Datum objave: 07. ožujka 2016./Autor: Nada Landeka/HAZUD
Posljednjih godina, a posljednjih mjeseci naročito svjedoci smo izrazitog i učestalog prozivanja hrvatskog naroda od strane vođe Srba u Hrvatskoj Milorada Pupovca, antifašista Zorana Pusića, njegove sestre Vesne Pusić, te njihove kolegice Vesne Teršelić i sljedbenika. Od nedavno im se u prozivci Hrvata pridružio i Nenad Stazić. Gotovo sve Hrvate ovi “antifašisti” nazivaju ustašama, ne štedeći u svojim izjavama i na brojnim “epitetima” koji duboko vrijeđaju nacionalne osjećaje Hrvata. Naročito je bolno njihovo isticanje neprekidne ugroženosti od nekoga ili nečega u Hrvatskoj, iako su upravo Hrvati uskraćeni za isticanje nacionalnih vrjednota i nacionalne svijesti. I sama izjava “Ja sam Hrvat” iz usta nekog od domoljuba, u njihovim očima je grešna. Posebno su uvredljiva izjave “antifašista” kako su “Hrvatima ruke krvave do lakta” i kako su “Hrvati zločinački narod”. Istovremeno, “ugroženi” Srbin Milorad Pupovac u Hrvatskoj uživa daleko više privilegija nego bilo koji Hrvat, naročito financijskih. Država koju naziva “zločinačkom” omogućila mu je znatna sredstva za Srpsko narodno vijeće, Srpsko privredno društvo Privrednik, političku stranku SDSS koju Pupovac vodi, a nedavno je načinjena i detaljna analiza poslovanja Tesle banke u kojoj su također završili većinom hrvatski novci.
Tko je Jovan Rašković, odbjegli liječnik, protiv kojeg je u Hrvatskoj podignuta Optužnica zbog ratnog zločina zbog protuustavnih aktivnosti i ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, a čiju fotografiju Milorad Pupovac štuje
Jovan Rašković je 16. srpnja 1992, iz zagrebačkog “Večernjeg lista” saznao da je Vojno tužiteljstvo u Splitu dan ranije protiv njega podiglo optužnicu koja ga je teretila da je od polovine 1990. godine, kao predsjednik Srpske demokratske stranke – SDS, okupljao srpske ekstremiste, sklone zlouporabi legalnog političkog djelovanja i inicirao, podsticao i organizirao razne djelatnosti usmjerene na ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.
U optužnici se, zatim navodi, da je Jovan Rašković pisanim i protuustavnim putem pokušao otcijepiti dio teritorije Republike Hrvatske i pripojiti ga drugoj državi. Time je učinio kazneno djelo protiv Republike Hrvatske – ugrožavanje njezine teritorijalne cjelovitosti, što je opisano i kažnjivo po članu 336, točka B, stav 1 KZ RH zbog čega predlažu da ga se osudi na petnaest godina zatvorske kazne.
Na kraju, Vojno tužiteljstvo u Splitu obavještava javnost da će Jovanu Raškoviću, liječniku, sa prebivalištem u Šibeniku, Srbinu, suditi u odsutnosti jer je optuženi u bijegu, a određen mu je pritvor i za njim izdana tjeralica.
Jovan Rašković umro je u bijegu, u svojem stanu u Beogradu 28. srpnja 1992. godine
Njegova kćerka Sanda Rašković je u intervjuu objavljenom 25.09.2015. godine na stranici Pupovčevog Srpskog privrdnog društva Privrednik izjavila:
„Kada pomislim na “Oluju”, zgrči mi se želudac. “Oluja” je najveće etničko čišćenje u evropskom miru koje je taj civilizovani svet mirno gledao. Za samo nekoliko dana zbrisano je viševekovno srpsko kulturno nasleđe i ljudski potencijal. I nikom ništa. Za počinjene zločine niko nije odgovarao i to govori o odnosu tzv. međunarodne zajednice prema nama Srbima. Moj otac Jovan Rašković u jednom je intervjuu za NIN 1992. godine rekao da se plaši da će Srbi biti zbrisani u jednoj Vartolomejskoj noći. Njegova strahovanja su se ostvarila. Delimičnu krivicu za dešavanja snosi i tadašnji politički Beograd koji nije na pravi način uključio u pregovore ljude iz Krajine čije se kože sve to ticalo, pre svega oko plana Z-4. Ono što je nedostajalo bilo je organizovanije postavljanje države prema izbeglima iz “Oluje”. U tom smislu, ni preusmeravanje ljudi na KiM protiv njihove volje nije bio dobar potez. Sećam se dobro tog perioda. Nije od strane države bilo skoro nikog da tom svetu razveje sumnje i strahove, objasni im zašto negde ne mogu, a negde treba da idu kao privremeno rešenje.“
Jedna od poznatih izjava koja se vezuje uz vašeg oca jeste ona, izrečena pred Tuđmanom, da su Srbi “lud narod”.
„Kada je moj otac rekao da su Srbi lud narod, rekao je i nastavak rečenice: “Lako ginu za svoje ideale i ne igrajte se s njima.” Drugi deo rečenice bitno menja značenje prvog.