Slučaj Marine Lovrić Merzel potaknuo je niz aktualnih, vrlo važnih pitanja za hrvatske građane. Prvo je značaj političkog položaja i stečena moć dužnosnika kojima je omogućeno stjecanje  vlastite koristi zahvaljujući dužnosti koju obnašaju,  i očigledno nedovoljna kontrola koja bi trebala biti provedena nad svim funkcijama u Državi. Drugo je, zaključak, kako se sve u Hrvatskoj radi u sprezi, od nižih struktura prema višim,  i kako su svi na vlasti u „talu“ bili oni HDZ, SDP, HNS, SDS, IDS,  ili koja druga politička stranka.   Lovrić Merzel načela je i pitanje vjerodostojnosti Porezne uprave koja u svojim rukama ima snagu i moć odlučivanja; kome nešto pokloniti, kome tolerirati kašnjenje, odobriti reprogram, zaboraviti dug, a koga nagaziti.

Još 2004 godine u knjizi „Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe“ opisan je način funkcioniranja pojedinih referenata u Poreznoj upravi,  naročito u odjelu naplate potraživanja, odnosno u odjelu za provedbu ovrhe.  Kod vrijednih nekretnina, od strane referenata Ministarstva financija traženi su i vrijedni darovi, sve do vrijednosti malo boljeg automobila i slično. I nejasno je čemu se čudi Milanović. On navodno očekuje fer play odnos i fer play procjene od Porezne uprave, tako je bar javno izjavljivao.  Kao da je jučer došao s Marsa! Pa Porezna uprava je aparat podobnih od prvih dana samostalnosti Hrvatske. Sjetimo se samo 1998. godine –  i oprosta poreznih dugova. Bilo je dovoljno napisati dopis u tri rečenice, i sve je bilo oprošteno.  HDZ-ovcima, naravno. 

Nakon toga na vlast su stigli SDP-ovci. Imali su mogućnost, priliku „da uzmu stvar u svoje ruke“ i da uvedu red u poreznu politiku. I HNS je bio razvikan sa svojim programom „Nova javna uprava“, do dolaska na vlast naravno. Nakon toga, vlast je im je  bila prevelika slast, pa  „Nova javna uprava“ više nije bila od tolikog značaja, naročito jer je Porezna uprava bila itekako značajna i samom čelniku HNS-a Radimiru Čačiću pri tolerantnijem odnosu prema njemu i Coningu – u kojem vlasničke udjele ima njegova obitelj.

http://www.coning.hr/PPN-CONING.pdf

Onda opet nastupaju HDZ-ovci,   i politika neplaćanja poreza  krenula je. Nije se plaćao PDV u roku,  krenule su brojne malverzacije sa izmišljenim firmama i poslovima, nije se na vrijeme plaćao porez na dobit, nisu se plaćali doprinosi za zdravstveno i mirovinsko, nisu se isplaćivale plaće, nisu se vraćali ni krediti HBOR-u, Fondu za privatizaciju, Fondu za razvoj i zapošljavanje, ništa što se ticalo Države nije se plaćalo.  A sve se toleriralo i to tijekom svih godina od dana  službenog priznanja Hrvatske!  

Tko se sada probudio; narod ili Milanović?  

Premijer hvali Poreznu, vjeruje u njihovu vjerodostojnost? Čudom se čudi praksi neplaćanja! Nakon liste poreznih dužnika koja nije očigledno posramila niti jednog dužnika s liste, Linić najavljuje i objavu liste  poslodavaca koji svojim radnicima nisu isplaćivali plaće!

Listu tvrtki koje su dobile kredite HBOR-a, kredite Fonda za privatizaciju, kredite Fonda za razvoj i zapošljavanje, bespovratna sredstva, subvencije Države,  nismo još dočekali. Budemo, ako ne za ove vlasti, onda za neke buduće! Očekujemo i listu svih onih kojima su oprošteni milioni poreza, ili zaboravljeni!

Nismo dočekali ni listu dužnika ovih institucija, listu nevraćenih kredita,  listu neplanski i nezakonito iskorištenih bespovratnih sredstava, a i liste  drugih dužnika. Još uvijek riječ „moć“ i „položaj“ u Hrvatskoj otvaraju sva vrata. Ako imate moć, vjerodostojniji ste u svojim tvrdnjama,  uvjerljiviji ste, i sve vam se oprašta. I ako vas prevari neki poznati tajkun za vrtoglavih  5.000.000,00 kn – to prema našim zakonima, ili zakonima Općinskog državnog odvjetništva Sveti Ivan Zelina – nije kazneno djelo.  To je zato, jer u Lijepoj našoj, što više mazneš više vrijediš!

U početku bijaše Riječ!  piše u Bibliji.  Tako i u Ministarstvu financija,  zatresla se Porezna uprava viješću ili riječju da je Branko Šegon bio privilegiran od strane HBOR-a kada je dobio vrlo značajan kredit, no to za Vladu RH nije bilo ništa neobično, a nije ni kažnjivo! A zašto bi i bilo kada je to već uobičajeno u praksi. Zacijelo Šegon nije jedini, samo je za sada jedini bio na meti!

SDP je uveo predstečajne nagodbe. Učinio je isto ono što je učinio HDZ, opraštali su dugove podobnima i bliskima, drugima nisu, oni ne mogu dugovati, moraju biti ovršeni, oni su građani drugog reda. Što ste veći neplatiša, i što ste više zaglibili – to ste u Poreznoj upravi više privilegirani.

Koliko godina jedna tvrtka nije plaćala svoje porezne obveze da bi skupila stotinjak miliona kuna duga?

Pomoći ćemo vam, Monolit d.o.o. , Mopar d.o.o. i Monolitinvest Samobor d.o.o., od 2009 godine su u sustavnoj blokadi i poreze nisu plaćali.  Od 2009 godine-halo!!!  To je punih pet godina!?  U tih pet godina nitko Vladimiru Trušćeku ništa nije naplatio, a on je uredno otvarao druge tvrtke, i izbjegavao sve obaveze. Ni to nije kazneno djelo, vjerovatno će reći naš DORH. To bi više zvučilo kao snalažljivost.  To što svojim nemarom upropaštava poslovne partnere i dobavljače kojima također ne plaća – Poreznu upravu ne boli. Trušćek je ipak moćnik. Bar lokalni, ako već nije  moćnik na državnom nivou.  Jer su mu lokalni poreznici i tolerirali višemjesečna, pa i višegodišnja dugovanja!  Što su radili referenti iz Porezne uprave u slučaju Vladimira Trušćeka i njegovih šest tvrtki (sve blokirane) od 2009 godine do danas?

Što su radili referenti i šefovi Porezne uprave u slučaju Željka Žužića? Zar nisu na vrijeme, zahvaljujući OIB-u  u Poreznoj upravi mogli uočiti  da je  Željko Žužić  svoje tvrtke ugasio, a sve nekretnine prenio na svoje ime?  

Sve su znali u Poreznoj, i nitko od njih ne može reći da nisu znali. Međutim, ovi veliki dužnici počašćeni su blagoslovom Porezne uprave i Ministarstva  financija  otpustom dugova i novim prilikama. I to im nije prvi put. Već je Vladimir Trušćek  u prošlosti  bio nagrađen za neplaćanje dugova, oprošteno mu je više od 200.000.000 kn duga, pa ima već poprilično iskustvo u neplaćanju. Vladimir Trušćek s razlogom se može nazvati kralj predstečajnih nagodbi. Putem fiktivnih tražbina svojih četiri tvrtke, koje je prijavio u predstečajnim nagodbama,  sam je sebi oprostio dugove jer je nadglasao sve „prave“ vjerovnike. Smislio je Trušćek, uz pomoć Ministarstva financija i ministra Slavka Linića dobar način provlačenja kroz iglene uši poduzetničkih malverzacija i kemija, još  samo kad ne bi upadao u oči onima kojima duguje novac, i svima onima koji nisu mogli doći na red da im se bilo što oprosti.

Znamo veliki broj tvrtki kojima svaki drugi mjesec blokiraju račune, za sitne iznose od tridesetak tisuća kn, znamo tvrtke kojima nije oproštena ni lipa duga, već ih sustavno blokiraju bez da im dozvole i dana kašnjenja u plaćanju poreza. I te tvrtke o kojima ovdje pišemo, imaju dvadesetak pa i tridesetak zaposlenih, proizvođači su, izvoznici, a opet nisu privilegirani ni u kom pogledu, dapače, pod neprekidnim su presingom, reklo bi se čak reketom Porezne uprave. Takvih tvrtki ima jako puno. Puno više od ovih kojima su se šakom i kapom poklanjali milioni zahvaljujući otpisu poreznog duga.

Porezna uprava Zadar također nema mjerilo jednakih vrijednosti. U jednom slučaju koji nam je poznat gdje je nekretnina zapravo prodana „fiktivno“ radi  jamstva po zajmu od privatne osobe /lihvara/,  ugovor o kupoprodaji glasio je na svega 250.000,00 kn.  Kupac – fizička osoba koja je posudila novac,  po zakonu je obvezan i platiti porez. Porezna uprava mu je razrezala porez u visini od 5% na gornji iznos. U trenutku kada je vraćao nekretninu ponovnom prodajom stvarnom vlasniku odnosno osobi koja mu je dugovala novac i vraćala ga uz visoku kamatu, iako je Ugovor o kupoprodaji sklopljen sa ugovorenom istom cijenom kao i prilikom  „prve prodaje“, Porezna uprava je u ovom slučaju  procijenila nekretninu na iznos od 1.647.000,00 kn??  Valja napomenuti da se sve  ovo dogodilo tijekom jedne godine, da se u međuvremenu u nekretninu nije ulagalo, a da su građevine podložne amortizaciji, pa je potpuno nejasna, nerazumljiva i iznad svake mjere sumnjiva procjena Porezne uprave koja je pogodovala, ne jadniku koji je teško sakupio novac da vrati lihvaru, već lihvaru koji se i ovako već obogatio na račun svojeg dužnika.  

Trenutno najaktualnije pitanje, procjena zemljišta u vlasništvu Spačve, koje je tri puta procijenjeno od strane Porezne uprave na tri različite vrijednosti, a o kojim vrijednostima je očigledno i šefica Porezne Nada Čavlović Smiljanec znala,  također dovodi u pitanje vjerodostojnost Porezne uprave.  Jednakost za sve – trebalo bi biti temeljno načelo u svim javnim institucijama, međutim tako nije bilo proteklih 20 godina, teško da će bolje biti i u skoroj budućnosti. Previše je privilegiranih pustilo svoje korijenje i naučilo  lagodno živjeti, neplaćanjem svojih obveza, oni se ne mogu i neće naučiti živjeti drugačije. Umjetni milijunaši sa Forbesove liste, i sa stotinama miliona kuna nevraćenih kredita, neplaćenih poreza, dugova prema svojim dobavljačima, nikad neće naučiti prvo platiti obveze a potom sebi putovanje u neke egzotične zemlje. 

Do tada, oni koji su pod pritiskom neprekidnog plaćanja trpe pod visokim  poreznim nametima, zatvaraju poslovne prostore, trgovine, proizvodnje, mrmljaju sebi u bradu,  i čekaju rasplet događaja. Što je očekivani rasplet?  U Americi i Njemačkoj, kada ste dužni velike iznose poreza,   na vrata se stavlja pečat Porezne uprave i tvrtka se zatvara.  Vlasniku tvrtke blokira se privatna imovina da bi se namirio dug koji nije platio.  Kazne za rad na crno, i prodaju u sivoj zoni rigorozne su, po sto i nešto tisuća eur-a i nikom ne pada na pamet kršiti zakon.  Kod nas  nema straha od Zakona.  Kod nas je  očekivani rasplet podmetanje kajli prilikom svake svađe između dužnosnika u Vladi,  zahvaljujući kojima saznamo mnoge do tada pomno čuvane tajne, umjesto vođenja transparentnog   poslovanja – zahvaljujući kojoj bi svi porezni dužnici bili jednako tretirani bez obzira na njihovo ime, džep, položaj ili bliskost s pojedincima iz Vlade?

Autor; I.A.