Franjo Tahi bio je za mnoge od ovih „stručnjaka“ porezni ekspert, – uzimao je puno manje, a živio puno bolje.
Komunalnu naknadu, porez na kuće za odmor i spomeničku rentu iduće godine zamijenit će porez na nekretnine. Taj porez plaćat će se za sve: za stambeni, poslovni i garažni prostor, za gospodarske objekte, građevinsko zemljište za poslovnu djelatnost te za neizgrađeno građevinsko zemljište. Visina poreza ovisit će o veličini, starosti, namjeni, ali i lokaciji nekretnine. Jedna od novosti je i to da se oporezuju i građevinska zemljišta, a ako nema vlasnika, država će ovršiti (oduzeti) samu nekretninu. A da stvari ne bi stale tu, država najavljuje još puno gore, tzv. „puno oporezivanje“ od 2020. godine.
Nevjerojatno je kako država odnosno vlada prije nego krene u rješavanje vlastite zapuštene imovine u državnom vlasništvu te je ne prenamjeni, reorganizira, racionalizira i privede namjeni za opće dobro, kako se usuđuje dirati u privatnu, mukotrpno stečenu imovinu građana?
Ovdje ne možemo ulaziti u podrobnu analizu, no jasno je da porez na nekretnine ovako kako je zamišljen vodi k osiromašenju najširih slojeva pučanstva, pa je to vrlo loš potez. Mnogi su hrvatski građani desetljećima štedjeli na način da su ulagali u nekretnine… A što sad? Što je s ljudima koji su u mirovini, kako će oni plaćati ovaj porez s „hrvatskim mirovinama“? Hoće li biti prisiljeni prodavati nekretnine? Golemi broj obitelji koje su podizale kredite, koje jedva vraćaju, kao i većina umirovljenika neće moći plaćati ovaj porez koji je napisan na način naplate stanarine (ako se ne plaća ide se u ovrhu i prodaju)!
Što kad se uvede kriterij procjene vrijednosti nekretnina? – Hoće li tad porez moći plaćati npr. vlasnici u prvom redu do mora? – Jasno je da će EU birokrati biti za to, jer će tada naši građani biti prisiljeni prodavati kuće strancima, a Hrvati nakon što su ih stoljećima čuvali, ovoga puta to neće moći sačuvati.
Za razliku od Churchilla koji je Britancima 1940. iskreno rekao „Nemam ništa za ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja.”, kod nas u izbornim kampanjama „neki novi klinci“ dolaze na čelo velikih stranaka i obećavaju svekolikom mnoštvu med i mlijeko, a mnoštvo povedeno lažnim obećanjima glasuje za njih. No, kad izbori prođu, „nestane sve te čarolije“, pa građanima ostanu samo „krv, težak rad, suze i znoj.”
Nevjerojatno je kako država odnosno vlada prije nego krene u rješavanje vlastite zapuštene imovine u državnom vlasništvu te je ne prenamjeni, reorganizira, racionalizira i privede namjeni za opće dobro, kako se usuđuje dirati u privatnu, mukotrpno stečenu imovinu građana?
Intencija zakona je zapravo oduzimanje privatnog vlasništva na malo “upakiran” način i dovođenje građana u pat poziciju. Mlade obitelji će zaključiti kako je za njih bolje plaćati najamnine umjesto biti vlasnici nekretnina, što je odličan način za dobivanje ovisne mase kojom je moguće manipulirati kako nekom padne na pamet. Mladi trebaju biti podstanari, raditi od 9 do 17 sati za mizerne plaće i biti dostupni poslodavcu 24 sata dnevno. Na taj način nikako ne mogu imati privatni život, a ako se i odluče za osnivanje obitelji i rađanje djece, obitelj će biti u stalnoj nesigurnosti, ovisna o volji vlasnika nekretnine (banke, korporacije…). MODES je javno ponudio do u tančine razrađeni najbezbolniji model rješavanja stambenoga pitanja i stambenoga zbrinjavanja, dok niti jedna vlada do sada nije to pitanje adekvatno riješila, a da ni ne spominjemo kako nitko ni ne razmišlja o smanjenju poreza na dječju opremu, hranu, odjeću… Ovo je valjda novi način poticanja demografske obnove ?!
Privatno vlasništvo je „prirodno pravo“ i temelj opstanka bilo kojega naroda na određenom prostoru. To je također osnova za ostanak mladih ljudi u Hrvatskoj. Ukoliko nema svoju nekretninu, mlada obitelj će se puno lakše odlučiti na odlazak iz države. Umjesto da se potiče kupnja vlastite nekretnine i pokretanje novih poslova, vlada razmišlja samo o načinima “krpanja” proračuna represivnim mjerama.
I još jedna napomena: U RH još je oko 5.000 nacionaliziranih nekretnina u kojima su tzv. zaštićeni najmoprimci do kojih vlasnici ne mogu doći iako im je vlasništvo 1/1 u zemljišno-knjižnom registru.
U ovom slučaju i oni postaju porezni obveznici plaćanja poreza na “svoju” nekretninu kao i svih drugih obaveza održavanja dok u njoj žive osobe useljene “po dekretu” bivše države (i njihovi potomci). Zakonom o najmu stanova oni imaju obvezu plaćanja zaštićene najamnine u visini sadašnje komunalne naknade (oko 400 kn). Istovremeno potomci vlasnika nekretnina (koji su ih svojedobno kupili ili izgradili) plaćaju najamnine po tržišnoj cijeni jer ne mogu ući u posjed vlastitih nekretnina.
Zanimljivo je da se vladajući nisu pozabavili ovom problematikom iako je nacrt zakona o najmu stanova stavljen u javnu raspravu koja je završena još 01.06.2016.
Ovo, dakle, nije nikakva porezna reforma, ovo je porezna prsila, prinuda. Porezne reforme nema bez smanjenja rashoda, reforme raznih državnih institucija, uprava, ministarstava, pravosuđa, lokalne uprave. Ovakve „porezne reforme“ vode vježbenici kapitalizma, a građani vježbaju život(-arenje)…
Poslije uvođenja ovih novih davanja u Hrvatskoj će svakako biti još manje i još siromašnijih stanovnika.
Franjo Tahi bio je za mnoge od ovih „stručnjaka“ porezni ekspert, – uzimao je puno manje, a živio puno bolje.