. 

Svjedočanstvo profesorice koja je ljubavlju pobijedila sotonske napade

Uzdam se  u Svevišnjeg koji konce svih naših života drži u svojoj ruci. Mogu reći da sam svoj život žrtvovala za narod. Mnogo sam toga napravila i bila prisutna u kulturnom i političkom životu o čemu je zapisano niz događanja u kojima sam sudjelovala a i postigla konkretne rezultate.  U lipnju ove godine ću napuniti 75 godina, dosta svježa, zdrava i čila za svoje godine.  Zaslužila sam mirovinu nižu od drugih zbog svojih antirežimskih sučeljavanja. Za kaznu sam lošije bodovana i lošije plaćena.

Dok sam radila i živjela u Zagrebu imala sam pristojno osrednju plaću koju sam dopunjavala prevođenjem i instrukcijama. Odlaskom u mirovinu pretrpjela sam šok – 1340 kuna – 2001 godine. Mogla sam još raditi ali sam znala da se moram snaći i da je bolje otići odmah po šezdesetoj godini. Snalazila sam se i zaglavila u dugovima. Prodala sam stan, vratila dugove, kupila kuću u Glini i potonula. To su bile godine nakon rata kad ljudi nisu davali novce za ono čega su se mogli lišiti.

Kad sam došla do zida obratila sam se Bogu

Zapostila sam 30 dana  na vodi i na hostiji tražeći od Gospodina rješenje. Nakon 30 dana nađem oglas u novinama kojim se traže žene u mirovini za njegu starih i bolesnih u Italiji. Božji prst je bio na meni. Stigla sam u Muggiu, ribarski grad 6 km od Trsta, prekrasno malo primorsko mjesto poput Primoštena. Zatekla sam zapuštenu prekrasnu vilu sa ženom u uzlaznoj fazi Alzheimerove demencije. Bila je nekadašnja ljepotica čiji se tragovi nisu izbrisali ni u 80 desetoj, imala je 2 sina, jednog starog homoseksualca koji je živio na katu naše kuće, a drugi je bio ugledni privrednik, oženjen i imao je dvije kćeri.

Gospođa je bila udata za uglednog učitelja, udovica. Bila je jedinica bogatih roditelja. Za nju su svi susjedi govorili da je bila divna žena, majka, susjeda, baka, požrtvovna do sebezaborava. Kako sam došla na Badnjak ja ništa nisam mogla spremati, a divnoj majci, baki i svekrvi nitko nije pokucao za Božič na vrata.

Po mom dolasku ona je zaspala i spavala je 18 sati tako da ja nisam bila sigurna da nije umrla. Kad se sutradan probudila počela me je promatrati. Njena sposobnost komunikacije je bila minimalna. Počela sam s higijenom uz velike njene otpore.

Što je vrijeme više prolazilo postala je sve hiperaktivnija i agresivnija. da bi točno mjesec dana nakon Božića, 25 siječnja, na dan obraćenja sv. Pavla, kad sam je legla u krevet, iz kreveta ustala i počela se boriti sa mnom. Njena snaga starice od 80 godina nadilazila je normalnu. Hrvale smo se do jedan sat u noći. Ona je grebala, režala, pljuvala na križ moga lančića, raskidala krunicu koja je bila na ogradi kreveta.

Ja sam vrlo čvrste konstitucije, planinar i ni u kom slučaju nisam krhka osoba, ali ovo je nadilazilo sve zamišljivo. Kako je moja majka bila izvanredna žena dorasla svakoj situaciji, ja se mojoj pokojnoj majci obratim u očaju: Mama, što da radim? I kao da mi reče: Hladna voda. Ja odem u kupaonicu, namočim ručnik, ocijedim ga i pljusnem joj ga u lice. Dok je ona bila šokirana ja sam je povalila u krevet i svladala je.

Tko kaže da nema sotone lud je čovjek

Žena je bila opsjednuta sotonom. Shvatila sam da se familija jedva čeka nje otarasiti, da svi čekaju njezinu smrt. Bila sam obazriva u traženju svećenika jer da sam rekla da je sotona u njoj bili bi sretni što imaju opravdanje za svu nebrigu. Tražila sam da plate misu za njenog muža, oca i majku, a svećenik koji je došao bio je divan čovjek. produhovljeni svećenik i intelektualac. Odmah se složio sa mnom u dijagnozi, ali egzorcizam nije smio vršiti bez dozvole biskupa. Ja sam nabavila prekrasnu knjigu – antologiju molitava u kojoj je cijeli dio bio posvećen najmoćnijim egzorcističkim molitvama. Nazvala sam mog poznatog svećenika, isusovca, koji mi je na neki način bio duhovno vodstvo i zapitala ga što da radim. Povratak nije dolazio u obzir jer novca nisam imala a kod kuće su me čekali samo računi i možda ovrha.

Svećenik mi je rekao: “Gospođo Kornelija, Vi ste od Gospodina molili pomoć. Gospodin Vam je pomogao, zar ne vidite da je i toj ženi potrebna pomoć I još mi je dodao: Gospođo samo jedno sredstvo postoji na koje sotona nema odgovora, prema kojemu je nemoćan, a to je ljubav i strpljenje, to upamtite. Nemojte odustati. To je Vaša prilika da si zaslužite blago na nebu”.

Molila sam radeći cijeli dan. Kad bi moja gospođa vidjela kod mene u sobi raspelo i Isusovu sliku bacala bi posranu pelenu prema njoj.

To što sam prošla bilo je neopisivo. Nikada je nisam udarila, dala joj neko sredstvo za umirenje nego sam joj blagoslovljenu vodu stavljala u vodu, piće, a kada bi je namazala cvrčala bi kao kad vodu stavite na vrući štednjak. Navikla sam je na higijenu. Bila je velika dama i ja sam ju svakodnevno lijepo oblačila. Molila sam uz nju, molila sam i po tri krunice dnevno uz obvezne egzorcističke molitve. Sve zle stvari koje je činila ja sam joj oprostila kad sam je jednom vidjela za stolom izgubljenu, s glavom među rukama. Kad sam joj prišla, rekla mi je: Gospođo, ja više ništa ne razumijem!

Kad bi mene uhvatio ljudski bijes na neke njene postupke sjetila bih se te tragične izjave. Imala sam jedan mali radio kao fotoaparat, sa slušalicama. Slušala sam jedan Brandenburški koncert dok je ona lutala po kući povlačeći stvari. Uhvatila sam ju za ruku, posjela u fotelju pored sebe i gurnula joj drugu slušalicu u uho. Najednom se pobožno umirila. Taj učinak Bachove glazbe je bio čudesan. Kupila sam jedan mali radio, nabavila sam CD player, počela prikupljati CD klasične glazbe. Kad bi bila uznemirena ili van sebe tiho sam joj svirala Mozarta, Chopinove nokturne, talijanski baroko. Jedanput kad je na radiju svirao tango digla sam je na ples. Otplesala je besprijekorno.

Toliko sam je rehabilitirala da sam mogla s njom otići u grad, sjesti u kafić, naručiti sladoled ili kafu. Kad bismo se digli upitala bi me jesam li ostavila napojnicu.

Uredila sam kuću, posadila sam u zadivljalom vrtu cvijeće, navikla je na redovito kupanje i pranje.

Prve godine  oko Uskrsa moja gospođa dobije temperaturu 39. Nazvala sam snahu i zamolila za pomoć. Obećala je da će odmah otići njezinoj liječnici. Njen sin koji je stanovao u kući nije dolazio, snaha se više nije javljala. Ja sam bila radnik na crno nisam smjela zvati hitnu. Kako se ja desetljećima liječim prirodnim lijekovima sjetim se jednog recepta iz jedne stare ljekaruše. Kupim teglu dvije kile senfa – gorušica, na kuhinjske krpe zalijepim debeli sloj senfa i stavim veliki oblog na grudi i na leđa. Noge omotam oblozima od octa, isto tako ruke i glavu. Rekla sam: Draga moja, ako te nije Gospodin odlučio uzeti, nećeš sa mnom umrijeti! Tjedan dana joj ništa nisam dala jesti nego samo sok – koktel od limuna, naranđe i grejpa s umućenim žumanjcem i šećerom. Imala je upalu pluća jer nam osam godina nisu ložili zimi, a tršćanske zime i bure su strašne. Nakon tjedan dana se moja Alda počela oporavljati. Oživjela sam ju, osnažila. Kad sam došla na nedjeljnu misu, a snaha i unuke su prve u crkvi, čitaju i ostalo, nitko me nije upitao kako je baka, majka i svekrva.

Tog dana je onaj sin koji je stanovao u kući iznad nas slomio goljenicu na tri mjesta, na nedelju Božjeg milosrđa.

Ja sam njoj pjevala, s njom pričala, bacila joj sve lijekove i pravila joj prvoklasnu jednostavnu hranu i sokove. Shvatila je da je volim. Uz sve i uz klasičnu glazbu od divlje životinje je postala janje.

Jednog dana na talijanskom TV kanalu RAI 3 bila je emisija Dossier – Alzheimerova bolest. Jako je dugo trajala. Prikazana je osobna i obiteljska tragedija ljudi koji gube sve veze, razni načini socijalizacije i rehabilitacije, farmakološka terapija, da bi na kraju emisije bio prikazan dodatak. Prikazan je eksperiment koji se provodio na medicinskom fakultetu sveučilišta Sapienza u Rimu pod nazivom Fenomen Mozart. Prikazani su rezultati terapije Mozartovom i drugom klasičnom glazbom koji su instrumentima mjerljivi. Ja sam se rukovodila Pitagorinom teorijom muzike sfera i polučila veliki uspjeh. Kako je Alda i obitelj bila poznata u Muggi za nju su se raspitivali a po Muggi je pukao glas da sam učinila čudo.

Jednog dana, dok je Alda sjedila kraj mene, ona koja se nije znala izjasniti ni o čemu, nije se prepoznavala u ogledalu, nije znala reći da je gladna i žedna, da joj je hladno ili vruće, meni čisto reče: HVALA TI ŠTO SI ME OSLOBODILA SOTONE. TRENUTAK KASNIJE MI REČE: IZ TEBE IZBIJA SVJETLO KOJE DRUGI NEMAJU!

Spasila sam njezinu dušu i zaslužila blago na nebu

Kako sam odlična kuharica počela sam za Uskrs i Božić pripravljati obiteljski ručak. To je za mene bila silna žrtva jer sam mogla početi kuhati tek kad bi oko 11 navečer obavila sve i legla Aldu u krevet. To je značilo da sam nekada kuhala  i do pet  sati ujutro. Ali to je bila jedina prilika kada je viđala cijelu obitelj oko stola.  Kada bi imala zdravstvene probleme liječila sam je ilovačom, arnikom, kupusovim listovima, uskvasalim tijestom, sokom od rotkve, repe, luka, hrena, protiv kašlja, bronhitisa i svega drugoga.

Nakon pet godina je postala nepokretna. Dobili smo dizalicu, imala je dvoja kolica. Za tri godine nepokretnosti nikada dan nije provela u krevetu. Ujutro bi je nakon pranja i toalete obukla kao da ide van. Dizalicom sam je dizala u kolica, stavljala je u njenu fotelju, Uvijek je jela za stolom, nedjeljom prostrtim s cvijećem. Kada bi bilo lijepo vrijeme stavila bi ju u vrt pod suncobran. More je bilo 300 metara od kuće a u svim vrtovima, palme, pinije, čempresi i hortenzije. Navečer kad bi u kući bilo vruće izvezla bih je van na čipkastu mjesečinu. Kada je željela glazbu stavljala sam joj radio s tradicionalnim talijanskim pjesmama.  I sama sam joj pjevala pjesme koje je voljela. Kada bih ja otputovala kući na odmor žena koja me je bila mijenjala bila je pouzdana,  korektno  je obavljala svoj posao. Kada bih se ja vratila ipak bih zatekla  Aldu kao tupog zombija. Dovoljno je bilo da je potapšam po ruci,  da joj zapjevam,  i najednom bi se duša vraćala u njene oči koje bi počele iskriti od veselja i ushićeno bi zapjevala.

Bar sam je desetak puta oživjela s praga smrti

Na očaj obitelji koja je očekivala njenu skoru smrt kako bi podijelili novce i kuću, Alda je sa mnom proživjela 8 godina i 8 mjeseci. Za to vrijeme su nam se događala različita čudesa. Ostavila sam je minutu da se rukama drži za stol dok sam preko puta išla nešto uzeti. Za to vrijeme je ona pala kao svijeća na leđa udarivši glavom od cement. Od užasa se nisam usudila približiti da ne vidim mozak na podu. Kad sam se ipak ohrabrila Alda se smije, njoj ništa. U jednom trenutku sam rekla: Gospodine Bože moj, ti nikoga ne kušaš preko njegovih mogućnosti, a ja sam ti jako, jako umorna!

Za tjedan dana je Aldi otekla noga. Doktorica je rekla da je hladna i da je vjerojatno tromb. Otišla je u bolnicu. Kako je tamo racionalizacija u bolnicama pacijente koji ne mogu jesti sami hrane voloneteri. Kome nitko ne dođe, hranu odnesu kako su je i donijeli. Na jednu medicinsku sestru dolazi 25 pacijenata, rade ko životinje. Bolnica je od Muggie prema razdaljini kao od Črnomerca do Nove bolnice u Dubravi. Ujutro u podne i uvečer nosila sam Aldi doručak, ručak i večeru i hranila ju na  flašicu. Kad je nakon tri tjedna izišla iz bolnice, a liječena je kao da ima tromb, dobila sam recepte za dvije velike najlon vreće lijekova kao iz supermarketa. Magnetnu rezonancu noge smo trebali tek nakon četiri dana obaviti, jer se na to čeka. Kad smo to obavili, utvrdilo se da je dijagnoza pogrešna, naravno i terapija.

Nakon povratka kući za četiri dana je dobila infarkt. Otišla je šestog kolovoza u bolnicu, odmah je stavljena na umjetno hranjenje i morfij.

Umrla je od raka na plučima za tri tjedna. Rak nije dobila u ta tri tjedna. To znači da sam se ja sa svim njezinim problemima zdravlja nosila uspješno i da uopće nije trpjela sa mnom.

Don Maurizio, svećenik koji je dolazio k nama i s kojim sam se sprijateljila postao je kanonik tršćanskog nadbiskupa. Tog jednog dana kad sam odlučila da neću ići kući jer sam predpostavljala da će Alda umrijeti, u četiri sata poslije podne kad sestre obavljaju terapije, morali smo izaći svi iz sobe. Izišavši u hodnik vidim da mi ususret dolazi don Maurizio. Don Maurizio, rekoh, Alda umire. Kad su nas sestre pustile u sobu, don Maurizio je odrješio i blagoslovio Aldu koja je bila u agoniji i tako je Gospodin dao znak da je cijelo vrijeme bio s nama.

Alda je umrla, njene debele unuke je nijednom nisu došle posjetiti. 23 kolovoza je umrla, a 23 rujna bi navršila 89 godina. Sahranu je vodio don Maurizio, održao je potresnu propovijed o bezdušnosti najmilijih, napomenuo je da je uz Aldu našao samo mene. Poljubio je kovčeg i ispratio Aldu. Don Maurizio se sa mnom oprostio, poljubio me i rekao da me nikada neće zaboraviti.

1 rujna 2014 ja sam se vratila kući. Obnovila sam kuću, promijenila krov i ostalo, napravila krasnu grobnicu majci i obitelji, isplatila sve dugove i živim smireno. Ove godine na godišnjicu Aldine smrti otišla sam u Muggiu na njen grob i na svoje zaprepaštenje vidjela da je uz nju pokopan njen stariji oženjeni sin. Umro je u 67 godini samo 6 mjeseci nakon mame. Imali su  vilu, kuću u Dolomitima, kuću u Trstu, stan u Muggi, novaca do krova, vozili ogromnog, kao lađa bijelog Volva i držali majku u hladnim zimama očekujući brzu smrt.

Alda je osjetila da je bila voljena i bila je spokojna. Imam zadovoljstvo da sam usrećila jedno nesretno dobro stvorenje. Unuke je odgojila  uz stare i bolesne roditelje i bolesnog muža. S njom su bile do 20 godina, a poslije su dolazile jesti. Liječnica, patronažne sestre, susjedi i svi poznati u Muggi su me ispratili sa suzama. Ovo je doista neobična intelektualna priča.

Naučila sam talijanski, poznavanje europske povijesti i stvarnosti mi se produbilo proširilo i uzvisilo, zaokrenulo za 180 stupnjeva.

Izgubila sam neke prijatelje koji su smatrali da radim posao ispod svoje časti.

Niikada se nikomu u ono vrijeme nisam požalila na svoje nevolje i s Božjom pomoću isplivala sam iz svega! Bog je velik!