Piše: Nevenka Nekić
PRALJAK
Nikada izdajnička gamad nije imala svetu uspomenu u svom narodu. Samo junaci su ušli u legende i mitove, preobraženi narodnom predajom u punokrvne žile iz kojih se crpi snaga za život dugih pokoljenja. Svi i danas pamte dičnoga i časnoga Leonidu koji je sa svojih tristo Spartanaca branio Termopile da barbarski narodi Istoka ne prodru u sjajnu grčku kulturu i civilizaciju, a mislio je da brani samo Domovinu. Ne, on je branio veliku kulturu, drevnu antičku misao koju do danas gotovo nitko nije nadmašio. A misao je apstraktna, neopipljiva, nedosegljiva barbarima s istoka koji su navalili i na nas, ne prvi puta. To je prava usporedba našega prijatelja i defenzora hrvatske kulture i slobode Slobodana Praljka, a ne ona sa Sokratom koju prispodobu već prvi dan tragične smrti oglasiše neznalice, poluobrazovani koji su uvijek opasni: Sokrat je, gospodo nekulturna, osuđen na smrt od atenskoga suda s Areopaga jer je zavodio atenske mladiće u blud pederastije. Zakonom je to bilo zabranjeno. Dakle –osuđen je za bludničenje, a ne za filozofiju koja se i danas raspreda. Najmanje za neko junaštvo.
Naš junak je Slobodan koji stoji prsa uz prsa Leonidi na onim Termopilskim vratima i onako biblijski golem pravednik doživljava izdaju jednako kao Leonida. Tamo se spominje neki Efijalt koji izdade svoga junaka, a ovdje kod nas ima dugačak red efijalta, muških i ženskih. I ne treba kriviti onoga mizerabile suca Judgea, on je bivao u Sarajevu i otvarao izložbe Muslimanima, gostovao i častio se, brisao rijetki blijedi brk od pretile janjetine, a nikada nije saznao, ili možda jest?!!! za onih stotinjak hrvatskih sela i gradića poklanih od mudžahedina i vojske BiH; nije htio znati za onih 28 odsječenih glava branitelja HV, obredno odsječenih glava povećim noževima koji su se koljači udobno smjestili u trbuh ovoga dijela uspavane Europe nakon svih pokolja, pa i onoga u Ahmićima. Tu su imali pomoć onih istih europskih „pomagača“ koji su im pomogli uništiti mostarsku banku , oteti novac, baciti sa zida na pod fotografiju pape Ivana Pavla II. pa onda na razlomljeno staklo –mokriti. Dragi naši kulturni prijatelji iz Europe u bijelom ili maslinastom…
I dok je Judge otvarao izložbu u Sarajevu koja se zvala“Spomenici na nišanu/Zatiranje historije i sjećanja“, nitko mu nije, nenačitanom strancu koji nikada nije pročitao ni redak povijesti o Bosni, rekao tko je to u Bosni i Hercegovini imao kraljevstvo sa signumom ljiljana, čiji je to rod Kotromanića i Kosača dočekao divlje horde Turaka u Bosni, gdje je grob i oporuka posljednje bosanske kraljice Katarine? I svi ti suci podrijetlom iz Kine, Malte, Afrike, Italije, SAD odbili su svjedoke obrane, prihvatili lažne iskaze plaćenika i ne mogavši dokazati osobni zločin optuženicima, izmislili fantastičnu formulu: „Zajednički zločinački podhvat“. Pod ovu formulu mogu se smjestiti još mnogi!
Ali svijet je mali, a njegovim prljavim kanalima podzemlja gmižu takoreći uvijek isti zlom gospodaru vjerni sluge- nije to nama Hrvatima prva „šestorka“ osuđena na duge godine robije a bez zločina kojega su počinili, ili čak naumili počiniti. Zaboravili ste, gospodo, australsku „šestorku“: Milu Nekića, Maksimilijana Bebića, Vjekoslava Vicu Brajkovića, Joea i Iliju Kokotovića i Antona Zvirotića . I oni dobiše stotinjak godina robije, a sudac ili organizator bijaše Graham Blewitt, onaj isti koji potom seli u Hag, mjesto duhovnoga i inoga bluda. I ovi su momci u „šestorki“ imali svoga Efijalta- zvao se Vitomir Misimović (samo je zamračio svoje ime i postao Vice Virkez). Za nagradu je dobio farmu svinja! Prikladno. Za vrijeme rata bio je četnik, Srbin iz Bosanske Gradiške.
To s promjenom imena prema potrebi, postalo je u Hrvatskoj dobar kameleonski štit: nije Stevo Radović nego F.R:, nema ćaću Ethema Tiru, a neki izvori navode Emira Tahirovića, nego se prekobacio u židovsko –njemačku varijantu otmjeno- G.B.R., a prijatelj mu ostade Ognjen Ignjatović-glasnogovornik SAO Krajine; nije Jovanović nego Š. itd…itd.
Neki ne moraju mijenjati ime- oni traju kroz sve režime i diktature, kroz sve ratove: razni pusići, puhovskići, stazići i bauci, marasi, beljaci(sa šrafencigerima u džepu) i ostali koji bauljaju zasjevši na plećima „građana“ jer su „sušta gradska kultura“ a njihova ljubav prema propaloj jugovini nikako da prestane. Nije to ona Pavlova ljubav „koja nikada ne prestaje“, jer oni ne čitaju Bibliju, ona im je nepotrebna. U njima plamti ljubav kad „Lijepa Naša lijepo gori“, i kad svi ti efijalti, od sotonskih likova baba, teršelića, nevidljivih plaćenika dokumente, europljana u likovima lgbt ispijenih perveznih tipova i soroševskih plaćenika pljuju u udruženom zločinačkom podhvatu po domovini kojoj piju krv i jedu kruh.
I sada se pojavljuje jedan antički div, pravednik i branitelj Slobodan, daruje svoje najbolje godine ratovanju u obrani Domovine, a onda, o nesretne li vjere u pravdu!!, odlazi u zemlju laži, zlu zemlju gdje je „malum est facile“ i 4983 dana zatvoren u tamnicu čeka pravednu presudu, čeka pomoć od svoje voljene Hrvatske. Piše, piše knjige, izrađuje sjajne karte, tumači povijesna i ratna zbivanja na preciznim geografskim koordinatama, likovno prikazuje pokrete vojnih formacija. Nastaje zbirka od 16 knjiga kojih se ne bi posramila ni Akademija u West Pointu. Ali vrag je u detaljima. On u Hrvatskoj stoluje ne samo na Filozofskom fakultetu, nego i u Ministarstvu kulture. Tamo se biće, koje ne ostavlja za sobom ništa čime bi se Hrvatska mogla ponositi, puno mržnje obara na duhovnoga diva: to nisu knjige, to su brošure! Znači nekakav oporezivi šund! I biće stavlja svoju šapu na mjesto potpisa pa će taj napor jednoga pravednika koštati gotovo pola milijuna kuna!
Nije to jedini udarac. Ne rađa se odmah pravi Antikrist, nego gomila malih, onih nakaznih i beskrupuloznih, neopterećenih ljubavlju prema zemlji koja ih hrani. To je ona humana demokracija u kojoj svakakav klatež može zgaziti velikana duha čija je svrha Istina. Ta humana demokracija nosi u sebi bezreligioznost koja ne može postojati, jer religiji Boga može biti suprotstavljena samo religija antikrista. Njihova sotonokracija pokrivena je racionalističkom prosvjetom, individualizmom i tobožnjim humanizmom gdje je čovjek vrhunac ideala. To je sloboda oslobođena svake svrhovitosti, formalna i bezsadržajna. Tisak, burza i parlamenti, idolopoklonstvo individui koja može svaka za sebe imati neku svoju istinu, stvorili su beskrajnu osamljenost i atomizaciju društva, nesuzdrživu pohotu života, nezasitnost potreba. Koga je briga što se gasi duhovno stvaralaštvo i što padaju velikani duha dok vlada sveto bezumlje?! Za koga trunu vitezovi u mračarama i domaćim i haaškim? Koga briga što je tamo jedan vrhunski duhovni aristokrata Slobodan Praljak?! U politici prevladavaju laž, obmana i fikcija. Samotnost u duši, gorki osjećaj ostavljenosti, trpki ubodi lažnih presuda, donose junacima u konačnici i želju za nestankom s ovoga svijeta. Laž sudaca, laž svjedoka, nemar vlastite domovine…
Ime zmije koja je potaknula mržnju i laži o hrvatskoj krivnji poradi agresije na BiH, Vesne Pusić, već je bilo, uz ostale krivce za veleizdaju domovine, procesuirano od Hrvatskog nacionalnoga etičkoga sudišta. Uvijek udruženi u podlom dobro promišljenom ratu protiv Hrvatske, s ciljem uništenja, štakori se u podzemlju udružuju: nije slučajnost što se tu nalazi i neka Florence H. udana za sina Emila Domaukušića, koji je bio šef zloglasne kontraobavještajne službe JNA; nije slučajno srpski „Veritas“ smješten u Beogradu u zgradi Vlade; nije slučajno da se odatle podatci šalju urbi et orbi po nekom kapetanu JNA i predsjedniku vojnoga suda za područje Benkovca tijekom Domovinskoga rata Savi Štrpcu; nije slučajnost tko je odgajao sadašnje poodrasle sinčiće i ćerkice koji urlaju po Saboru u zapjenjenim raljama da ne će odati počast žrtvama! Nije slučajnost da se „žgepče“ od bivšega predsjednika ove tužne države (dosjetka, ali ne moja) sraslih obrva, posprdno hvasta svojom pravednosti, a njegovi sljedbenici uživaju kako za viteza Slobodana Praljka ne će biti groba, ni znaka, ni spomena na zemlji hrvatskoj za koju je sve učinio.
Rastali smo se pred kućom onoga dana kad je krenuo na avion i on je nas tješio kako ide po pravdu u Haag. Neka se ne bojimo! Njegova silna i svijetla osoba davala nam je nadu. Bio je to naš treći rastanak. Prvi se zbio one noći u središtu stranke Marka Veselice kad je Slobodan skočio uzrujan preklapanjem iz šupljega u prazno i viknuo da odlazi jutrom na bojišnicu i nosi dva kofera: u jednom knjige da prouči strategiju ratovanja, a u drugom najpotrebniju robu. Tada smo se zagrlili. Otišao je braniti Sunju. Drugi rastanak bio je na Braču, u Selcima, prigodom podizanja i otkrivanja spomenika Franji Tuđmanu. Na koncu svečanosti zasvirali su bečki valcer i mnoge su prisutne znanice zaplesale sa Slobodanom, a ni jedna nije dosegla njegova ramena. Smijao se i obasjan našim suncem juga već odlazio u prokleti grad zla i laži da se nikada više ne vrati. Stizale su mi samo njegove stručne knjige o ratu i davale mi nadu da će spasiti i njega i suuznike.
Strašni i herojski čin odricanja od ovoga svijeta podlaca i ništarija pokazao je slobodu Slobodanova duha kao božansku, neotuđivu i vječnu dionicu ČOVJEKA.
Ali, ne mogu se pomiriti s činjenicom da mu nema groba u hrvatskoj zemlji, da mu ne mogu donijeti malu svjetiljčicu, ni onaj mirisni pupoljak iz vrta kojega sam ostavila kraj Knjige žalosti. Reći će neki: pa što, tako je želio! Da, želio je to u trenutku beskrajne samoće i lažima ugušene duše, ogorčenja i sramotne izdaje nabrojanih i nenabrojanih izdajnika. Želim da postoji mjesto na kojem piše: „Putniče, kada dođeš u Hrvatsku, reci da sam pao pokoravajući se zakonima ljubavi za Domovinu“. To želim vidjeti upisano u kamen, ne na jednome mjestu, nego u svakom gradu i seocetu, jer Slobodan Praljak je velika snaga koja će nas napajati možda kao i Leonida- stoljećima.