Čovjek je sam sebi najveći neprijatelj!

Ako proanaliziramo daleku  povijest, i pogledamo živote naših predaka, kako seljaka i kmetova, tako i vlastelina, kraljeva, bogatih feudalaca, a sada političara i svih vlasti, možemo utvrditi da se uglavnom sve svodi na princip sluga i naredbodavaca, privređivanja s jedne strane  i otimanja s druge strane. Da su ti naredbodavci, bogati vlastelini i vlastodršci mudri, i znaju li sve što je dobro i pametno za sveukupni narod, to još kroz povijest nije dokazano, a posljedice pojedinih njihovih odluka iz daleke povijesti sežu sve do danas.

Još od prodaje roblja na sajmovima, ljudi koje su zarobljavali pa potom na njima zarađivali novce i dugi niz godina upravljali sa njima kao da se radi o njihovoj vlastitoj svojini s kojom mogu raditi što žele, pa sve do danas, u genima pojedinih ljudi nije se ništa promijenilo. Ona iskonska potreba da  na brz i jednostavan način zagrabe što više, pa makar to što grabe bilo i tuđe nije se iskorijenila, već naprotiv, možda je više nego ikada vidljiva i u današnjem društvu.

Stvoritelj svega oko nas bio je velikodušan. Dao nam je sve uvjete za život! Niti jedan čovjek nije imao potrebe zadirati u tuđe, pa čak niti biti gladan, samo ako je upotrijebio svoju glavu,  zdrave ruke i noge. Priroda je u  izobilju nudila sve što je potrebno za život. Od zdravog ali i ljekovitog bilja koje se koristilo za hranu i za liječenje, do  bogatstva iz unutrašnjosti zemlje,  soli, ugljena, dijamanata, zlata, nafte, plina,  pa sve do životinja koje su u velikom broju živjele u šumama u blizini nastamba koje su ljudi izgradili, svi su mogli lijepo živjeti. No naravno,  kao i u današnje vrijeme,  veliko bogatstvo i moć bili su rezervirani za jake i moćne, da ne kažemo otresite, dok je rad i trud namijenjen slabima i manje odlučnima.  Tako su u brojnim rudnicima diljem svijeta radnici danima i noćima iskopavali zemljino bogatstvo koje su pak bogati naredbodavci, uzimali većim dijelom za sebe. Stoljećima su crpili sve što se nalazilo u zemljinoj utrobi dok ju nisu gotovo pa isušili. El Dorado više ne postoji, a radi nalazišta nafte i plina i danas se vode ratovi. Zato jer im je cijena vrlo visoka, a nalazišta sve manje.

Mnogi su zaglavili zbog  svoje gramzivosti

Neki su direktno ubijali, otimali, dok su drugi pak poskrivečke uzimali mito radi davanja prednosti pri sklapanju ugovora ili dobivanju koncesija. Ono što je zajedničko svima – je da su zbog novca bili spremni uništiti svaku vrijednost, pa i sami sebe. Očiti dokaz je sve veći broj zatvorenih u zagrebačkom poznatom okupljalištu nekadašnje elite – Remetincu, u kojoj se svakodnevno skuplja sve veći broj pripadnika  „zlatnih“ hrvatskih obitelji ili političara.

Što je to u ljudima što ih tjera da gramze? Zašto im nikad nije dovoljno ono što imaju, i što to u njima budi pohlepu, jal, zlobu, pa i želju za uništavanjem kako materijalnih dobara tako i ljudskih života? 

I danas nam Zemlja nudi obilje na sve strane. No kao u bližoj i daljoj povijesti, nesposobna vlast i manje sposobni gramzivi pretvorbeno-privatizacijski gospodarstvenici uništili su sve što se uništiti dalo. Hrvatsku, dijamant u rudniku Svijeta pretvorili su u Pepeljugu koja još samo pobire mrvice po tlu.  Jako otužno, a i ova će tužna istina biti zabilježena u povijesti na sveopću sramotu svih Hrvata po kojima će nas pamtiti buduća pokoljenja. 

Jadransko more, biser po kojem Hrvatska prednjači u svijetu, obiluje solanama koje ne rade. Uništila ih je privatizacija i tajkuni. Ravni kotari, srce Hrvatske, u kojem su se po tri puta kroz godinu mijenjale kulture koje su tamo uspijevale, sada su većim dijelim zarašteni u makiju, a umjesto po izuzetno kvalitetnoj rajčici, bijelom luku, lubenici, dinjama, grožđu, smokvama, mandarinama, narančama,  i posebno kvalitetnoj bijeloj i plavoj ribi, te škampima,  turisti nas sve više pamte po razrovanim cestama koje se popravljaju u jeku sezone, po čevapčićima, pizzi,  neljubaznom i frustriranom ugostiteljskom osoblju, te po kineskom luku, grčkim lubenicama,  španjolskom grožđu i drugim uvoznim proizvodima. Razlog tome su naravno niske cijene u velikim shoping centrima, i puno veće cijene malih proizvođača.  Mali proizvođači iako sa posebno kvalitetnom ponudom koju bi svatko trebao cijeniti, kako Hrvati tako i turisti,  ne mogu konkurirati uvoznom lobiju, niti mogu preživjeti prodajom svojih proizvoda velikim  tajkunima, vlasnicima shoping centara koji im ne plaćaju po nekoliko mjeseci, pa domaće proizvode možete još rijetko pronaći na malim lokalnim tržnicama, ili na stolovima, ispred domova, uz lokalne ceste.

Od  kvalitetnih i izuzetno zdravih i ukusnih hrvatskih proizvoda sposobna vlast napravila bi brend. Umjesto čvrstih i oblih stražnjica koje se vrte po svjetskim led ekranima reklamirajući Hrvatsku,  puno bi bolje turiste privukla slika zdrave hrane i pića, posebno  privlačne prirode Skradina, Krke, Vranskog jezera, Plitvičkih jezera,  Starigrad Paklenice, Briona, Makarske, Dubrovnika….. Toliko ljepote svud oko nas, a čak niti naša djeca ne znaju što imamo. Zato, jer djeca radnika i robova ove vlasti nemaju novca da vide svu tu ljepotu, njihovi roditelji crnče od jutra do mraka da bi osigurali novac za najosnovnije životne potrebe, i jedva razvuku primanja do kraja mjeseca a „zlatna“ mladež svoje slobodno vrijeme provodi u elitnim odmaralištima diljem Europe i svijeta, na elitnim skijalištima i kruzerima.  Čak je i naš premijer na mondenim skijalištima u Austriji proveo ove sezone  toliko vremena koliko bi možda proveo i neki profesionalni skijaš!

Ljudi su sve uništili!

Rudnici su iscrpljeni. U Hrvatskoj i Bosni ostalo je još nešto malo rudnika bez rude od kojih su stoljećima živjele brojne obitelji, a njihova okna poslužiti će za muzej. Tako u Istri, Tupljak,  postoje rudnici koji su muzejski primjerak, rijetkost u Europi, ali čekaju nekog poduzetnog tko bi taj projekt odradio do kraja i rudnike pokazao turistima. Vodu, kako pitku tako i termalnu, bogatstvo svih Hrvata koriste privilegirani tajkuni koju nam upakiranu skupo naplaćuju.  Polja diljem Hrvatske zarasla su  u ambroziju između koje se nadviruje ljekovito bilje koje pokušava još uvijek zadržati svoje stanište.  Gdje god se okrenemo oko sebe u Hrvatskoj možete vidjeti na stotine ljekovitih biljaka, od kojih su nekoć živjeli naši stari. Od njih se mogu raditi sokovi, čajevi, mogu se umiješati u marmelade,  napraviti  tonik za lice i tijelo, ulje za masažu, kreme, a dovoljno je samo prošetati poljima i ubrati ih.  Međutim,  malo tko se primio ovog unosnog posla, jer da bi se netko bavio biljem, po čemu su naši stari bili poznati, kao i po čudotvornim iscjeljivanjima ljekovitim biljem, danas moraju udovoljiti  Državi i pribaviti na sto čuda, rješenja, i dozvola, a za što siromašni ljudi koji bi se takvom djelatnošću bavili nemaju ni volje ni novca. 

Ista je priča sa uzgojem ovaca i koza koje su  stoljećima uzgajane  na našem području. Ovčari bacaju vunu jer ju malo tko otkupljuje i nije razvijena svijest o kvaliteti vune od koje su Australija i Irska napravili svoj prepoznatljivi znak, dok jareće meso  u Hrvatskoj, za kojima Amerikanci doslovno luduju ne možete pronaći niti u jednoj većoj trgovini a još manje u ugostiteljskoj ponudi.  Posjetila sam farmu koza u Međimurju gdje sam bila šokirana izjavom da jariće prodaju i po cijeni od 50-100 kn, jer ih nemaju kome prodati, a koze uzgajaju isključivo radi mlijeka koje otkupljuje Vindija.

Japanske prepelice može uzgajati svaka obitelj koja ima malo prikladnog  prostora, a njihova jaja i meso su ljekoviti i poprilično popravljaju kućni budžet.

Lan, konoplja od kojih su nekada naše bake izrađivale platno, po svojoj kvaliteti i ljepoti dospjeli su čak i do engleske kraljice, koja ručnike kakve su izrađivale naše bake, od lana pa vezene prirodno obojanom svilom drži  čak i na engleskom dvoru, ali nisu dospjeli do projekata Vlade RH, koja kao da ne živi u Hrvatskoj i ne vidi sve što se oko nas događa.

I dud je rijetko viđen na našem području, a neće proći dugo pa da djece neće znati kako izgleda krava, od kud dolazi tele, meso, mlijeko, sir, vrhnje, jogurt, jaje…..

Kud kod krenete Hrvatskom, možete naići svakih par stotina metara na devastiranu tvornicu. Onaj tko nije vidio te tvornice iznutra ne može predočiti sebi visoku razinu uništenja – što je opet, napravio čovjek. Iščupane žice radi bakra, razvučeno željezo radi unovčenja,  ištemani zidovi, otrgnuti prozori, to je slika našeg gospodarstva.

Sve vlade Republike Hrvatske svojim odlukama 1992 godine, 1996 g., 2000 g., 2004. g. 2008. g. 2012.g. a vjerovatno i buduće, dok im god to dozvolimo, uništile su ovu zemlju i našu budućnost. Na njima je odgovornost što Hrvati jedva preživljavaju i što su na rubu gladi a većina i gladna. Na njima je odgovornost što se otac sa djetetom zapalio, majka sa djetetom skočila sa jedanaestog kata, na njima je odgovornost što su zlostavljači, kriminalci, lihvari  uzeli maha i vrše teror nad građanima ove zemlje, što je porastao broj nezaposlenih, narkomana, i kriminala, broj blokiranih, deložiranih, ovršenih.

Svojim odlukama o pretvorbi društvenog vlasništva u privatno, o kuponskoj privatizaciji, provedenim stečajevima koji su godinama služili isključivo  za otimanje imovine ili pretakanje novca, lošim i korumpiranim pravosuđem koje  je produžena ruka vlasti,   kreditima i zajmovima  koji nisu nigdje zavedeni niti legalizirani a koji predstavljaju moderan oblik mafijaškog djelovanja,  i najnovija pljačka visokim poreznim nametima,  Zakonom o predstečajnim nagodbama,  i Zakonom o legalizaciji  narod i hrvatsko gospodarstvo bačeni su na koljena.

Hrvatska je naša zemlja, a imamo vlast koju smo izabrali na „demokratskim izborima“. Ako se u nama od 1992 godina pa sve do danas nije probudila svijest da smo sami krojači  i kreatori svoje sudbine, nikad se niti neće probuditi.

 Autor; Nada Landeka