Otvorimo širom vrata razgovoru ugodnom o hrvatskoj  povijesnici.

Često se čuje sintagma, pa tako i od strane jednog istaknutog kulturnog djelatnika, kako je NDH bila fikcija iza koje je ostala samo nova rana. Takvom ocjenom NDH je zapravo dobro prošla obzirom na demonizaciju kojom je zadnjih 70-tak godina, uključivo današnjicu,  uredno čašćena. Pokušat ću ponuditi drugačiji odgovor na pitanje je li NDH bila fikcija, dakle izmišljotina, nevjerojatna pretpostavka, privid …?

Spomenuta sintagma ima i dobrodošli nastavak:  Dana  10. travnja 1941. svi smo bili za NDH, a 11. travnja više ne... Autor izreke time priznaje  da je dana 10. travnja 1941. NDH postojala kao željena, dugo  isčekivana i plebiscitarno prihvaćena  stvarnost.  Samim time kvalifikacija  fikcija, izmišljotina itd. uglavnom otpada.

Iako se dalji život te države nije mogao ostvarivati u smislu željenih ideala i ciljeva jer joj to nisu dopustili, ona je i dalje živjela u svojoj ponositoj, iako ratnoj i tegobnoj stvarnosti. Mnogi  koji su imali zamjerke (a zar ih danas nemamo?) i dalje su je smatrali svojom, željenom i voljenom pa su radili, ratovali i ginuli za nju jer su htjeli da oni sami i njihova djeca žive u svojoj  hrvatskoj državi. Prisjetimo se kako je početkom 1990-tih bivši predsjednik Stjepan Mesić uvjerljivo objašnjavao kako je uspostava samostalne države 1941. godine značila pobjedu hrvatskog naroda. Može se ustvrditi bez patetike da borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom 1941. obnovljenu  stare slave djedovinu. Za njih, a posebno za potomke pobijenih bojovnika, zarobljenika i civila, muškaraca i žena, bačenih u brojne Hude jame samo zato što su bili Hrvati, naziv fikcija znači samo novu  porugu. 

Vjerojatno nije bila fikcija za onu «veliku većinu hrvatskog naroda u kojem je proglašenje NDH izazvalo gotovo euforično oduševljenje» (Dušan Bilandžić) i za koju se  «hrvatski narod plebiscitarno izjasnio» (kard. bl. Alojzije Stepinac), ni za one o kojima je britanski konzul Thomas Rapp kazao dana 12. travnja 1941. na povratku u London  na proputovanju kroz Split svom prijatelju Ivanu Meštroviću «hrvatska država je tu i narod je za nju», što je potvrdio i SAD konzul, kao niti za one koji su se za nju borili četiri godine i, ako nisu pali, mnogi su zajedno s masom naroda napustili svoje domove, spašavajući glavu od već im dobro poznatog partizansko-četničkog čovjekoljublja. Neki su se kasnije priklonili komunistima, aktivno ili iz konformizma,  a velik  je dio naroda znakovito zašutio. Izgubili su državu, ali vjeru u nju ne, što se plebiscitarno pokazalo 1971. i 1991. godine.

Ostala je samo nova rana. Točno, teška rana, jugokomunističko-četnički genocid, etnocid, kulturocid,  najveći masakr civila i zarobljenika u Europi nakon završetka II. svjetskog rata, za koji nitko nije odgovarao, ni počinitelji ni naredbodavci. Čak nije osuđena ni žigosana njihova zločinačka ideologija nego se, naprotiv, još i dan danas veliča jedan od najvećih krvnika 20. stoljeća. Hrvatski živalj je desetkovan i izbrisan s velikog dijela svog tisućljetnog prostora, a uslijedila je bjesomučna protuhrvatska propaganda koja dobrim dijelom traje i danas. Cilj te hajke je demonizirati, progoniti i kažnjavati svako hrvatstvo, uvijek iznova, u vijeke vijekova. Ujedno svakom Hrvatu, posebno onome koji se usuđuje, horribile dictu, izreći ime NDH bez obvezne pogrde, usaditi njegov dio krivnje sve do genocidnosti, kako se  više nikada ne bi potpuno uspravio i povratio nacionalni ponos i samosvijest (presuda Joe Šimuniću novi je dokaz). Ne potsjeća li to na haške izvanpravne i unaprijed napisane presude našim generalima i BiH Hrvatima.

Nije svaka neostvarena ideja fikcija. Bezbroj plemenitih ideja i ideala je ugušeno, poslano u Sibir ili bačeno u jame, ali time oni nisu nestali. Leonida, branitelji Masade, Francuska revolucija, Zrinski i Frankopani vojno su poraženi, ali ideje slobode su preživjele pa je i francuski književnik Henry Troyat, inspiriran sudbinom ruskih dekabrista, napisao trilogiju  Slava pobijeđenih (La gloire des vaincus). Tako je i uvjerenje naroda o pravu na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu nadživjelo i vojnički poraz i komunističku represiju.

Na kraju, kakvog ima smisla danas ponovno jednostrano nalaziti mane NDH nakon što je 70 godina uredno klevetana. Zar nije ispravnije uložiti trud da se dođe do istine o tom razdoblju putem znanstvenih saznanja? Znanstvenike, publiciste i druge građane osloboditi straha od progona i gubitka radnog mjesta i pružiti im punu podršku kako bi se počele ispravljati  polustoljetne krivotvorine komunističke nazovi-historiografije koje su, nažalost, ušle duboko u svijest mnogih od nas kao i u tkivo interesno umreženih gospodara svijeta. Dužnost je i obveza državne vlasti osigurati da povijesna istina o Hrvatima, dakle i o II. svjetskom ratu,  utemeljena na činjenicama i dokumentima, prodre u našu vlastitu svijest, u školske udžbenike i enciklopedije. Logično je da se mnogi iz sadašnje, a i bivših političkih elita, panički plaše pogledati povijesnoj istini u oči, vjerojatno s dobrim razlogom. Utoliko više je dužnost svakoga od nas istraživati, otvarati rasprave i približiti najširoj javnosti ‘zabranjene’ teme o hrvatskoj povijesnici. Svaki mali korak u otkrivanju istine značit će novu hrvatsku pobjedu.

Jer istina je dostupna, dokazljiva i stvarna,  istina nije fikcija.         

Autor; Nikola Debelić

Foto; Wikipedia