Jedan od najzloglasnijih primjera udbaškog smaknuća upravo je ubojstvo Stjepana Đurekovića. U svojim romanima (njih pet) pronicljivo je razotkrio tadašnju Jugoslaviju i slabosti socijalističkog režima koje su i dovele do sloma te države, kako je i sam predvidio. Poražavajuće je da su krivci za njegovo ubojstvo umaknuli pravdi u RH, ali su u Njemačkoj (neki) osuđeni na doživotnu robiju, iako je i u ex-SFRJ kao i današnjoj RH po Kaznenom zakonu (bila) predviđena zatvorska kazna za ubojstvo. Knjigu „Slom ideala“ napisao je 1976. godine u kojoj su razotkriveni vlastodršci drugog skalina „hijerarhije, tj. oni odmah ispod Tita i njegovih najbližih doglavnika“, a tiskana je 1983. godine. Tako je pokušao odgovoriti na pitanje: „zbog čega [veliko]Srbi po svaku cijenu nastoje zadržati Hrvatsku kao svoju koloniju i to još na kraju XX. stoljeća kada su Englezi, Francuzi i druge sile slobodnog svijeta već odavno svojim kolonijama dali slobodu“. Netko će reći da na svijetu više ne postoje kolonije (u nominalnom smislu), ali u stvarnom još uvijek postoji sofisticirano iskorištavanje koje je čak i gore u perspektivnosti svog „dugog trajanja“. Drugim riječima, „ništa novo pod Suncem“ ili „Jupiterovom kapom“, a novoga će biti kada više ne bude (staroga)… Sunca i šajkače s kokardom koju je ponekad prigodno mijenjao grb Jugoslavije. Na umu je dobro imati i suvremenost kao i žalosnu trajnost iznesenih ideja, prjelazećih iz jednog sustava u drugi, znači svojevrsni prijevoz naroda „žednog preko vode“, kao kakve stoke u tranziciji kojom ju treba učiniti još većom, možda i „starijom“, svakako malobrojnijom, po načelu starog (m)učiteljskog karaktera povijesti. Za razliku od one poznate: korita se nisu promijenila, a svinje imaju puno veće apetite. Evo nekih izvadaka iz te knjige:

„[…] u Jugoslaviji je osobito važno biti komandant UDB-e, jer tada se svi prema tebi odnose sa strahopoštovanjem. […] Zar ti ne vidiš da u posljednje vrijeme po svim tim afričkim i azijskim zemljama sijemo dolare kao da smo bogati poput Amerikanaca? Istovremeno, od zapadnih zemalja pozajmljujemo novac uz visoke kamate. Najgore kod toga je to što nikada nećemo više vidjeti te naše novce koje smo dali tim raznim Zambijama, Mauritanijama, Ganama, Indonezijama i kako se već sve zovu. Većina našeg naroda ne zna niti gdje se te zemlje nalaze niti kakvi narodi tamo žive. […] Da nije te politike, ne bi bilo ni te nužde da putujemo po svijetu […] i da prosipamo novac po tim raznim pustinjama i bespućima. No, meni se čini da se, dok god je Tito živ, ta politika neće mijenjati, kao što za vrijeme njegovog života nećemo odstupiti ni od tog radničkog samoupravljanja. […] Znaš, čim smo se uselili u one buržoaske vile i dvorce na Dedinju, ubrzo su nam svima počeli naglo rasti različiti prohtjevi. Takmičili smo se tko će prisvojiti ljepšu vilu, tko će pribaviti luksuzniji namještaj zaplijenjen buržoaziji. Ubrzo smo čak zaželjeli svilene spavačice i zahtijevali smo da nas dvore služavke. […]

Kada je [kao delegat CK] studente počela kritizirati kako nisu dovoljno odani marksizmu-lenjinizmu, nastala je gužva, pa je Anđa čak morala pobjeći sa tog skupa. Naime, studenti su joj bučno dovikivali da kako se usuđuje njih kritizirati, a svoju djecu je poslala na studij u kapitalističku zemlju [Cambridge, UK]. […]

No, bio je zadovoljan što Slobodan ipak nije poput sina ministra financija koji je nedavno uhvaćen kao kradljivac tuđih automobila. […] To useljavanje partizanskih rukovodilaca u kuće bivših kapitalista vršeno je po istom načelu i u glavnim gradovima republika, zatim po kotarskim mjestima i tako dalje sve do posljednjeg sela gdje bi predsjednik ili tajnik seoske općine izabrali za sebe najbolju bogatašku kuću. […] Naime, pored ostalih beneficija, ministri imaju pravo da im carina ne pregleda stvari, pa samim tim ni ne plaćaju carinu. Plaćanje carine vrijedi samo za obične građane. [Toliko o sustavnoj „jednakosti svih pred zakonom“.] […]

Moram vas podsjetiti da je Tito još lani na osmom kongresu partije izjavio kako smo od 1957. do 1964. godine dali neangažiranim [nesvrstanim] zemljama 361 milijun dolara kredita i da kod nas imamo 1900 studenata iz Afrike, Azije i Južne Amerike na besplatnom školovanju. […]

Mi ne samo da smo rascjepkani, nego i neorganizirano nastupamo na inozemnom tržištu. Čak jedan drugome žestoko konkuriramo kod iste inozemne firme. Naša poduzeća svakodnevno jedna drugima podmeću noge i to na način da je to čak i strancima neugodno. I što mi (sa) takvom našom privredom možemo učiniti u jednoj Mauritaniji ili Senegalu? […] Tisuće i tisuće naših ljudi svakodnevno službeno putuju po svijetu na državni trošak. A pri tome gledaju prvenstveno kakvu bi sebi korist pribavili, a ne svome poduzeću. Koliko li samo provizija primaju naši direktori od stranih firmi! Koga je briga za državnu imovinu? [Čuje se jeka današnjice u koritu svinjskom.]

Ima dosta direktora koji na svojim osobnim računima u raznim kapitalističkim bankama imaju i po nekoliko milijuna dolara. A koliko je tek onih sa svega kojom stotinom tisuća dolara! Zbog toga je svima primamljiv uvoz. Oko njega nema ni mnogo posla. A svi bježe od izvoza, jer da robu izvezeš trebaš se dobro oznojiti, a nemaš nikakve osobne koristi. Onda se ne treba čuditi što kod nas postoji onaj stalni ogromni debalans između uvoza i izvoza. Taj višak uvoza nad izvozom […] pokrivamo inozemnim zajmovima, prihodima od stranog turizma i doznakama naših radnika koji rade u inozemstvu. Kada ne bi bilo turizma i radničkih doznaka, odavno bismo već propali. […]

[…] jer ako te štetne pojave ne obuzdamo i ako ne dozvolimo da idu u likvidaciju sva ona poduzeća koja na vrijeme ne mogu plaćati svoje obveze, privredna reforma nema nikakvog smisla. […]

Imate daleko više radnika nego odgovarajuća tvornica u Zapadnoj Europi. Osim toga, imate ogromnu administraciju. Imate veliki škart i lošu pripremu rada. Gradili ste skupe tvorničke hale. Nadalje, tvornicu ste gradili šest godina umjesto dvije i pol, a usput ste na teret troškova investicija asfaltirali polovinu kragujevačkih ulica i izgradili ste gimnaziju i veliki dom kulture. To sve danas opterećuje cijenu koštanja proizvodnje tvojih automobila. Tu nikakva zaštitna carina ne može pomoći. […] A zapamti, te slabosti koje si malo prije nabrajao za moju tvornicu, vrijede i za sve druge tvornice u Jugoslaviji. A što se tiče rentabiliteta poslovanja i posebno produktivnosti rada, ti znaš da se ja nisam mogao othrvati prijemu sumnjive i prekobrojne radne snage. I komitet i utjecajni pojedinci samo su mi slali razne svoje miljenike, a među kojima su većinom baš najgori radnici. Ja znam da mi imamo tri puta više radne snage nego što bi trebalo, ali sam tu nemoćan. […]

To je uslijed toga što imamo šest republika i k tome još republika Srbija ima dvije autonomne pokrajine. Sve te republike i pokrajine imaju svoje vlade, centralne komitete, sindikate i narodne skupštine. A kao posljedicu takve organizacije države imamo što federalnih, a što republičkih, 130 ministara, 1200 članova centralnih komiteta i 1500 narodnih poslanika! Sigurno ni Tito ne zna koliko u svome carstvu ima tih visokih funkcionara. […] Uslijed toga, kod svakog posla i svake akcije, kod nas djeluju vrlo različiti interesi koji su gotovo redovito nacionalno obojeni, a rezultat toga je gotovo uvijek neka šteta za državu. Tako, bez obzira na nepostojanje sirovinske baze, sve republike bi da imaju rafineriju nafte, tvornicu umjetnih gnojiva, tvornicu celuloze, tvornicu automobila i tko zna što još sve drugo. A to je glupost. Tako, prema potrošnji naftnih produkata ili gnojiva, dosta nam je da imamo jednu rafineriju nafte i jednu tvornicu gnojiva. Isto tako, dovoljno je da imamo svega jednu željezaru, a čak je previše da imamo i jednu tvornicu automobila. Osim toga, kod nas postoje još i jaka trvenja između pojedinih regija u istoj republici, pa čak i između pojedinih gradova. Kao rezultat toga, radi mira u kući, grade se čak u istoj republici dvije valjaonice bakra, pet tvornica celuloze, dvije rafinerije nafte, deset tekstilnih tvornica, itd. A sve su te tvornice malog kapaciteta i rade neracionalno. […]

Trebalo bi poboljšati kvalitet, uljepšati liniju i sniziti troškove proizvodnje tih naših automobila. Doduše, to ne vrijedi samo za automobile nego za cijelu našu industriju, pa i za poljoprivredu, promet i građevinarstvo. […] No, kako to postići? I barem da imamo jednu jedinu tvornicu koja se nalazi približno na razini zapadnoeuropske produktivnosti rada! Sa Istočnom Europom nema se smisla uspoređivati jer oni boluju od istih bolesti kao i mi. U kvaliteti i estetici proizvoda oni su još i znatno ispod razine Jugoslavije. Uzmimo za primjer čak i tako mehaniziranu i automatiziranu proizvodnju kao što je ona u željezarama ili rafinerijama nafte. I tu imamo za oko sedam puta više zaposlenog osoblja nego u odgovarajućoj takvoj tvornici na Zapadu iako smo i tehnologiju i kompletna postrojenja uvezli sa Zapada. To me nužno dovodi do zaključka da uzrok leži negdje duboko u samoj osnovi našeg sustava. I kako se iz toga izvlačimo? Putem visokih zaštitnih carina i niskih plaća radnika. Naši radnici imaju pet do sedam puta niže plaće od svojih kolega u zapadnoj Europi. Ali ni to neće moći tako dugo potrajati, jer mi sve više otvaramo naše granice i ljudi će odlaziti na rad u Njemačku, Francusku, Švedsku i tko zna gdje još sve drugdje po bijelome svijetu. Zbog toga ćemo ubrzo ostati bez kvalificirane radne snage. Nama će ostati oni nekvalificirani i pridošlice sa sela. Njihovo uključivanje u proizvodnju će zahtijevati još veći broj radnika za istu operaciju rada.“ (Stjepan Đureković, Slom ideala, /Ispovijed Titovog ministra/, International Books, /U. S. A./, 1983, str. 5, 9, 11-13, 15-16, 20-22, 25, 27, 29).

[Izvatke odabrao: Đivo Bašić]

1. S. Dok sam ovo pisao, na Dubrovačkoj televiziji u tijeku je bila (repriza) emisije o identitetu i slobodi. Nekako mi se nametnula misao o pitanju što bih učinio kad bih dobio „totalnu vlast“ ili „totalnu slobodu“ za učiniti nešto (u) ovom Gradu i što bih prvo učinio? Evo ovako (u duhu sprdnje). Klonirao bih kravu tako da po mogućnosti bude nekoliko puta veća od Grada. Onda bi ona nekim (ne)mogućim slučajem letjela točno poviše Grada i eliminirala višak tvari. Tako bi, kao u Pompejima ugljenizirani, dobili ugovnjeni Grad i time ga preparirali za budućnost nekog smrada u (povijesnom) nizu.