Josip Boljkovac je bio veći zločinac u Karlovcu, nego Franjo Vugrinec u Zagrebu

Autori:Marija Dubravac/Dragan Hazler 

Franjo Vugrinec, šef zagrebačke Udbe, tj. Službe državne sigurnosti, preminuo je u Zagrebu u lipnju 2014. godine. O smrti čovjeka koji je, kao i mnogi njegovi kolege Udbaši, nakon raspada Jugoslavije zauzeo visoku poziciju i u Službi za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske, nigdje ni slova. Usto, Vugrinec se spominje i kao aktivni sudionik obrade emigranta Stjepana Đurekovića zbog čega je Njemačka navodno poslala i uhidbeni nalog.

Ime Franje Vugrinca najčešće se spominje u kontekstu akcije ‘Brk’. Upravo je na njegov prijedlog provedena ta akcija kojoj je cilj bio operativna obrada Stjepana Đurekovića kojeg se istraživalo u kontekstu financijskih malverzacija u Ini. Vugrinca je Pavle Gaži 1982. imenovao načelnikom Centra SDS-a za Zagreb. U to vrijeme, Josip Perković obnašao je dužnost šefa II. Republičkog odjela za emigraciju, a Josip Mustač  dužnost šefa republičke Udbe.

“Vugrinec je bio na nižoj poziciji od Mustača i Perkovića. Dao je prijedlog da se pokrene operativna akcija ‘Brk’. Zagrebačka policija tada provodi istragu o malverzacijama u Ini, a Mika Špiljak se buni zašto se u tom kontekstu sumnjiči i njegova sina Vanju. Stoga, Mika Špiljak na užem partijskom sastanku traži da se vidi što je s Đurekovićem i zašto je otišao u Njemačku. Pretpostavljam da tada Vugrinec dobiva zadatak da formalno pokrene akciju”, rekao je za tportal novinar Željko Peratović.

Smatra da je neobično da se službena potvrda o Vugrinčevoj smrti ne može dobiti ni na jedan drugi način nego neslužbenim kanalima. To po njemu dokazuje da je Udba i dalje tabu tema u Hrvatskoj. Napominje da se Vugrinec neslužbeno spominjao u kontekstu novih uhidbenih naloga iz Njemačke, a vezano za slučaj Đureković.

Peratović napominje da ne znači da je akcije ‘Brk’ nužno rezultirala likvidacijom Stjepana Đurekovića, no kako bi Vugrinec, ako ništa drugo, zasigurno bio pozvan u Njemačku svjedočiti u procesu protiv Perkovića i Mustača. Peratović kaže kako je Vugrinec bio na zlu glasu, strelovito se uspinjao na hijerarhijskoj ljestvici Udbe, a postoje i svjedočanstva ‘proljećara’ da se služio fizičkim mučenjem prilikom iznude priznanja.

Vugrinec je na mjestu šefa zagrebačke Udbe ostao do 1987. Raspadom Jugoslavije traži umirovljenje u svibnju 1990., no prvi ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac tek mjesec dana kasnije imenuje ga savjetnikom pomoćnika ministra unutarnjih poslova za Službu za zaštitu ustavnog poretka.

Pošto se

 

Nekažnjeno umro je u Beogradu šef Slunjske Ozna-e/Udba-e Petar-Pepa Zinaić

Kotar Slunj, koji se prostire većim dijelom na prostoru bivše Slunjske IV. pukovnije bio je od osnutka Karlovca (1579) do sada i nadalje pod vojnom i civilnom nadležnošću Karlovca. Ove nadežnosti Karlovca nad Kotarom Slunj (u daljnjem samo Slunj) dolaze do istaknutijeg izražaja u svima ratovima pa tako i u Drugom svjetskom ratu i u poraću.

Uz Petra Pepu Zinaića, bez njemu ravnoga zločinca u Slunjskome kotaru treba ovdje reći da je taj velezločinac živio donedavno u Beogradu, pisao knjige protiv Hrvatske i dobivao iz Hrvatske visoku mirovinu isto kao i njegov zločinački konkurent Simo Dubaić. Simo Dubaić se hvalio da je ubio 30.000 Hrvata i žali što nije i više.

Oznaš/udbaš Petar Pepa Zinaić doduše nije dorastao konkurentu Simi Dubaiću jer mu se može pripisati po njegovoj novoj tehnologiji za ubijanje Hrvata i po klasičnim metodama najviše do 10.000 Hrvata. I kao takav Petar Pepa Zinaić je zaslužio da se njime pozabavi (da se je pozabavilo!) Hrvatsko pravosuđe,  ali nažalost nije.

Ima li u Hrvatskom pravosuđu institut ili čovjek, koji bi vodio brigu o ovakovim zločincima i tražio preko INTERPOLA njihovo izručenje ili barem lustracijom “priznati mu status zločinca protiv Hrvatske”?

Mišljenje Žarka Pokovskog je nekorektno

U nedavnoj HTV-emisiji “Ekumena” izjavio je Žarko Puhovski da Lustracija po EU rezoluciji 1481 niti suđenje nema više smisla jer su svi komunisti prestari.

Starost ne bi smjela biti prepreka suđenju  komunističkim zločincima, utoliko opravdanije jer se RH kao i njena prethodnica SRH temelje na načelima ZAVNOH-a.

Kako to da nije bio prestar za suđenje Andrija Artuković, koji se ne može niti usporediti po zločinima sa Zinaićem, Boljkovcem, Manolićem…, a ipak ga je Pravosuđe SRH – preteče za RH osudilo na doživotnicu i ne zna mu se niti za grob.

Recimo da je Artuković bio zločinac(?) kao što su zločinci Boljkovac i “Boljkovci”…, a zašto se primjenjuju različiti sudski kriteriji?!

Josip Boljkovac je šef Ozne/Udbe za Karlovac i bio je nadređen za Slunj

Šef Ozne /Udbe za Karlovac, što znači i vrhovnik za Slunj bio je po zapovjednoj odgovornosti Josip Boljkovac.

U Slunju je za Boljkovčevog oznašenja i udbašenja bio šef Ozne/Udbe neotehnolog i klasik ubijanja Hrvata, lokalni Srbin, Titov komunist Petar – Pepa Zinaić.

Josip Boljkovac je znao za ubijanja Hrvata u Slunju metodama Petra – Pepe Zinaića

Pepina neotehnologija i drugi načini ubijanja Hrvata, s kojima se je Zinaić usmeno i pismeno hvalio su vrlo poznate (vidi komunističku literaturu, na primjer Zbornik 18 – Kotar Slunj i kotar Veljun u NOB-u i socijalističkoj revoluciji, HAK, Karlovac 1989).

Bile su na primjer:

1. Gušenje hrvatskih seljaka sa ženama i djecom u pećini pred kojom je na ulazu zapalio slamu i žrtve su se ugušile. Među 22 zaista nedužnih ljudi, koji su se pred ratnim opasnostima sklanjali u pećinu bile su i dvije majke s dječicom od 6 mjeseci. Dakako po Zinaićevom sudu, to su bile ustaše (lokacija užasne smrti po Zinaićevoj neotehnologiji je Kuterevićeva pećina).
2. Bacanje živih ljudi, napose zarobljenih ranjenika Hrvatske vojske u bezdane:
3. Bezdana na Debeloj Glavi (prema spomenutoj Pepinoj neotehnologiji pod 1.) progutala je oko 750 ranjenika u jednom danu 15. studenoga 1942. i nadalje do 1946. – ukupno više od 2000 žrtava. Tu najbrojniju masovnu grobnicu Hrvata u Slunjskom kraju zabetonirala je JNA u postavila na nju odašiljač za bivši vojni poligon Slunj.
4. Bezdana u selu Močile nedaleko bunara. U tu bezdanu su komunistički zločinci ugrobili oko 800 Hrvata iz Rakovičkog kraja i veliki broj Slunjana. U tu bezdanu bacio je oznaš Mješina Kukić 28. prosinca 1942. mrtvog Juru Francetića i živog ranjenika pilota Miju Abičića. Sada su obadvije spomenute bezdane na prostoru Poligona HV “Eugen Kvaternik” Slunj.
5. Istaknuta metoda ubijanja nedužnih Hrvata od Boljkovčevog suradnika Petra Zinaića bila je prisiljavanje ranjenika – domobrana, ustaša i hrvatskih seljaka na skaknje s visokih stijena u provalije:
6. 12 ranjenika ubijeno je ispred kuće Naceka Petrete u Slunju, noću 14./15. sudenoga 1942.
7. Zinaić i njegovi oznaši su prisiljavali hrvatske civile – seljake na skakanje s visokih stijena oko Korane, na primjer:

†Mate Pavlešić, 8.lipnja 1943.

†Ivan Bogović i †Nikola Pavlešić – jesen 1943…

Točno 22 ranjenika domobrana i ustaša su Pepa Zinaić i Mješina Kukić… zazidali 15. studenoga 1942. u posve zatvorenu prostoriju dvorišne zgrade Nikole Neralića u Slunju i tu su u mukama umrli. Izvađene nedužne mrtvace nakon mjesec dana, usmrćene neotehnologijom smrti od novatora Petra Zinaića vidio je pisatelj ovih redaka. Prizor je bio užasan i toliko strašan, da ga je jedva moguće opisivati.

U Zinaićevu neotehnologiju smrti, za koju je morao znati Josip Boljkovac je utapanje nedužnih ljudi u rijekama, da bi se oznaši/udbaši domogli njihove imovine kao na primjer:

– Miću Zmailovića su Zinaićevi oznaši sa zavezanim kamenom oko tijela bacili u Mrežnicu ispod Tržičkog mosta, da bi se domogli njegovih goveda;

– Janka Skukana – pekara utopili su udbaši u Korani, kod Škrile, 8.lipnja 1943. godine, da bi mu oduzeli obiteljski novac;

– Stanko Megušar – urar, utopljen u rijeci Slunjčici (siječanj 1944.). Egzekutor je bio član Zinaićeve Ozne Dragan Rakinić, koji je trebao Megušarove satove i blagajnu.

Istaknuti specijalitet ubijanja nedužnih Hrvata u Slunju neotehnologijom Petra Zinaića iz stožera Boljkovčeve Ozne/Udbe bio je zakapanje živih ljudi u hrpe stajskog gnoja. Od poznatih pisatelju ovih redaka završio je u gnoju, u Radočajevom dvorištu Slunjanin Juraj – Jurica Božičević, koncem studenoga 1942.

Nakon svih “22 oslobođenja Slunja od NOV-a” oznaš/udbaš Petar -Pepa Zinaić sa svojim suradnicima imao je pune ruke posla s raznim metodama ubijanja Hrvata. Evo samo nekoliko primjera, dobro poznatih pisatelju ovih redaka. Najstrašnije je bilo ubijanje u obiteljima:

a) u vlastitoj kući doslovce su Zinaićevi partizani zaklali starijeg čovjeka Tomislava Božičevića 14. studenoga 1942.

b) već spomenutu 12-godišnju kćer Pave Božičevića †Ljubicu Božičević zaklali partizani pred roditeljima,

c) naživo rezanje do izdahnuća (zarobljeni oružnik Ante Grdić, na Ivšić Brdu, 9. lipnja 1943.). To su činile partizanke. Sa skupinom svojih vršnjaka gledao sam to mučenje Ante Grdića, poznatog pjesnika, koji je prepjevao “Na Kupresu grob do groba” na riječi “Na Kordunu grob do groba”.

e) doslovno klanje ranjenoga oružnika Mirka Marušića u Turkaljevoj kući, 8. lipnja 1943.

f) 12 zarobljenih hrvatskih opkopara i oružnika poklali su Zinaićevi koljači u mrtvačnici na Katoličkom groblju sv. Magdalene u Slunju, 9. lipnja 1943.

g) U tu skupinu Zinaićevih ubijanja slunjskih Hrvata, nakon “oslobađanja Slunja” spada još po stotinjak hrvatskih žrtava pri svakom “oslobođenju Slunja od partizana”.

Evo imena nekolicine takovih Zinaićevih žrtava, koje je pisatelj ove rasprave poznavao, na primjer: Nikola Bogut, Franjo Gačan, Milan Hazler, Francika Jurčić, Ivica Jurčić, Stjepan Lalić, Dragica Kovačević (u visokom stupnju trudnoće), Josip Kovačević, Milan Kovačević, Pero Lalić, Valentina Lesar, Ivan Moćan, Nikola Moćan, Mijo Neralić, Nikola Neralić, Zvonko Neralić, Kata Požega,  Mića Skukan, Jure Štefanac, Mića Štefanac… (Nikola Neralić i Mića Skukan su umrli od mučenja batinama).

U specijalitete Boljkovčevog suradnika – šefa slunjske Ozne/Udbe Pepe Zinaića za ubijanja Hrvata spada takozvano “polatucetanje”. Baš tako se je zvalo koncem rata u Slunju.

Kandidati smrti – Hrvati morali su najprije iskopati sebi jamu, onda su Zinaićevci petoricu poubijali uglavnom tupim predmetima, a šesti ih je morao zagrebati – pokopati. Taj šesti je došao na svoj red u sljedećem ubijanju “polatucetanjem”. Takvih grobova ima barem pedesetak po slunjskim poljima, Grabarju, u Jelviku, ispod Melnice, u Lalićevom gaju i u rovovima bivše Jugoslavenske vojske.

Pisatelju ovih redaka su poznate brojne žrtve Zinaićeve neotehnologije ubijanja “polatucetanjem” i grobišta, a ovdje ću spomenuti samo nekolicinu Zinaićevih žrtava (abecedno): Mato Božičević, Nikola Bogut, Stjepan – Stipa Katić(?), Adam Kos, Slavo Kovačević, Šimun Lalić, Ivica Moćan, Joso Moćan, Nikola – Nina Moćan, Joso Obajdin, Mića Obajdin, Nikola Obajdin, Ivan Pavlešić, Mića Petrović, Mato Rigljan, Joso Turkalj, Joso Vučeta i brojne žrtve Hrvata iz sela oko Slunja, koje nisam osobno poznavao…

Ubijanja putnika Zinaićevim metodama radi pljačke. Od poznatih, radi poštede njihovih potomaka, spomenut ću samo prezimena od nekolicine žrtava: Bosanac, Cindrić, Cvitković, Gračan, Hazler, Holjevac, Ivšić, Lesar, Lukač, Močilac, Modrušan, Mravunac, Piršić, Požega, Radočaj, Salopek, Štefanac, Turkalj, Tutek, Zmajlović, Žalac…

Boljkovčevi i Zinaićevi oznaši i udbaši istakli su se raspoznavanjem zarobljenika hrvatskih vojnika s prostora Karlovca i Slunja…, koje su odvodili na masovna strijeljanja:

a) u Karlovcu: Jamodol, Kozjača na Švarći, Turanj, , Jazovka…

b) odvođenjem u okolne šume i druga stratišta, napose u Budački i u Petrovu Goru…

c) u Slunju – zarobljenike na Križnim putevima su uglavnom strijeljali, napose ako od umora i iscrpljenosti nisu mogli dalje hodati. Glavna stratišta su bila: Svetice, Turkaljeva draga, Stočno sajmište, Skukanovo dvorište u Rastokama…

Slunj je samo jedno među stratištima Hrvata od komunističkih partizana i od srbskih fašističkih četnika. Tita i komuniste se slavi kao pobjednike za njihova zločinstva. Dražu Mihailovića velezločinca na Hrvatima se rehabilitira i spomenički slavi za ubijanje Hrvata. Jedino ustaše smrtno stradaše, a kleveću ih komunisti i Srbi jer su branili Hrvatsku i Hrvate od planiranog genocida po Marxu/Titu i po svima srpskim genocidnostima.