„SRBI KAO KLJUČ“ ILI „HRVATSKA NACIJA KAO KLJUČ“?

Svojedobno je između HDZ-a i SDP-a postojao dogovor glede «ukidanja manjinskih lista», čime se «praktički u zakonsku regulativu uvodi pojam političkog Hrvata». Naime, smatrao je RAČAN, «vrijeme je da u Hrvatskoj imamo političke Hrvate, u smislu da svi građani na jednak način i pod istim uvjetima budu birani u parlament»

(Jutarnji list, 23. srpnja 2005.).

Vjerodstojnost državničkoga mandata – uz HDZ-ova Andreja PLENKOVIĆA, sve izgledniji SDP-ov Tonino PICULA – mogu tek potvrditi: ako krenu putem izvorna „HRVATSKOG PRAVCA”, tj. odlučno se odmaknu od „svetosavizirane“ (o)pozicijsko-koruptivno-klijentističke politike „NOVOGA SMJERA“ (od 2000. do danas). O čemu se radi?

Riječ je o politici koju – tragom PUSIĆKINA pseudoaksioma „demokracija ili nacija“ (1993.) – skandalozno obilježava velesrpski (vulgo: četnički) PUPOVČEV projekt „SRBI KAO KLJUČ“ (1993.), što je iznuđen cijenom tzv. mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (1997.).
Upravo, Pupovčevim je „KJUČEM“ dramatično zabravljena završna etapa hrvatske nacionalno-političke integracije koja, inače, vrhuni u konstitutranju „hrvatskoga političkog naroda“ (“političkoga hrvatstva”) ili suvremeno HRVATSKE NACIJE.
Riječ je o izvorno-pravaškoj koncepciji, čime je bitnije odlikovana suvremena zapadna liberalna demokracija, a kojoj se obvezuje i EU-HRVATSKA. Treba li dodati: kako je, posve dosljedno, teorijski i politički zagovaratelj te izvorne stekliške koncepcije u nas tek „prijeporni“ Zlatko HASANBEGOVIĆ.
Ukratko, naspram zlokobna PUPOVČEVA „ključa“ – što je bila gotovo RAČANOVA oporuka (v. moto) – uspostavlja se „HRVATSKA NACIJA KAO KLJUČ“, čijom sastavnicom, uz visoki stupanj kulturne autonomije – nakon više od stoljeća tragične instrumentalizacije – postaje (i ) srpsko-manjinski etnos.
Spomenuta RAČANOVA usmjerba (pače, uz onodobno načelno suglasje između HDZ-a i SDP-a) – dakako, uz kormilare iz „matičnih sidrišta“ (Beograd – Rim) i bruseljske eurokracije – brutalno je, u ime tobože „europskih vrijednosti“, suspendirao „manjinski dvojac“ (PUPOVAC & RADIN), već povijesno prokušana „serbo-italiano associazine“.
Spomenute „EU-vrijednosti“ – uz režisera Milorada PUPOVCA, „sekularna patrijarha“ SPC-e i sekundiranje „HDZ-ove sv. Trojice“ (SANADER-ŠEKS-BIŠKUPIĆ) – simbolički je legitimirao prevratni svetosavski „HRISTOS SE RODI!“. Izim školska primjera klerikalizma, zasigurno, riječ je o jednoj od najskandaloznijih epizoda novije hrvatske političke povjesnice.
Nakon što se raskriva PUPOVČEV „KLJUČ“, kao notorni „zločin(ac) za pisaćim stolom“ i, s tim u svezi, posvemašnji debakl GOLDSTEIN-PUSIĆKINE „DRUGE HRVATSKE“ (od 2000. do danas), nazire se i na političkoj pozornici hvata prve korake spasonosni projekt „HRVATSKA NACIJA KAO KLJUČ“.
Njezinim ustavnim pozicioniranjem (ako treba i svenarodnim referendumom) – čime se tek omogućava normalno profilranje stranačko-političkoga spektra – naspram zapadno-balkanske „(č)etničke“, Hrvatska konačno osigurava izvjesniji put zapadno-europske „liberalne demokracije“.
Budući da je, doduše, više tendencijski, na djelu sve jasniji proces završne etape nacionalno-političke integracije – koju učinkovito „pogurava“ MOST – tragom „TUĐMANOVE HRVATSKE“, čelnici vodećih stranaka polažu jedan od najtežih, ali i „najslađih“, ispita iz novije hrvatske politike.
Kako je „nacija svakodnevni plebiscit“ (Ernest RENAN), vodeći računa o krajnjoj dramatici hrvatske zbilje – ako su dobri akušeri (babičari) – onkraj ŠEK(SOVA) GRANIĆNJAKA – spomenuti su čelnici dužni prešno skratiti muke u porađanju HRVATSKE NACIJE. Štoviše, na toj crti prolaze ili padaju!
U svakom slučaju – iako im u zadnji čas, po crti YU-fašizma „PRAXIS-filozofije, konopac spasa pruža TOMIĆ-GRLIĆEV agitpropovski „USTAV RH“ – GOLDSTEIN-PUSIĆKINI „maratonci trče posljedni krug“. Naime, onkraj podmetnute erazmatične dileme „DEMOKRACIJA ILI NACIJA“, HRVATSKA je NACIJA neotuđiva sastavnica LIBERALNE DEMOKRACIJE (štogod ova značila).
Sveu svemu: „Prije ili kasnije narod shvati – kao što to sve više shvaća u Hrvatskoj – da nacija i demokracija idu zajedno i da ova potonja neizmjerno profitira od one prve. Samo demagozi sumnjivih a zapravo sasvim prozirnih namjera to niječu te i dalje pozivaju sa sveopću disciplinu – zna se zašto” (Krsto CVIIĆ, 2000.). SAPIENTI SAT!