CVIJET HRVATA

 

Desetljeća prije sedam

Sretne četrdeset prve,

U knjigama čitam, gledam:

Krasni momci u rat vrve.

Prokušane junačine,

Na kapama znak hrvatski –

Stijeg, označje Domovine;

Grla kliču složno, bratski:

”ZA DOM! SPREMNI!” Poklič djeda

Nek se slavi, nek se pamti,

Što unuku povijest preda

Nek ko baklja srcem plamti.

 

Uz taj poklič Zrinski mrio

”Za Dom” pala žrtva mnoga,

Spoticanja kamen bio

Sveti pozdrav roda moga.

Tisuć’ jama, tisuć uza

Natopila krv Hrvata,

Teklo more gorkih suza –

Pozdrav još se srca hvata.

Ne pobijedi vraga sila

Prkos djeda u unuku

Niti klonu naša vila

Gledeć roda tešku muku.

 

S Velebita glas joj ori:

Za Dom! Za Dom! Mili moji!

Zvijezda nade još sja, gori,

Još smo tu – na svome, svoji.

Kako jučer, tako sada

Mahnitaju horde divlje,

Al’ što više Hrvat strada

Srce roda kuca življe.

Kuca, buja, nadima se,

Spremni! Spremni! vili vraća.

Čelik ruka ne slama se

Kad su složna mila braća.

 

Četrdeset prve bilo

U mislima i sad gledam,

Ono što je rod krasilo

Zaboravu otet ne dam.

U po noći, u po dneva

Kao preci složno, bratski,

Za Dom spremni nek se pjeva,

Neka raste cvijet hrvatski.

 

Marija Dubravac Brisbane