Suradnica HAZUD.HR iz Splita Mira Ivanišević, uputila je Otvoreno pismo predsjedniku Hrvatskoga Sabora, Uredu predsjednice RH, Kabinetu premijera, svim ministrima Vlade RH. Pismo prenosimo u cijelosti.
*************************************************************
Između mnogih odgovora na pitanja u Strasbourgu premijer Plenković je rekao da kod dolaska predsjednika Srbije Vučića u Zagreb potrebno je između ostalog razgovarati i o „ratnoj šteti“. Tom izjavom smo bili obradovani jer smo prvi put čuli da netko od vodećih hrvatskih političara govori o plaćanju ratne štete nanesene Hrvatskoj u agresorskom ratu. Naivno smo pomislili da se je premijer tom izjavom vodio presudom Međunarodnog suda pravde u Haagu koji je ustvrdio kako je Srbija agresor u cilju stvaranja homogene velike Srbije i pritom učinila niz genocidnih radnji. Ovom prilikom želim djelomično citirati što je u svom intervju danom za HTV 8.veljače 2015. Rekao prof.dr.sc. Mirjan Damaška, profesor emeritus na američkom Sveučilištu Yale:
„ Odluka Suda da genocida nije bilo ne znači stoga da događaji koji su dali povoda parnici ne predstavljaju druge izvanredno teške zločine protiv čovječnosti i ratnog prava. Bilo bi stoga pogrešno kad bi zločinima pogođene osobe pomislile da im se presudom Međunarodnog suda pravde odriče status žrtve teških kaznenih djela. Unatoč gubitku parnice, s njom povezani troškovi i napori hrvatskog pravnog tima nisu ostali potpuno bez ploda. Iz presude se stječe jasna slika o kalvariji kroz koju je Hrvatska prošla tijekom Domovinskog rata. Saznanja o teškim stradanjima naših ljudi međunarodna je javnost, doduše, mogla dobiti i iz presude MKSJ-a, ali samo u nepovezanim fragmentima. Tome nasuprot, presuda Međunarodnog suda pravde pruža sad panoramsku sliku strahota koje su se tijekom rata dogodile u Hrvatskoj. Tko pročita cijeli ovaj intervju, pa ako i nije pročitao cijelu presudu, može mu biti jasno da sva ta prepucavanja skreću pozornost s pravog problema, a koji glasi: „zašto ne tražite plaćanje ratne štete?“ Važnost je te tužbe i u tome što su otvorena neka pitanja o kojima se do tada nije raspravljalo pred MKSJ-om (npr. odgovornost srbijanskog vodstva i vrha JNA za agresiju na Hrvatsku i počinjene zločine). Dakako, posebna je važnost i u samoj činjenici da se Međunarodni sud pravde u Haagu (koji je zadužen za sporove među državama) proglasio nadležnim za spomenutu tužbu, jer to potvrđuje zaključak da rat u Hrvatskoj nije bio građanski.
I na kraju u kontekstu određivanja važnosti 1995. u hrvatskoj povijesti, presuda Međunarodnog suda u Haagu važna je i kao pravna potvrda činjenice da tijekom i nakon operacije Oluja nije bilo genocida te da Oluja nije bila udruženi zločinački pothvat, kako se ta definicija pokušala nametnuti. …..“
Izgleda da naši visoki političari ne poznaju sadržaj presude ili se ne žele njome koristiti u svojim razgovorima s agresorom, već dozvoljavaju stalne raspre u narodu tko je što napravio i da se uvijek samo opravdavamo i ponižavamo. Zbog čega se premijer ne drži presude već se vraća na sporazum iz 1996.
SRJ više ne postoji, a po tom sporazumu SRJ ili Srbija ionako nije ispunila niti jedan dogovoreni članak, a koji nije bio niti vezan na neki dodatni sporazum.
Premijer ponovno radi nove zavrzlame koje će se sastojati od prepucavanja i nekih obećanja koja Srbija nikada ne će ispuniti, jer to ne će niti biti uvjeti za ulazak u EU.
Što Hrvatska kao država, osim sudjelovanjem u NATO snagama, sa svojom nedosljednom politikom, unatoč tolikim stručnim, radišnim, hrabrim i poštenim mladim ljudima i građanima, uopće predstavlja u EU zajednici?
Nijedan problem se ne rješava temeljito i do kraja. A na to da premijer preko noći mijenja svoja mišljenja smo se već navikli. Izgleda da ne priznaje niti dosadašnji popis ratne štete, napravljen od stručnjaka i na osnovi kojeg može bez zadrške R Srbiju i Crnu Goru tužiti za plaćanje ratne štete. Istu mogućnost imaju i te dvije agresorske države protiv RH-e. Samo se sudskim putem mogu riješiti problemi plaćanje ratne štete, a ne nekim dogovorima.
Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i SRJ, je bio pravni dokument kojim se reguliraju poslijeratni odnosi između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, potpisan u Beogradu 23. kolovoza 1996. i potpisan od Mate Granića i Milana Milutinovića. Zastupnički dom Hrvatskog sabora potvrdio je sporazum 20.rujna iste godine tj. sporazum je postao zakon.
Premijer Plenković se poziva na članak 7., 5. i 6. Stavak tog Sporazuma koji glasi:
„U roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu ovog sporazuma ugovorne stranke sklopiti će sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim sporazumom utvrditi će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji ne će uključivati sudske postupke. U cilju provedbe obveza iz ovog članka osnovat će se u roku od 30 dana od potpisivanja ovog Sporazuma, zajednička komisija sastavljena od po tri predstavnika svake ugovorne stranke.“
Ovaj sporazum se je sastavljao i potpisivao dok je još dio Hrvatske s Vukovarom bio pod srpskom okupacijom. Pa je Srbija za to vrijeme i dalje krala hrvatske resurse. A taj famozni Sporazum odnosi se na poslijeratne odnose, a valja bi to bilo nakon mirne reintegracije, pa su s toga neki rokovi o sastavljanju komisije smiješni. Kako Hrvatska nije ratovala u Srbiji pa ne znam o kojim se štetama radi za popis kojih bi bile potrebne zajedničke komisije ili se sve skupa odnosi samo na teritorij Hrvatske na kojem su oštećene srpske nekretnine? Koje su stradale kroz ratne operacije, a neke su uništili i sami Srbi.
Bilo bi poželjno da premijer Plenković objasni javnosti što bi se nalazilo na njegovom popisu ratnih šteta, a za koje bi od Srbije tražio naknadu. Ili je sve skupa ponovno prodavanje magle i zavaravanje građana pod motom „eto vlada radi nešto“. Sve dosadašnje vlade su do sada bile pretežito angažirane zadovoljiti srpsku manjinu: obnova kuća i stanova, čak je išla preko obveze prema Aneksu G Sporazuma o sukcesiji pa je tako kupovala stanove za neke bivše nositelje stanarskog prava (koje je ukinuto Ustavom RH-e i Zakonom o prodaji društvenih stanova i Zakonom o najmu iz 1996.), a to radi i danas. Sporazum o sukcesiji definira skoro sva pitanja iz toliko našim političarima važnog Sporazuma iz 1996.
Mislim da bi bilo krajnje vrijeme da naši političari ozbiljno shvate izmučene građane i tužbom zatraže plaćanje ratne štete od Srbije i Crne Gore i to ne pozivom na Sporazum s državom koja više ne postoji. Članstvo Crne Gore u NATO savezu je ne oslobađa od te obveze. U same izjave i govore političara se ne može više vjerovati.
Ali izgleda da ovom sramotnom vođenju države ne će tako skoro biti kraja.
Mira Ivanišević