Na jugu Francuske u Montpellieru
Grof i grofica, dvoje dobrih ljudi,
Imaju novca, kruha na svu mjeru,
Al’ tužno srce milo čedo žudi.
Rano i kasno, čuj, grofica moli:
”O daj mi Bože dijete makar jedno.
Bez nasljednika prosjaci smo goli,
Kraj silnog blaga mrijeti ćemo bijedno.”
Molila ona, Bog ju dobri čuo,
Posla joj plaću – Roka malenoga.
Duha Svetoga darom ga posuo,
Anđelak bio slika oca svoga.
Mati grofica sina uči, goji,
Čuva od grijeha i svakog poroka.
S Kristova zdenca svog jedinca poji,
Preporuča ga zjeni Božjeg oka.
Godine klize, roditelji mrli,
Dobio sinak veliko imanje.
I eto čuda, Francuz, momak vrli,
Ostavi svijeta grešnog uživanje.
”Slijedi me Roko!” viknuo glas Krista,
”Daj sirotinji raspadljivo blago.
Nek ti je sreća mladost sveta, čista,
Siromaštvo ti neka bude drago.”
”Evo me, Kriste” reče Roko smjerno,
”Za srebrom, zlatom, srce me ne zebe.
Do zadnjeg daha služit ću ti vjerno,
U bližnjem svojem gledati ću tebe.”
Krenuo mladić do Vječnoga grada
Na hodačašće, na daleke pute.
Patnju i muku žudi duša mlada,
Geslo bijaše: Kriste slijedit ću te.
I eto zgode za dobro mu djelo –
Harala kuga, pošast naopaka.
Bolnima mladić dade biće cijelo,
Žrtva ljubavi od jutra do mraka.
Godinam’ bio nevoljnima sluga,
Al’ ovlada mu tijelom bolest kleta.
Plaća mu ljudska sramotna poruga –
U šumu s njim, nek ne kuži svijeta.
Rok zbori Kristu: ”I ja sam ko i ti,
Dadoh im sebe, a pljunuše na me.
Nikoga nemam da me liječi, štiti,
Da ruku pruži u danima tame.
Ostani sa mnom, prijatelj mi budi,
Zbog tebe ubog siromah sam posto.
Blago i zdravlje uzeše mi ljudi,
U tuzi mojoj križ mi je tek osto.
Boluje Roko, nitko ga ne liječi,
Tek pas ga eno obilazi, hrani.
Kruha mu nosi, umiranje priječi,
Još patnji nisu odbrojani dani.
Gle, voljom Božjom Gottard Pallastreli
Hodajuć šumom bolesnika nađe.
Roko mu savjet Evanđelja dijeli –
Što više boli, patiti je slađe.
Prepozna Gottard u njem sveto biće,
Isusa Krista ispaćenog, sliku.
Poklanja Nebu svu dušu i žiće,
Našao sreću u Rokinom liku.
Vrnu se bijednik francuskome kraju,
Gdje nekad ime bijaše mu slavno.
Izjeden kugom njeg’vi ga ne znaju,
Ah, on je posto tuđin, jako davno.
”U zatvor s njim! To je dotepanac,
Lažljivac, lopov, špijun i uhoda,
Nakaza ljudska… Taj sumnjivi stranac
Da bude klica grofovskoga roda?”
Pet ljeta jadnik u tamnici trune,
Krivice nema, al’ trpi, ispašta.
Strpljivo šuti, sudbinu ne kune,
Ko Isus na križu zlikovcima prašta.
Stiže u zatvor kuga smrtonosna
Roko iznova Kalvarijom krenu.
Ta strašna bolest, kazna spasonosna,
Isprati u raj dušu ispaćenu.
—
O sveti Roko, daj nam dio sebe,
U rani brata da spoznamo Boga.
Za novcem, ruhom, srce nek ne zebe,
Nek traži slavu Krista raspetoga.