Nekulturna razbijanja muzejskih izložaka u muzeju u Mosulu, drugom najvažnijem muzeju u Iraku, zgrozile su oči javnosti. U blizini se nalazi čuvena Niniva (donekle u širim granicama grada). Navodno se radi o replikama od gipsa (samo dijelom) jer su originali sklonjeni u Nacionalni muzej u Bagdadu. Mosul je od IX. st. bio sjedište kršćanskih religijski pokreta i izučavanja. Izvan grada nalazi se jedan od najstarijih samostana na svijetu – Mar Mattai (Sv. Matej).
Nenormalne, bolesne i suludošću zadojene čine nemoguće je objasniti normalnošću ili ih opravdati pred poviješću i osudom čovječanstva. Kao i one čimbenike koji na tržišta svijeta plasiraju velike količine oružja koja ne služe za obrađivanje zemlje, već za ukop (ljuds)kosti i oskrvnuće čovječnosti. Čovjek u vitlu rata ili osvajanja nekog područja zaboravlja činjenicu da će ga samog osvojiti smrt: sjeme smrti sjetva je mrtvaca, a ne živih i razumnih ljudi. Razaranje spomenika kulture i razbijanje muzejskih izložaka sulud je i okrutan čin jer onome tko to čini očito nije poznata činjenica da tako ne može izbrisati ljudsku povijest ili neku (drevnu) religiju, već će samog sebe prikazati u pravom svjetlu odnosno tami. Doduše, blesavi su i oni koji se netolerancijom karikaturno izruguju bogovima raznolikih, a opet sličnih religija svijeta. Bliski istok nam je bliži (više nego što mislimo) u religijskom, a udaljeniji u zemljopisnom smislu.
Mnoga iznašašća značajna za grčku, rimsku i uopće zapadnu uljudbu (uključujući kotač i pismo) došla su s Bliskog istoka, također i judaizam, kršćanstvo i islam. To je područje zapadnog Irana, Iraka, Turske, Sirije, Libanona, Jordana, Izraela i sjeverne Arabije. Područje između rijeka Tigrisa i Eufrata je Mezopotamija (od grč. riječi u značenju „međurječje“), tj. današnji Irak i Sirija. Mnoge kulture pojavile su se i propale na Bliskom istoku u vremenu 3000.-500. pr. n. e. U Uruku je 3000. pr. n. e. postojao hram vrhovnog boga Anua, kralja neba, a drugi je bio hram velike majke Inane, božice plodnosti, ljubavi i rata. „Inana je bez sumnje bila počelo života koje su ljudi štovali od pamtivijeka. U Nipuru je bio štovan Enlil, gospodar vjetra i oluje, a bio je uz boga Anua najviši od bogova. Enki, gospodar slatkih voda imao je svoje svetište u gradu Eridu (Enlilov sin Ninurta bio je gospodar Lagaša); dom boga sunca Utu bio je u Larsi; a božicu Nanar štovali su u Uru. Kada bi hram postao star, ili bi ga smatrali premalenim, gradili bi novi, često na ruševinama prethodnog. Sumerani su se, kao i većina naroda, pitali zašto postoji svijet, zašto je čovjek stvoren. U jednom se mitu govori kako je Enlil odvojio nebo od zemlje. Na zemlji je načinio motiku za obrađivanje tla. Iz rupe, koju je iskopao motikom, pomolio se čovjek, poput biljke. Drugi mit govori kako su Enki i božica-majka stvorili čovjeka. Bogovi su se umorili obrađujući zemlju i kopajući kanale za uzgajati žito za hranu. Enki se dosjetio i načinio kip od gline kojem će božica-majka udahnuti život. [Zvuči poznato, a ova priča draga je i genetskim modifičarima.]
Sumerske priče bile su prevođene na semitski jezik (tzv. akadski jezik), a Semiti su poistovjetili neke svoje bogove sa sumerskim bogovima. Na Bliskom istoku Asirija je postala glavna sila 900.-612. pr. n. e. [Poznata je asirska okrutnost prema zarobljenicima.] Asirski kraljevi nastojali su oponašati Babilonce, čija je kultura bila mnogo starija. Obožavali su iste bogove. Asirce su pokorili Babilonci ili Kaldejci, čiji je najpoznatiji vladar bio Nabukadnezar (Nabukadonosor). On je obnovio Babilon i veliki hram Marduka, zaštitnika grada. Marduk je postao značajan u vrijeme Hamurabija oko 1750. pr. n. e. U molitvi Marduku lako je prepoznati predloške poznate nam misli: ‘Ratniče Marduk, čiji je bijes kao bujica, čiji je oprost kao onaj voljenog oca. […] Veliki gospodaru, Marduk, bože koji opraštaš, tko od svih ljudi može razumjeti svoju prirodu? Tko nije griješio? Tko može znati put božji? O, kada bih bio dovoljno pažljiv da ne griješim, kada bih uvijek tražio mjesta života!’ Perzijanci, koji su osvojili Babilon, zadržali su lokalnu religiju, a ona se u nekoliko središta održala do prvih stoljeća nove ere. U nekim su [kanaanskim] hramovima kameni stupovi stajali kao spomenici mrtvima. Drugi predmeti nošeni su u procesijama, a njihovo staro ime bethel („kuća Božja“) ukazuje na to da je postojalo vjerovanje da u njima živi bog. Na čelu [kanaanskih bogova] bio je El (u jednostavnom značenju „bog“) koji je bio otac bogova i ljudi. Anat, Elova kćerka, predstavljala je rat. Jedna pjesma govori kako je poklala ljude iz grada, pričvrstila njihove glave za pojas i veselo se smijući prošla gradom kroz krv do bedara. Anat je bila i božica ljubavi [možda i bratske?]. Baal je najpoznatiji kanaanski bog. Njegovo ime znači ‘gospodar’ ili ‘gospodin’, a bio je zapravo bog vremena, Hadad, ‘gormovnik’ [kao Kronos kod Grka ili Perun kod Slavena]. Što se tiče Filistejaca, u Starom se zavjetu govori da su prihvatili kanaanske bogove. [Aramejski] Hadad je bio štovan kao glavni bog Damaska, a dodali su mu još naziv Rama ili Rimon ‘Gromovnik’. [Zanimljivo je da je Rama, pored toga što je to poznati margarin današnjice, zapravo bio prvi čovjek po staroindijskoj mitologiji.] Zvali su ga i ‘Gospodarom neba’ (Baal-šamen). Osim njega [Aramejci] su štovali i njegovu ženu Astartu. El je i dalje imao svoje štovatelje, koji su ga zvali ‘Stvoriteljem neba i zemlje’, a ‘Kraljica neba’ bila je božica-majka. Vremenom su semitski bogovi bili poistovjećeni s grčkim, a kasnije i s rimskim bogovima.“ (Religije svijeta, Kršćanska sadašnjost – Grafički zavod Hrvatske, II. izdanje, Zagreb, 1991, str. 62-65, 67-68, 70-71). Onda su došli i već donekle postojali judaizam, kršćanstvo, islam, i dr. Stoga onaj tko razbija uratke tuđih religija zapravo ne poštuje svoje vlastite i religiju uopće.
Talijanski pravnik i ekonomist Cesare Beccaria (1738.-1794.) pod razvidnim je utjecajem švicarskog pravnika Emmericha de Vattela (1714.-1767.): „Čovjek svakako mora biti potpuno slobodan u izboru svoje religije. Ne može se nekome narediti u što treba vjerovati, i kakva je to vjeroispovijest koja bi bila silom nametnuta!… Različitost u mnijenjima i u vjeroispovijestima često je dovela do nemira i pogubnih razmirica u nekim državama pa zbog toga neki dopuštaju samo jednu religiju… Međutim, moglo bi se odlučno ustvrditi da je najsigurnije i najpravičnije sredstvo za izbjegavanje razdora što ga može izazvati različitost religija sveopća tolerancija svih religija koje nemaju ništa opasnog ni za moral ni za državu“ (Le droit des gens, I, XII, 128 i 134-135). Vjerojatno na njega utječe i Montesquieu: „Uzalud se kaže da nije u interesu vladara dopustiti nekoliko religija u svojoj državi. Kad bi se sve vjeroispovijesti svijeta tu sjatile, ne bi mu to nanijelo nikakvu štetu, jer nema ni jedne od njih koja ne bi propisivala poslušnost i propovijedala pokornost. Priznajem da je povijest ispunjena vjerskim ratovima. Ali, imajmo na umu: ‘Nije mnogobrojnost religija dovodila do tih ratova, već duh nesnošljivosti što je prožimao onu koja je sebe smatrala vladajućom’ (Lettres persanes, LXXXV). (Cesare Beccaria, O zločinima i kaznama, Književni krug, Split, 1990, str. 146, bilj. 217).
Nesretna okolnost po neke spomenike kulture je što, u donekle ljudskom smislu, nisu imali ili nemaju sreće. „Sreću ne odaje nikakav vanjski znak; da bismo je prepoznali trebalo bi znati čitati u srcu sretna čovjeka […] Ima li slađeg zadovoljstva od onoga što ga osjećamo gledajući cijeli dan narod kako se prepušta radosti na dan svetkovine i sva srca kako se razgaljuju pod uzvišenim zracima zadovoljstva koje brzo ali živo promiče kroz oblake života?“ (Jean-Jacques Rousseau, Sanjarije samotnog šetača, Matica hrvatska, 1997, str. 109).
„No, pošteno govoreći, zar bi zato što je božanska, naša religija trebala vladati uz pomoć mržnje, mračnih strasti, progona, otimanja imovine, tamnica, mučenja, ubojstava i milosrdnih djela i molitvi upućenih Bogu zbog tih zločina? […] Znate da netolerancija stvara samo licemjerje ili buntovnike: kakva nesretna alternativa! Ukratko: zar biste uz pomoć krvnikâ htjeli braniti religiju Boga kojega su pogubili krvnici i koji je propovijedao samo blagost i strpljenje?“ (Voltaire, Rasprava o toleranciji, Matica hrvatska, Zagreb, 1997, str. 60). Izgleda, strpljenja i praštanja nikad dosta.
[Priredio: Đivo Bašić]